Nekad su to bile fudbalske čarolije...
(napomena: tekst Dragana Miladinovića, objavljen je na portalu Nova Sloboda, 08022014, a ovdje ga postavljamo na godišnjicu jednog turnira, koji se u Mostaru pamti po jednom rezultatu, "deveti drugog, 9:2"...ali o tome više u tekstu ispod)
Da nije bilo onog šta je bilo devedesetih godina prošlog vijeka, onog ratnog požara, ovih februarskih dana najpoznatiji i najcjenjeniji fudbalski turnir u zimskom periodu na tlu Evrope imao bi svoje jubularno, 50. izdanje. Na žalost, stalo se na brojci 28 upravo zbog ratnih događanja.
A prvi turnir 1965. godine, u čast 20.godišnjice oslobođenja Mostara od fašizma u Drugom svjetskom ratu, organizovali su grad i Velež.
A ovo što slijedi su samo neka sjećanja na te veličanstvene loptačke svečanosti. Jer, moja malenkost je imala sreću i, bez pretjerivanja, čast da kao novinar „pokriva“ to što se događalo pod Bijelim brijegom od februara 1965. do 1992. godine.
Partizan i Mađari najčešći gosti
Još dok je bio u povojima, o mostarskoj fudbalskoj fešti, 1967. godine, legendarni radio reporter Radivoje Marković je izjavio:
„Turnir Veleža, s obzirom na njegov povod i karakter, može da preraste u lijepu tradiciju. On, svakako, zavrijeđuje pažnju i ostalih vodećih klubova Prfve savezne lige.
I popularni doajen sportskog radio novinarstva Marković kao da je već tada naslućivao kako će stadion po Bijelim brijegom postati sveto mjesto velemajstora loptanja, ne samo iz tadašnje zajedničke države, nego eto bijaše i sa evropskih širina.
Na turnirima. U 28 godina, viđene suj čak 34 ekipe! „Velež“ je, sasvim razumljivo, bio akter na svim.
Najčešći gost bio je beogradski Partizan- učestvovao trinaest puta. Slijede sarajevski Željezničar- 11, zagrebački Dinamo i beogradska Crvena zvezda po sedam puta, splitski Hajduk i Sarajevo po šest, titogradska Budućnost i tuzlanska Sloboda i novosadska Vojvodina po tri, niški Radnički i zenički Čelik po dva, ljubljanska Olimpija, banjalčki Borac i Tim JNA po jedanput.
Godine 1968. turnir je prvi put imao međunarodni karakter. Led je probio Diošđer iz Đera. To je bio klub iz Mađarske. I upravo ekipe iz te države bile su najčešći strani akteri na mostarskim fudbalskim svečanostima. Ova smotra podno Bijelog brijega čak 16 puta je imala predznak međunarodni. Od tadašnjih sjevernih susjeda, dakle Mađarske, još su igrali slavni budimpeštanski Honved (dva puta) i njegove gradske komšije i rivali „MTK“, Vašaš i „Ujpešt Doža“.
Tadašnji SSSR predstavljali su njegova državna reprezentacija, moskovska Lokomotiva i Dinamo iz Tbilsija. Austrijance su zastupali nekad moćni bečki Rapid i dva puta „Šturm iz Graca. Mostarci su imali priliku da na djelu vide tada moćnu reprezentaciju Poljske (1974. vicešampion svijeta, a dvije godine kasnije olimpiski šampion), zatim prašku Slaviju, rumunski Bakau, istočnonjemački Magdeburg i švajcarski Lucern. I jedan azijski klub- iranski Tadž iz Teherana.
Revija reprezentativaca
U te 34 ekipe, svoje majstorstvo su iskazivali i reprezentativci, čak iz jedanaest zemalja. Najbrojniji su bili, naravno, oni iz naših klubova. Onih što su bili nekadašnji, aktuelni ili budući članovi najbolje jugoslovenske selekcije viđeno ih je više od 120! Između njih se teško odlučiti za idealnu jedanaestoricu rurnira.
Čovjek „selektor“ ne bi mogao biti objektivan, sa svih strana bio bi dočekan na- „nož“! Pa, ipak, izaberimo dva tima: Enver Marić (Ivan Ćurković), Dragoslav Stepanović (Milan Damjanović), Džemal Hadžiabdić (Fahrudin Jusufi), Boro Primorac (Josip Katalinski), Velimir Zajec (Vladislav Bogičević), Velibor Vasović (Zoran Miladinović), Branko Oblak (Jadranko Topić), Muhamed Mujić (Mehmed Baždarević), Duško Bajević (Dejan Savićević), Ivica Osim (Franjo Vladić), Safet Sušić (Slobodan Santrač). Još kad bi njima dodali i strance, kao što su Oleg Blohin i Gžegož Lato. Ovaj je za poljsku nacionalnu selekciju odigrao čak 104 utakmice i postigao 46 golova. „Ukrajinska strijela“ je, pak, dres prve jedanaestorice SSSR-a oblačio 89 puta i autor je 36 pogodatak. Uz to, Olerg Blohin j 1975. godine roglašen za najboljeg fudbalera Evrope.
Međutim, u predvečerje posljednjeg turnira, 1992. godine jedan kolega se odlučio za ovaj tim: Marić, Sauk, Stepanović, Zajec, Bogičević, Primorac, Burijak,, Nazarenko, Filipović, Vladić, Blohin. Bilo je, pak, mišljenja da bi najbolju jedanaestoricu sačinjavali: Marić, Sauk, Stepanović, Zajec, B. Primorac, Vasović, Burijak, Nazarenko, Bajević, Vladić, Blohin.
I oni su viđeni na februarskom turniru. Pa, zato i o njima još. A kakav je bio ovaj „evropski“ tim Partizana, onaj iz 1966. godine, što je bio finalista Kupa šampiona Starog kontinenta: Šoškić (Ćurkoviić), Damjanović, Miladinović, Mihajlović, Rašović, Bajić, Jusufi, Hasanagić, Vukelić (Bečejac), Pirmajer. Svi državni reprezentativci.
Ili, ova ekipa „rođenih“ iz 1974. godine: Marić (Mrgan), Ristić, Dž. Hadžiabdić, Čolić, B. Primorac, Pecelj (A. Glavović), Topić, Kvesić (V. Halilhodžić), Bajević, Vladić (Ledić), Vukoje. Ili, na primjer, reprezentacija Poljske: Kukla, Resnio, Šmudla, Vavrovski, Kasperčak, Mučulević, Povorski, Lato, Mostaler, Šarmah (Vivatovski), Kopčević, Terletski (Fišer). I tako unedogled.
A, vi, naročito stariji, pokušajte sastaviti vašu turnirsku ekipu.
Velež i Bajević za pamćenje
Velež je, razumljivo, bio učesnik svih 28 turnira, ali je bio i najčešći osvajač velikog pehara SOFK Jugoslavije- petnaest puta. Najblistavije partije „rođenih“ u finalima bile su protiv Crvene zvezde i reprezentacije Poljske. Mostarski tim je oba puta svoje protivnike prosto zgromio, u oba meča rezultat je bio identičan- 3:0! Njima gotovo uz rame je i onaj vatromet protiv zagrebačkog Dinama- 9:2!
Partizan i Željezničar su po tri puta bili najuspješniji akteri turnira. Dinamo, Hajduk i Crvena zvzda su se, međutim, samo po jedanput upisali na veliki trofej SOFJ Jugoslavije. To isto pošlo je za rukom reprezentaciji SSSR-a i bečkog Rapida. Dva turnira nisu imala pobjednika. Godine 1966. bila je revija sa pet ekipa, dok je 1979. godine, poslije prvog dana, ova loptačka predstava prekinuta zbog smrti revolucionara Edvarda Kardelja.
Duško Bajević je dvostruki rekorder. On je, naime, odigrao najviše turnirskih utakmica - 23 i bio najefikasniji - 22 gola.
Inače, na 28 turnira strijelci su ispalili u protivničke mreže 309 projektila.
Dragan Miladinović
(prijeratni urednik mostarske Slobode)
A ovo što slijedi su samo neka sjećanja na te veličanstvene loptačke svečanosti. Jer, moja malenkost je imala sreću i, bez pretjerivanja, čast da kao novinar „pokriva“ to što se događalo pod Bijelim brijegom od februara 1965. do 1992. godine.
Partizan i Mađari najčešći gosti
Još dok je bio u povojima, o mostarskoj fudbalskoj fešti, 1967. godine, legendarni radio reporter Radivoje Marković je izjavio:
„Turnir Veleža, s obzirom na njegov povod i karakter, može da preraste u lijepu tradiciju. On, svakako, zavrijeđuje pažnju i ostalih vodećih klubova Prfve savezne lige.
I popularni doajen sportskog radio novinarstva Marković kao da je već tada naslućivao kako će stadion po Bijelim brijegom postati sveto mjesto velemajstora loptanja, ne samo iz tadašnje zajedničke države, nego eto bijaše i sa evropskih širina.
Na turnirima. U 28 godina, viđene suj čak 34 ekipe! „Velež“ je, sasvim razumljivo, bio akter na svim.
Najčešći gost bio je beogradski Partizan- učestvovao trinaest puta. Slijede sarajevski Željezničar- 11, zagrebački Dinamo i beogradska Crvena zvezda po sedam puta, splitski Hajduk i Sarajevo po šest, titogradska Budućnost i tuzlanska Sloboda i novosadska Vojvodina po tri, niški Radnički i zenički Čelik po dva, ljubljanska Olimpija, banjalčki Borac i Tim JNA po jedanput.
Godine 1968. turnir je prvi put imao međunarodni karakter. Led je probio Diošđer iz Đera. To je bio klub iz Mađarske. I upravo ekipe iz te države bile su najčešći strani akteri na mostarskim fudbalskim svečanostima. Ova smotra podno Bijelog brijega čak 16 puta je imala predznak međunarodni. Od tadašnjih sjevernih susjeda, dakle Mađarske, još su igrali slavni budimpeštanski Honved (dva puta) i njegove gradske komšije i rivali „MTK“, Vašaš i „Ujpešt Doža“.
Tadašnji SSSR predstavljali su njegova državna reprezentacija, moskovska Lokomotiva i Dinamo iz Tbilsija. Austrijance su zastupali nekad moćni bečki Rapid i dva puta „Šturm iz Graca. Mostarci su imali priliku da na djelu vide tada moćnu reprezentaciju Poljske (1974. vicešampion svijeta, a dvije godine kasnije olimpiski šampion), zatim prašku Slaviju, rumunski Bakau, istočnonjemački Magdeburg i švajcarski Lucern. I jedan azijski klub- iranski Tadž iz Teherana.
Revija reprezentativaca
U te 34 ekipe, svoje majstorstvo su iskazivali i reprezentativci, čak iz jedanaest zemalja. Najbrojniji su bili, naravno, oni iz naših klubova. Onih što su bili nekadašnji, aktuelni ili budući članovi najbolje jugoslovenske selekcije viđeno ih je više od 120! Između njih se teško odlučiti za idealnu jedanaestoricu rurnira.
Čovjek „selektor“ ne bi mogao biti objektivan, sa svih strana bio bi dočekan na- „nož“! Pa, ipak, izaberimo dva tima: Enver Marić (Ivan Ćurković), Dragoslav Stepanović (Milan Damjanović), Džemal Hadžiabdić (Fahrudin Jusufi), Boro Primorac (Josip Katalinski), Velimir Zajec (Vladislav Bogičević), Velibor Vasović (Zoran Miladinović), Branko Oblak (Jadranko Topić), Muhamed Mujić (Mehmed Baždarević), Duško Bajević (Dejan Savićević), Ivica Osim (Franjo Vladić), Safet Sušić (Slobodan Santrač). Još kad bi njima dodali i strance, kao što su Oleg Blohin i Gžegož Lato. Ovaj je za poljsku nacionalnu selekciju odigrao čak 104 utakmice i postigao 46 golova. „Ukrajinska strijela“ je, pak, dres prve jedanaestorice SSSR-a oblačio 89 puta i autor je 36 pogodatak. Uz to, Olerg Blohin j 1975. godine roglašen za najboljeg fudbalera Evrope.
Međutim, u predvečerje posljednjeg turnira, 1992. godine jedan kolega se odlučio za ovaj tim: Marić, Sauk, Stepanović, Zajec, Bogičević, Primorac, Burijak,, Nazarenko, Filipović, Vladić, Blohin. Bilo je, pak, mišljenja da bi najbolju jedanaestoricu sačinjavali: Marić, Sauk, Stepanović, Zajec, B. Primorac, Vasović, Burijak, Nazarenko, Bajević, Vladić, Blohin.
I oni su viđeni na februarskom turniru. Pa, zato i o njima još. A kakav je bio ovaj „evropski“ tim Partizana, onaj iz 1966. godine, što je bio finalista Kupa šampiona Starog kontinenta: Šoškić (Ćurkoviić), Damjanović, Miladinović, Mihajlović, Rašović, Bajić, Jusufi, Hasanagić, Vukelić (Bečejac), Pirmajer. Svi državni reprezentativci.
Ili, ova ekipa „rođenih“ iz 1974. godine: Marić (Mrgan), Ristić, Dž. Hadžiabdić, Čolić, B. Primorac, Pecelj (A. Glavović), Topić, Kvesić (V. Halilhodžić), Bajević, Vladić (Ledić), Vukoje. Ili, na primjer, reprezentacija Poljske: Kukla, Resnio, Šmudla, Vavrovski, Kasperčak, Mučulević, Povorski, Lato, Mostaler, Šarmah (Vivatovski), Kopčević, Terletski (Fišer). I tako unedogled.
A, vi, naročito stariji, pokušajte sastaviti vašu turnirsku ekipu.
Velež i Bajević za pamćenje
Velež je, razumljivo, bio učesnik svih 28 turnira, ali je bio i najčešći osvajač velikog pehara SOFK Jugoslavije- petnaest puta. Najblistavije partije „rođenih“ u finalima bile su protiv Crvene zvezde i reprezentacije Poljske. Mostarski tim je oba puta svoje protivnike prosto zgromio, u oba meča rezultat je bio identičan- 3:0! Njima gotovo uz rame je i onaj vatromet protiv zagrebačkog Dinama- 9:2!
Partizan i Željezničar su po tri puta bili najuspješniji akteri turnira. Dinamo, Hajduk i Crvena zvzda su se, međutim, samo po jedanput upisali na veliki trofej SOFJ Jugoslavije. To isto pošlo je za rukom reprezentaciji SSSR-a i bečkog Rapida. Dva turnira nisu imala pobjednika. Godine 1966. bila je revija sa pet ekipa, dok je 1979. godine, poslije prvog dana, ova loptačka predstava prekinuta zbog smrti revolucionara Edvarda Kardelja.
Duško Bajević je dvostruki rekorder. On je, naime, odigrao najviše turnirskih utakmica - 23 i bio najefikasniji - 22 gola.
Inače, na 28 turnira strijelci su ispalili u protivničke mreže 309 projektila.
Dragan Miladinović
(prijeratni urednik mostarske Slobode)
NovaSloboda.ba
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen