”Išao sam u školu… i nešto sam naučio”.

(napomea:. tekst je objavljen na portalu tacno.net, 18. februara/veljače 2014. godine, autor je naš Mostarac, Roko Markovina)

Roko Markovina: O VJERNIMA I „PRAVOVJERNIMA“


„Opametite se, prekinite rat”, govorio sam 1992. godine. Čuli su me, ali nisu poslušali. „Opametite se, počnite (g)raditi život u BiH na koji Narod ima pravo”- govorim im i danas. Nisam siguran da će me, i ovoga puta, poslušati!
Piše: Roko Markovina

 „Kako da živim ja, koji sebe sve teže
među tolikim prepoznajem.
Odnijeli me bolje napisani.
Koliko sam puta za njih uzalud volio
i koliko puta zbog njih-gubio?
Al’ ipak, kad prođeš našim gradom sjećanja
osjećam i znam još smo tu.
Još nas nisu zvijeri raznijele“

(R. Šerbedžija:“Odnijeli me bolje napisani“)

Jednom, nakon mojeg govora na Skupštini BiH, negdje 1992. godine, kojega sam završio sa „opametite se, prekinite rat”- tadašnji Predsjednik Skupštine (Momčilo Krajišnik) upitao me javno, kako to ja „pametno i lijepo govorim za razliku od drugih”, na što sam mu odgovorio:”Išao sam u školu… i nešto sam naučio”.

Stoga što sam „i nešto naučio“ pišem ovo moje skromno slovo, zgranut i nesretan događajem paljenja guma, u rano jutro „14. februara/veljače“ 2014. godine u Gradu, na ulaznim „vratima“ Partizanskog spomenika, podignutom u znak zahvalnosti svim poginulim Mostarcima u antifašističkim borbama Drugog svjetskog rata. I gotovo sam siguran da su taj vandalski čin oskvrnuća „svetinje“  drugih i drukčijih, izveli neki- „pravovjerni“. A nisam se javljao za vrijeme građanskih protesta/prosvjeda, smatrajući da nije pristojno „soliti pamet“, iz kakvog-takvog života, ljudima koji su izgubili sve, i posao i kruh i nadu i vjeru i život, duboko uvjeren da oni najbolje znaju što im je činiti. I kako će izvesti to što im je činiti. I dokle će uopće ići s time što čine.

 

Jer, „lako je tuđim k….. gloginje mlatiti“-rekao bi Narod.

Naučio sam, kroz život, puno toga. I za to što sam naučio „krivi su“ (ili zaslužni) moji roditelji, koji su mi omogućili školovanje, poticali me i bodrili, ali i moji učitelji i profesori (i u osnovnoj školi, i u Gimnaziji, i u Muzičkoj školi, i u Veležu i na Fakultetu), koji su mi, bezrezervno, davali znanje, učili me znanju, ponašanju, vrijednostima, životu. Moje je bilo samo da to prihvatim …ili ne. Uvjerenja sam da je svaka osoba sama odgovorna za ono što postigne  u životu, a je li to što je postigla dobro, ili loše po njega, „krivi su“ (ili zaslužni), pored nje, njezini roditelji i njezini učitelji. Podjednako.

I sve što znam naučio sam od mojih sjajnih učitelja, od mudrih ljudi i iz dobrih knjiga. I ne mogu se oteti uvjerenju da je ljudska glupost i neznanje…bezgranično.

Naučio sam da se ljudi dijele po rasama, po nacionalnostima, po religijama, po karakterima, po načinu upražnjavanja vjere  i sl. Ova zadnja klasifikacija (vjerni, bezvjerni, krivovjerni  i „pravovjerni“) je danas, po mojem sudu, nekako i najznačajnija.

Naime, vjerni su oni koji poštuju zakone svoje vjere, po njima žive i  redovito je upražnjavaju, neovisno od uvjeta u koje ih život nanese. Bezvjerni su oni koji ne pripadaju niti jednoj konfesiji, ali se ponašaju ili, kao odgovorni i ozbiljni ljudi, zabrinuti za život i za čovječanstvo, bilo da rade za opće dobro, ili im je, baš, svejedno, ali nikom ne smetaju.  U krivovjerne ubrajaju se oni koji svoju vjeru biraju prema svojim sklonostima, uvjerenju prema njezinom „učenju“, bez obzira što većina njihovog „nacionalnog stada“ prihvaća neku drugu, po općem uvjerenju „zapisanu“ vjeroispovijed.  A „pravovjerni“ su, pak, oni koji su svoju vjeroispovijed „odabrali“, za sebe drže da su najbolji, najveći, najispravniji i „najvjerniji“ („veći katolici od Pape“)… a, zapravo su, nitko i ništa. Tek gomila „zapaljenih guma“. Pogotovo kada je vjera u pitanju, jer o njezinom učenju i porukama – ne znaju ništa. I, u pravilu, loši su đaci.

Naučio sam da svaka „vjera“, u svojem temelju, počiva na činjenje dobra i protivi se zlu. Da govori o miru, a ne o ratu. Da se zasniva na ljubavi, a ne na mržnji. Na istini, a ne na laži.

Naučio sam iz Matejevog Evanđelja:“Uistinu, kažem vam ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko“. Čuli ste da je rečeno starima: „Ne ubij“! Tko ubije bit će podvrgnut sudu“. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu.“(Mt 5, 17-37). Jer, oni ne znaju da evanđeoska pravednost ispunja one koji Zakon slijede i ne idu protiv Zakona.  Ni Božjeg-ni ljudskog. Oni ne znaju da je svaki vjernik pozvan na pravednost pročišćenja srca i da se mora uhvatiti u koštac sa vlastitim srcem i da nikada ne smije provoditi Zakon kojim će se uništiti njihovo srce. Jer, tek kad je „čisto“ njihovo srce- ispunjen je Zakon Božji.  Nisu naučili „pravovjerni“ ni onu Matejevu: „Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu…Tražite, stoga, najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo nadodati. Ne budite, dakle, zabrinuti za sutra.  Sutra će se samo brinuti za se. Brinite se za danas, jer dosta je svakom danu zla njegova“. (Mt 6, 24-34). Niti iz Knjige Sirahove nisu naučili:“ „Oči Gospodnje počivaju na onima koji ga se boje, Gospod zna svako djelo čovječje. Nije nikad zapovjedio nikomu da bude bezbožnik, niti dao dopuštenje za grijeh“. (Sir 15, 15-20). Za razliku od „pravovjernih“.

A upravo dok ovo pišem, čitaju se ove riječi na Misnim slavljima i „pravovjerni“ ih slušaju. Ali, što vrijedi kad su mudre Matejeve poruke „u vjetar“ otišle.

Zar je red sprječavati ljudima prolaz na groblje, kako bi se poklonili mrtvima? Koja to vjera nalaže da se skrnave spomenici, pogotovo spomenici visoke povijesne, umjetničke i materijalne vrijednosti? Koja to vjera nalaže rušenje, a ne građenje? Je li nešto slično ikad itko njima učinio?

 

 

Partizansko groblje u Mostaru nekad i danas

 

Naučio sam od velikog profesora arhitekture, umjetnika i, nadasve čovjeka, Bogdana Bogdanovića, dičnog autora Partizanskog spomenika (čijoj sam gradnji, kao dječak i sam svjedočio, jer su ga gradili moji Lumbarđani, najvećim dijelom od kamena sa otočića Vrnika kraj Lumbarde, s manjim prekidima, gotovo pet godina), u knjizi „Ukleti neimar“ i ovo:

„Kako izgledaju majstori klesari koji klešu i grade jedan grad izvan vremena i prostora? Moji mostarski prijatelji potražili su ih na Korčuli (u Lumbardi, op. R.M.) i digli su na noge sve što je u njihovom selu umelo držati dleto i bat u ruci. Doveli su ih negde na izmaku pedesetih ili na samom početku  šesdesetih. Bili su skromni, ljubazni i prijatni, a posao su obavljali pobožno, gotovo liturgijski: njihova zvonka, horska liturgija klesanja trajala je s manjim prekidima punih pet godina. Predvodio ih je Barba, što u dijalektu znači i stric i deda, patrijahalni šef družine, staratelj, onaj koji će, kad se vrate na svoje ostrvo, podneti izveštaj roditeljima i verenicama šta je ko radio i kako je radio. Čim je stigao, Barba je odabrao mesto za “klesaonicu”, a kad je nadstrešnica  podignuta, odredio je mesto za svoj pult, koji je ličio i na katedru i na predikaonicu. Naredio je, zatim, da mu se taj sanduk od talpi (Bohle), ali bez poklopca i bez dna, ispuni peskom i sitnim otpacima od kamena, da bi komad za klesanje meko nalegao i da se u toku rada ne bi oštetio. Naspram njegove katedre, licem prema njoj, majstori su rasporedili svoje, mada nešto manje sanduke. Radili su, zbog hercegovačke vrućine, više noću no danju – od praskozorja do iza doručka i od zalaska sunca do ponoći. Mostar, taj divni, sada već bivši grad, imao je ustaljenu naviku da u letnjim mesecima na ulicama iščekuje ponoćno osveženje koje dopire iz korita Neretve. Izgledalo je ponekad da su svi, čak i deca, potpuno zaboravili da se noću može malo i odspavati. Njihov sam običaj prihvatio ne samo zato što je iščekivanje svežine bilo i meni neophodno za dobar san i ukupan sutrašnji radni ritam, već i zato što sam bio razigran, bolje reći nervozan, a pomalo i uplašen. Obećao sam građanima Mostara da ću im stvoriti nešto neviđeno, uvalio ih u troškove, pokrenuo silne radove, a da li sam baš bio siguran da ću uspeti da isteram sve do kraja, baš kao što sam smislio?“………………………………………………………………………

„Jedne noći odlučio sam da krenem gore, na gradilište. Iz daljine je dopirala pesma, saglasje glasova, hor bez reči. Korak po korak, pristigao sam. Gledao sam iz prikrajka, iz mraka: acetilenske lampe ili možda još prošlovekovne karbituše (Karbidslampe, Karbidlicht), jetko  svetlo i još jetkije senke. A na svetlu se događalo nešto tajanstveno. Barba, sed, kosa naelektrisano rasterana na sve četiri strane sveta, činodejstvuje kao mag, kao duh iz kamena. Najednom, diže naglo bat i dleto (Vorschlaghammer und MeiBel), svi dižu batove, pobožno šute, nastupa naglo tišina koja otkriva glasove noći – cvrčke, lelek noćne ptice, šum Neretve iz daljine. Jedan od majstora, očigledno za to upravo zadužen, otpočinje ponovo melodiju bez reči, unjkavu i tajanstvenu, kao u kakvom obredu obožavalaca kamena. Barbin bat hvata ritam, udara u kvader koji je pred njim, i u trenu otpočinje složno udaranje. Pesma očigledno usaglašava ritam i jačinu udarca. Kad melodija počne da se “penje” (sad već svi pevaju), zvuk udarca postaje zaglušno jak… kad otpočne “spuštanje”, udari postaju blaži.“…Svaki je kamen odzvanjao kao muzički instrument. …“Svaki pjeva svoju pjesmu” – kaže jedan od njih, i to sa uverenjem da je svaki kvader biće za sebe. Ali, kad počne zajedničko klesanje, ritam obuhvata svaki “kameni instrument” i, odjednom, svaki pokret ruke, svaki položaj tela, tako da ceo orkestar istovremeno dejstvuje i kao sopstveni metronom. A kad udarci alatki počnu da “traparaju” – znak da je koncentracija popustila – Duh iz kamena, Barba, nezadovoljno, strogo diže bat. Znak da se rad nakratko prekida i da udarce treba uskladiti od početka. Čeka se na tanušni glas prvog pojca i Barbin prvi udarac…“To što je melodija bila bez reči, navodilo me je na pomisao da je prastara, protoistorijska, iz vremena kad su se i na njihovom ostrvu, i na kopnu, govorili neki drugi zaboravljeni, preslovenski jezici. Civilizacije su se smenjivale, jezici pretapali, ali čovek je ostao isti…

“Zašto pesma nema reči?” – pitao sam jednom. Odgovori su bili jednostavni i ubedljivi: “Nema ih, nikada ih nije ni bilo!” Ili: “Tako su je i naši stari pjevali!”

Spomenik je građen sporo, mukotrpno, od dobrovoljnih priloga, čak i od priloga u naturi (a “natura” je bio kamen), pa i od kamena od starih mostarskih kuća, koje su vreme i urbanizam već uveliko rušili, a familije su rado poklanjale kamenu građu. Čak i to tiho preseljavanje  materijala, pa i materije starog grada, imalo je simboličnu vrednost.

Kamen, često, sa vekovnim tragovima dima ili sa klacifiranom mahovinom, sa “čuvarkućama”, prenosio je iz jednog vremena u drugo čestice memorije i duh pijeteta i mešao se sa premoćnim količinama tek izvađenog krečnjaka, belog kao sir.

Na gornjim terasama, na kamenim unutrašnjim zidovima “grada”, na naborima kamenih zidova: polukružne niše (halbskreisformige Nische), apside (Apsido), kontrafore (Mauer und Strebepfeiler) – rasipale su se stotine i stotine kamenih cvetova. Pošto sam bar napola verovao u prastaro predubeđenje graditelja-alhemičara da je krečnjak dete sunca i meseca i da je upravo zato izuzetno povoljan, čak predodređen za klesanje nebeskih pojava, to su se sa kamenim cvetovima obilno mešale predstave sunca, meseca, planeta, sazveđa. Našlo se negde mesta i za sazveđe Velikog psa, koje nikad na nebu nisam uspeo da pronađem, pa čak i za grupu zvezda, koja na nebeskom tepihu i ne postoji, a koju sam ja u mašti nazvao “Sedam mršavih kravica”. Za neupućene to su bili Vlašići (Plejaden, Siebengestirn) …

 

Ispalo je na kraju da je Partizanska nekropola u celini podsećala na veliki astrološki model iz kojeg smo svi složno, i u najvećem zanosu, čitali najbolju budućnost.“ (B.Bogdanović: “Ukleti neimar“)

Kamen, kojega „pravovjerni” svih ovih dvadeset proteklih godina, kao i danas, pokušavaju, iz svojeg neznanja, oskrnaviti „prenosio je iz jednog vremena u drugo čestice memorije i duh pijeteta”, a „da je Partizanska nekropola u celini podsećala na veliki astrološki model iz kojeg smo svi složno, i u najvećem zanosu, čitali najbolju budućnost”, zapisao je veliki Majstor i Ukleti neimar.

 

Partizansko groblje u Mostaru nekad i danas

 

 

A danas? Kakva li je, Gradu, uopće, budućnost? Ima li za nju ikakvog izgleda, kraj ovakvih „pravovjernih”?  I zar se budućnost ogleda u vraćanju života par stoljeća unatrag?

Ni nakon dvadeset godina od okončanja ratova u Gradu, iz kojih nitko nije izašao kao pobijednik, jer nije niti mogao to biti, ništa se nije promijenilo, izuzev što se, barem javno, ne puca. Ali, zato, imamo gubitnike i dobitnike. Gubitnici smo svi, pogotovo mladi, koji se odgajaju u mržnji, neznanju, bezidejnosti i podjelama, a dobitnici su samo onih nekoliko lopova i „mangupa iz vlastitih redova”, oboljelih od „omnipotentnog delirija”, koji se preko naših leđa, naše muke i naše smrti obogatiše i sada upravljaju našim životima, vodeći nas, poput onog Domanovićevog „Vođe” u ponor. I nekolicina njihovih „pravovjernih” slugana.

I nitko ništa, za ovih dvadeset godina, nije poduzimao. Kao da im nitko ništa nije mogao. Ili, možda nije ni želio.

„O stide, gdje ti je rumen”- zavapio bi Danski kraljević.

I jednom je moralo „puknuti“. Ljudi su izašli na ulice. U Tuzli, Sarajevu, Zenici,  Bihaću, Mostaru. Izašli su, uglavnom, oni iz kategorije vjernih i bezvjernih. Zajedno. U Mostaru su izašli oni koje je, pored pljačke društvene imovine, nepravde, beznađa, gladi, ne imanja posla i „neznanja koje njima upravlja“ navela na proteste/prosvjede, već odavno, u Gradu od vlasti dopuštena i eskalacija fašizma, koja se pojavila postavljanjem naziva ulica fašističkih zločinaca, pisanjem, ne brisanjem i ne kažnjavanjem pisaca pro-fašističkih grafita.

Ti poniženi i pokradeni ljudi su shvatili  ”problem budućnosti” i Grada i BiH i „mladih svijeta”. Zato su u ime njih i govorili, svojim transparentima.

Onu znaju da, najprije, treba riješiti „problem propadanja” i Grada i Države i čitave Regije. I to što prije, jer tako će biti manje zla i manje žrtava, a jednom će se, ipak, morati riješiti. Uvijek se iznalazilo rješenje, pa makar i na 50 godina (danas je upravo polovica tog, povijesno, mogućeg vremena mira). A upravo je povijest, kao „učiteljica života” pokazala da, što rješenje dođe kasnije, ono je krvavije i uzima velike žrtve. Pa se tek poslije toga uhvatiti   budućnosti.

A sav taj užas stanja i izlaska na ulice iz očaja bio je „začinjen“ odgovorom spaljivanja automobilskih guma i drvene građe na samom ulazu u Partizanski spomenik, 14.02. 2014., godine ujutro, na 69. godišnjicu Dana oslobođenja Mostara od fašizma. Na „vratima“ najljepšeg spomenika antifašistima na svijetu, grandioznog remek djela velikog Majstora Bogdana Bogdanovića, koga su, zamislite, gradili 5 godina lumbarđanski majstori (moji rođaci, stričevi i prijatelji), od istog onog kamena od kojeg je dograđena i Aja Sofija i dio „Bijele Kuće“ u Washingtonu i Budimpeštanski parlament i „Beli dvor“ u Beogradu i „pola Dubrovnika i Venecije“.  Naravno, počinitelji nikad neće biti pronađeni, a kamo li i biti kažnjeni. Kao, uglavnom, ni za ovih dvadeset godina dosadašnjeg „zuluma“.

Naučio sam, od Šandora Marai-a, jednog manje poznatog, ali sjajnog mađarskog književnika da „ ljudi nikada nisu tako opasni kao kad se svete za grijehe koji su oni sami počinili”.

            Naučio sam, od mog drugara Gorana Babića i da je „duga ruka pravde, ali da je i slabašan njezin stisak”, a od Duška Trifunovića:

„Jer moja duša jasno poima
da je najteže među svojima.
A duše samo toliko ima
koliko je deliš sa dušmanima“.

Danas, na žalost, ima puno onih koji su „išli u školu”, ali je malo onih koji su „i nešto naučili”.
„Opametite se, prekinite rat”, govorio sam 1992. godine. Čuli su me, ali nisu poslušali.
„Opametite se, počnite (g)raditi život u BiH na koji Narod ima pravo”- govorim im i danas.
Nisam siguran da će me, i ovoga puta, poslušati!