Mostar nekad i sad
Velika gimnazija
U prvi razred Gimnazije 1898. godine, bilo je upisano 65 učenika i to: „8 muslimana, 34 pravoslavna, 22 katolika i 1 Jevrejin“.
Poticaj za otvaranje gimnazije u Mostaru bila je sjednica Srpsko - pravoslavne crkvene opštine u Mostaru, održane 23.februara 1893. godine. Peta tačka dnevnog reda sjednice bila je prijedlog, koji je podnio predsjednik Risto Ivanišević:
„Da opština u toku godine moli visoku zemaljsku vladu za postavljanje gimnazije u Mostaru, pošto je ona prijeke potrebe s moralne i s drugih strana, posebno za ovaj narod“. Prijedlog je usvojen jednoglasno.
Zahtjev za otvaranje gimnazije u Mostaru upućen je tadašnjoj Zemaljskoj vladi, koja je cijeli predmet uputila zajedničkom ministarstvu finansija, s prijedlogom da se u Mostaru osnuje samo niža gimnazija. Zajednički ministar finansija je brzo dao saglasnost za otvaranje škole sa izričitim zahtjevom da se otvori puna gimnazija, u kojoj će se otvarati razred po razred. Vladi je stavljeno do znanja da izvrši sve pripreme i da škola počne u školskoj godini 1893/94. Te iste godine je 28. oktobra otvorena Gimnazija u Mostaru i to na Luci, gdje je za tu namjenu otkupljena kuća Husage Komadine, koja je bila „izgrađena od tvrdog materijala, sa prizemljem i dva sprata“.
Tek 1898. godine je izgrađeno prvo krilo današnje zgrade gimnazije, i to ono krilo do šetališta, a kasnije, 1902. godine dograđeno je i drugo krilo, te je tako zgrada dobila današnji izgled. Raspisan je i konkurs za izbor direktora i jednog nastavnika i to na tri jezika - njemačkom, mađarskom i „zemaljskom ili bosanskom“ (kako su tada nazivali jezik kojim se govorilo u BiH). Tada su konkursi redovno objavljivani u Beču, Pešti, Zadru, Ljubljani i Sarajevu. Za prvog direktora izabran je profesor Martin Beđanić, a za prvog nastavnika Antun Pichler, koji te 1898. godine doseljava u Mostar iz Zagreba i kao tridesetogodišnjak preuzima profesuru za čak osam različitih predmeta u istoj toj gimnaziji, tako da je predavao: njemački jezik, istoriju, matematiku, fiziku, zemljopis, prirodopis, krasopis i pjevanje. U prvi razred je te 1898.godine upisano 65 učenika i to „8 muslimana, 34 pravoslavna, 22 katolika i 1 Jevrejin“.
Priredili: Ismail Braco Čampara, Tibor Vrančić, Smail Špago
„Da opština u toku godine moli visoku zemaljsku vladu za postavljanje gimnazije u Mostaru, pošto je ona prijeke potrebe s moralne i s drugih strana, posebno za ovaj narod“. Prijedlog je usvojen jednoglasno.
Zahtjev za otvaranje gimnazije u Mostaru upućen je tadašnjoj Zemaljskoj vladi, koja je cijeli predmet uputila zajedničkom ministarstvu finansija, s prijedlogom da se u Mostaru osnuje samo niža gimnazija. Zajednički ministar finansija je brzo dao saglasnost za otvaranje škole sa izričitim zahtjevom da se otvori puna gimnazija, u kojoj će se otvarati razred po razred. Vladi je stavljeno do znanja da izvrši sve pripreme i da škola počne u školskoj godini 1893/94. Te iste godine je 28. oktobra otvorena Gimnazija u Mostaru i to na Luci, gdje je za tu namjenu otkupljena kuća Husage Komadine, koja je bila „izgrađena od tvrdog materijala, sa prizemljem i dva sprata“.
Tek 1898. godine je izgrađeno prvo krilo današnje zgrade gimnazije, i to ono krilo do šetališta, a kasnije, 1902. godine dograđeno je i drugo krilo, te je tako zgrada dobila današnji izgled. Raspisan je i konkurs za izbor direktora i jednog nastavnika i to na tri jezika - njemačkom, mađarskom i „zemaljskom ili bosanskom“ (kako su tada nazivali jezik kojim se govorilo u BiH). Tada su konkursi redovno objavljivani u Beču, Pešti, Zadru, Ljubljani i Sarajevu. Za prvog direktora izabran je profesor Martin Beđanić, a za prvog nastavnika Antun Pichler, koji te 1898. godine doseljava u Mostar iz Zagreba i kao tridesetogodišnjak preuzima profesuru za čak osam različitih predmeta u istoj toj gimnaziji, tako da je predavao: njemački jezik, istoriju, matematiku, fiziku, zemljopis, prirodopis, krasopis i pjevanje. U prvi razred je te 1898.godine upisano 65 učenika i to „8 muslimana, 34 pravoslavna, 22 katolika i 1 Jevrejin“.
Priredili: Ismail Braco Čampara, Tibor Vrančić, Smail Špago
NovaSloboda.ba
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen