Zašto tek sad?

Protesti u Bosni

 

Zašto tek sad?

 

(Njemačka štampa o protestima u BiH, tekst je preveden 1:1, objavljeno u Frankfurter Algemieine Zeitung, 15, februara 2014.)

 

 

 

U Sarajevu su razočarani Bosanci izašli na ulice. Njima je dosta dugogodišnjeg stanja mirovanja u njihovij zemlji i sada se nadaju Evropi.

 

Bosna je ratni vojni invalid koji je smješten u starački dom. Mnoge rane su zarasle, smirili su se bolovi, ali već godinama međunarodni liječnici ne čine nikakav napor da pacijent ozdravi, da ga postave na noge i da ga puste da slobodni živi. Njegov krevet je u sobi, niz hodnik, i pošto se ponaša mirno, malo ljudi je zna da uopšte i postoji. Samo ako zaplače,  moglo bi mu se posvetiti bar malo pažnje.

Kad se pretposljednje sedmice crni dim dizao iznad Sarajeva, a ulicama se širio smrad suzavca, mnogi su bili začuđeni što je na protestima došlo do primjene sile i što su zapaljene mnoge zgrade. Ovdje se nije radilo ni o kakvoj kraljevskoj palači, nego o zgradama demokratije, naroda. “Mi smo spalili vlastite domove, kao da već nismo dovoljno siromašni” žalili su se mnogi.

Između planina razapeta je pasivnost

Paljevine su kriminalne iskre irelnosti, koje su izazvali Bosanci, kako bi na se skrenuli pažnju svijetske javnosti. Mnogi Bosanci se sada gledaju u ruke i jedva da vjeruju da će to  donijeti nekakve promjene. Zgrade vlade su izgorile, a neke regionalne vlade podnijele su ostavke. Bosanci sada osjećeju da sudbinu svje zemlje imaju u vlastitim rukama. Ovo je protivudar na naučenu lekciju iz stvorene bespomoćnosti, sedativ za nadu u višu silu. Osim toga anarhija i neravnopravnost stavljaju jednu zemlju na mjesto više, na listi prioriteta i političkih izvještaja. Samo mirni protesti, nisu bili dovoljni za to. To jeste cinični mehnizam skretanja pažnje, koji ne legitimira nasilje, ali nekada bude mnogo efikasniji.

Iznad planina Sarajeva donedavno je bila razapeta samo politička pasivnost, kao smog zimi. Naučna bespomoćnost trenirana je godinama. Prvo je rat oduzeo moć nad vlastitom sudbinom, onda su slijedile godine mirovanja, i ekonomski i politički. Osim toga: za onoga ko zna šta je rat, trajna kriza je bezopasna, čak se i život u krizi da uživati. Na ulicama Sarajeva su se pojavili i prvi turisti sa ruksacima i vrlo brzo uočili da je ovdje “siromašno, ali vrlo sexy”.

Naravno siromaštvo je postalo tako gorko da ovdje više ništa nije moglo biti slatko. Puno slobodnog vremena, visoka kvota nezaposlenosti, osjećaj zadovoljstva, kojem se se može udovojiti jeftinom kafom, jeftinim cigaretama  zajedničkom šetnjom, što je postalo jedna visoko poštovana razonoda. Ono što je nedostajalo na ekonomskom planu, zamjenjeno je socijalnim, prijateljstkom pomoći i prijateljskim poslovima. Korištenje socijalnog života ovdje se nije se priuštiti.

Biotop za dobro plaćene dobrotvore

Kroz događanja poslijednjih sedmica ne može se objasniti zašto je baš sada došlo do protesta i nasilja. Naravno postojao je upaljač, otpuštanja i neisplaćene zaostale plaće radnicima iz Tuzle, što je izvelo prve protestante na ulicu, tako da se vrlo brzo stvorila kritična masa. Ali pravo pitanjene nije: „Zašto ne sada?” nego, “Zašto tek sada?” „Dragi međunarodni prijatelji“ napisao je na facebooku Muhamd Mešić, a on ima dosta međunarodnih prijatelja, mladi je advokat, koji govori 56 jezika, „vjerovatno ste iz vaših novina saznali da se Bosna i Hercegovina od prije izvjesnog vremena nalazi u krizi. To je pogrešno: Moja zemlja se nalazi u krizi od 1995. godine”. Mirovni ugovor iz Daytona zaustavio je ustvari rat, ali dayton kao ustav Bosne i Hercegovine danas ne funkcioniše više ispravno. A Sarajevo je puno međunarodnih stručnjaka, koji mogu razjasniti problem. Ponekad se vjeruje, da Bosna i Hercegovina nije napravljena za njene građane, nego kao biotop na društvene naučnike i dobro plaćene dobrotvore, koji sa pojmom „konfliktni menadžment“ i „gradnja mira“ stvaraju legitimnost jednog saveza, da se sukobom može upravljati i izgraditi mir, ali samo sa njihove strane, njih, stranih eksperata sa pravim konceptualnim aparatom“.

Država Bosna i Hercegovina tako postoji kao prazna ljuštura, svaka drćavna služba je zastupljena sa po jednim bosanskim Srbinom, bosanskim Hrvatom i bosanskim Muslimanom, Bošnjakom. Svaki od njih ima pravo veta, na svakom nivou vlasti blokada je odomaćena. Politika se provodi u stvari u takozvanim entitetima republici Srpskoj i muslimansko - hrvatskoj Federaciji Bosne i Hercegovine.

Sistem opšte neodgovornosti

Tu je još i Visoki predstavnik, deux ex machine ovog političkog sistema, postavljen od strane međunarodne zajednice, ovlašten sveobuhvatnim pravima za intervenciju. Međuu bosanskim političarima on je popularni žrtveni jarac, krivac za stanje mirovanja. Premijer Nikola Špirić je prilikom njegove ostavke 2007. godine rekao, “Svejedno je, da li sam ja na čelu države, ili je to Bart Simpson”. Veto je pravo jednih, ali i mogućnost drugih, kako bi se odgovornost odgurnula dalje od sebe. To je omogućilo stvaranje sistema neodgovornosti, u kome su političari gledali samo svoje interese, a građani su bili zaboravljeni.

Ipak, nacionalističke igrarije, etnički konotiranih partija postale su providne obrazovanom stanovništvu države. U Sarajevu se političari nazivaju lopovma. Pri tome se ne misli na uvrede i psovke, nego na empirijski korektnu izjavu. Ali to je uglavnom mišljenje urbane populacije. Ali, u Bosni nema tako mnogo gradova.

Prebrzi duhovi su na početku protesta izbacili pojam “bosansko proljeće”, a sada stiskaju prste ispod stola da se proročanstvo samo ispuni.

Bloger Eric Gordy ima hladan odgovor na to: “To nije proljeće. To je februar”. Biti zajedno za nešto je mnogo lakše, nego zajednički naći rješenje problema, za što se čovjek zalaže. To je bila jedna od lekcija naučenih iz arapskog projeća”.

Međunarodni angažman inhibira vlastitu inicijativu

Ali, nažalost Bosancima nedostaje funkcionalna alternativa za sistem koji žele srušiti. Politički stručnjaci to ocjenjuju kao “NVO-bubble”, u simultanom odsustvu civilnog društva. Mnogi sumnjaju da u tome postoji uzročna veza.. Međunarodni angažman smatra da je vlastita inicijativa stanovništva premala. Ne postoji institucionalno civilno društvo, koje bi usmjerilo talas protesta na održive staze promjena. A s druge strane, brzo s stiče utisak da ovi ljudi imaju određene prednosti u području znanađenja. Upravo se prati, kako se na skupovima naroda poseže za demokratskim instrumentima.

Pogled srednje Evrope na Balkan je kao pogled strogog ili zabrinutog oca na neodgojeno i nezahvalno dijete, bez izgleda da odraste. Ipak, dobra stara Evropa od Bosne može nešto i naučiti. Ako govorimo muslimanskim migrantima u Njemačkoj, ili o prijemu Turske EU, zaboravlja se da već dugo u Evropi postoji jedna zemlja sa liberalnim islamom, naravno Bosna i Hercegovina. Islamske zemlje su već odavno stvorile svoj interes prema Bosni. Turska ima dva univerziteta u Sarajevu i angažuje se tamo, kao i u svim zemljama Balkana, koje su pripadale nekadašnjem Osmanskom carstvu, u kojima i danas žive Muslimani.

Šta je Evropa na Balkanu

Arapske zemlje grade džamije i tržne centre u Sarajevu i stambene komplekse, koji su skupi za Bosance, a zamišljeni su kao stanovi za bogate Arape. U tržnom centru u Sarajevu ne prodaje se ni alkohol ni svinjetina, a na gornjim spratovima nalazi se Al Jazeera. Nekoliko maladih Bosanaca sa dugim bradama gleda kritički prema ulicama Sarajeva, ali istovremeno sliježu ramenima, inače bi bili gladni.

Ipak ne radi se o tome šta islam ovdje može, nego o tome šta je Evropa ovdje. Mi smo naše evropsko razmišljanje svodili na ekonomsku krizu. Mi ne razmišljamo više o tome, jer se taj subjekt izgubio. Građani Evrope su se odavno navikli da su državne granica samo zamišljene linije, ne slušaju više kad deda govori o ratu i miru. Oni to ne znaju više cijeniti. To su stariji ljudi već odavno dijagnosticirali. Ova priča mogla bi biti korištena, čulo se do nedavno, ali se nakon toga ponovo ušutila.

Postoje još ljudi iz Rumunije ili Bugarske, useljenici, koji stvarno o tome pričaju. Ili ljudi na ulicama Sarajeva. Za njih Evropa nije stara priča, nego mogućnost za novi početak. Oni brzo zapadaju u romantiku i ostaju bet teksta, kada pričaju o Evropi, ali poruka je kratka: Evropa obećava sistem u kojem jedan dobar, slobodan život je moguć. Oni još mogu vidjeti dobre strane Evrope, za koje smo mi zbog navike postali slijepi.

Nermin sjedi prd galerijom “Boris Smoje” u jednom zadimljenom kafiću u sred Sarajeva sa odličnim espresom i velikim izlozima, gdje se sastaju umjetnici i filozofi. Nermin je Sarajevo odbranio oružjem i želi bolju budućnost svojoj djeci. On ne želi više slušati kako Bosna želi biti dio Evropa, ona je to već odavno. “Mi smo mali prst Evrope, potpuno nevažan”, kaže on, “a ako ti ga neko otkine, nije šteta za njega. I ne treba se bojati od sepse?”