(sa bloga: www.mosher.blogger.ba)
Razgovori u francuskom Klubu
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Fazlija Alikalfić u Sarajevu 22. aprila 2001. godine, a objavljen je u časopisu “Most”, br. 139(50)
Još poneki detalj koji podsjeća na “Konzulska vremena” i nekadašnji Mostar
Uvijek sa velikom emocijom čitam redove o prošlim, patrijarhalnim vremenima, u koja sam i ja – barem djelimično – utkan, jer sam davno još dobar niz godina proveo u rodnom Mostaru. Časopis “Most” je u dva broja, 136(47) i 137(48), donio vrlo interesantan osvrt, istina kratak, na “Konzulska vremena” u Mostaru. Autor članka Serdarević Šemsudin navodi niz detalja vezanih za periode ruskih i francuskih konzulata i tadašnjih konzula (Giljferding, Moreau itd.).
Kroz istoriju, Srbi (i bosanskohercegovački) su imali žive, tijesne, prijateljske veze sa carskom Rusijom, naročito u nekim periodima i nekim poslovima – zaštita pred moćnim susjedima, crkveni poslovi, škole i obrazovanje, ustanci itd. To se u članku spominje.
“Iz poštovanja prema svemu što su ruski konzuli u Mostaru činili za pravoslavni živalj, uvriježio se jedan zanimljiv običaj. Prilikom kretanja posmrtne povorke ka pravoslavnom groblju na Bjelušinama ili onom iznad stare pravoslavne crkve, običaj je bio da povorka stane ispred Vladičinog dvora (Mitropolije) na Suhodolini. Tu se obavi molitva za ruske konzule nakon čega povorka nastavi ka groblju.”
Jedno vrijeme, skoro svakodnevno, bio sam svjedok te pobožne zahvalnosti i prakse pravoslavnih Mostara. U osnovnu školu (Ruždiju), u prvi razred, pošao sam u jesen 1916./17. godine. Ruždija se tada nalazila u zgradi iznad Vladičine rezidencije na Suhodolini. Iz mog razreda, sa prvog sprata, se kroz prozore sve vidjelo preko Suhodolinskog potoka. Vidjeli smo svako zaustavljanje sprovoda, obavljanje molitve i potom odlazak.
Pošto su sprovodi redovno obavljani poslije podneva, učesnike u sprovodu je žestoko peklo zapadno popodnevno sunce pri usponu uz Suhodolinu. Tako je bilo sve od kraja aprila, pa cijelo ljeto. Vrlo često je na tim sprovodima činodejstvovao pop Kojo, osobito ako se radilo o siromašnim, sirotinjskim sprovodima (mala para!). U Mostaru se pričalo da u takvim prilikama (žestoki ljetnji zvizdani) pop Kojo mjesto “opojenija” “ruši sve svece” i pjeva “Baš danas, po ovakvom zvizdanu, si izabro svoju sahranu…” Pop Kojo je bio poznat svim Mostarcima, ne samo pravoslavcima, kao drag čovjek, otvoren, liberalan, šeret svoje vrste. I ako možda to nije istinito (misli se o ranije spomenutom pjevanju), dobro je izmišljeno, i danas se pamti. Nama, učenicima, je tada objašnjeno da se sprovod tu zaustavlja da oda priznanje i zahvalnost ruskim konzulima. Iznad samog potoka, tu gdje se sprovod zaustavljao, nalazila se jedna omanja zgrada, navodno tu je bila rezidencija ruskog konzula.
Danas tu više nema konzulata, nema ni popa Koje, a ni Mostar u mnogo čemu nije onaj kao nekada. Tužno.
U nastavku članka autor Sedarević pominje akcije na školovanju hercegovačkih Srba u XIX vijeku u Rusiji.
“Prvu grupu učenika iz Hercegovine su sačinjavali Nikola Bilić, Serafim Govedarica i Jovan Pičeta. Grupa predvođena Čokorilom (Prokopije) krenula je iz Sarajeva 3. maja 1857. godine… U periodu između 1857. i 1869. godine u ruskim školama obrazovanje je sticalo 11 ucenika i studenata, a to su… (autor ih citira po redu, imenom)”. Deseti je Luka Ivanišević.
Pošto sam imao sreću da upoznam Luku Ivaniševića (nekoliko godina prije njegove smrti), želja mi je da ga uz dužno poštovanje na ovom mjestu predstavim mlađim generacijama Mostaraca. On to svojim životom i radom
Luka Ivanišević je Mostarac, rođen u gazdinskoj porodici u mahali Brankovac. Poslije završene srednje škole, odlučio se da studije medicine završi u Rusiji. U tom ga je svesrdno pomagao njegov otac. Imao je sreću da bude izabran među 11 već spomenutih učenika i studenata određenih za školovanje u Rusiji.
Završio je medicinu u Petrogradu, oženio se u Rusiji (Tanja ?) i vratio se na rad u zemlju. Neću redati pojedinosti iz njegove biografije, ali znam da je iz Mostara, kao ljekar otišao u Pariz i tamo u ljekarskoj službi proveo neprekidno punih 30 godina. Prošao vrlo bogatu ljekarsku praksu. Za vrijeme boravka u Parizu družio se sa mnogim poznatim Francuzima. Bio je dobar poznanik i prijatelj i sa čuvenim književnikom Viktorom Hugo-om. Poslije penzionisanja vratio se u svoj Mostar. Radio je još nekoliko godina i umro između dva svjetska rata. Sahranjen je na Novom pravoslavnom groblju.
Kada se dr. Ivanišević vratio u Mostar (1925.), ja sam bio učenik šestog razreda gimnazije. Francuski jezik mi smo tada počinjali u gimnaziji u drugom razredu. Imali smo vrlo dobre nastavnike (profesor Džamonja i Ana Jelačićeva). Od Ane smo saznali da se otvorio francuski Klub u gradu, da je moguće svaki dan posjećivati Klub, razgovarati francuskim jezikom, koristiti biblioteku i čitaonicu. Predsjednik Kluba je bio dr. Luka Ivanišević, ljekar sa dugim stažom i boravkom u Parizu, koji se nedavno vratio u Mostar. Klub je bio smješten u “Zorkinoj školi” na Glavnoj ulici (blizu Radničkog doma).
Bili smo jako zainteresovani da se upišemo u članstvo Kluba. Članarina je bila mala, mogli su se upisati i siromašniji učenici. I sada se sjećam kako željno smo prvi put posjetili Klub i kako smo poslije toga bili ponosni (pomalo i uobraženi). Domaćin Kluba je bio general (Zaleski ?), ruski emigrant, koji je odlično znao francuski jezik. Bio je vrlo jednostavan i pristupačan čovjek. Klub smo posjećivali 2-3 puta sedmično. Obaveza je bila da se u Klubu razgovara samo na francuskom jeziku.
U Klubu smo se upoznali sa predsjednikom dr. Ivaniševićem. Mostarci su ga nadimkom zvali “Glavan”. Zašto, ni danas ne znam. Vrlo impresivna pojava, stari gospodin, sa špicastom bradom, uvijek elegantno odjeven. U kontaktu sa nama jednostavan, elokventan, pristupačan. Tada je mogao imati oko 75 godina. Svake sedmice smo imali s njim dugu sjedeljku i razgovarali o svemu i svačemu. Zapitkivali smo ga o životu u Parizu. Govorio je kao naš pravi Mostarac. Bili smo veseli u njegovom društvu, zadovoljni njegovim pričanjima i informacijama izgovorenim na biranom francuskom jeziku. Iz tih razgovora i njegovih priča dosta toga sam zapamtio.
Najprije o njegovom odlasku iz Mostara na studije u Rusiju. U to vrijeme (polovica XIX stoljeća) odlazak u Petrograd ili Moskvu bilo je toliko daleko i rijetko, kao da se danas odlazi na Mjesec! Pri odlasku, otac ga je ispratio na stanicu. Starac, smiren, ozbiljan, bez ikakvih vidnih promjena na licu i držanju. Pred sami polazak, otac ga je poljubio, očinski, odlazi daleko i vratiće se Bog zna kada i ako. I sin se dobro držao. Na kraju, otac mu je kratko i razborito rekao: “Sine, čuvaj zdravlje i budi pošten”. Samo to i toliko. Pišem o ovom opširnije – radi mladih generacija koje o tom znaju malo ili skoro ništa. Nije svejedno da li se nešto zna o tom kako su se ljudi tada držali i rastajali, možda čak i zauvijek, kakve i koje moralne vrijednosti su cijenjene.
Dr. Ivanišević je bio među Mostarcima vrlo poštovan, vrstan ljekar, obrazovan i kulturan čovjek i građanin.
Jednom prilikom nam je pričao i neke pojedinosti iz njegovog porodičnog života. Tanja, njegova supruga, Ruskinja, govorila je odlično francuski, pa i naš jezik, ali uvijek sa naglašenim ruskim akcentom i izgovorom, sa stalnim umekšavanjem riječi. Bio je govor o tom kako Tanja izgovara riječ “tebe” – kao “tjebe”, skoro kao “ćebe”. “Bog te ne ubio kod nas se ćebetom pokriva, to je pokrivač.” Smijali smo se slatko, i ona se tome smijala, ali svoj izgovor nije mogla popraviti.
Od dr. Ivaniševića smo mnogo naučili. Zapamtio sam i dosta finesa, nekih se i danas sjećam. Od njega smo naučili da se u francuskom jeziku, u žargonu, “hramati, šepati” kaže “planter le chou”. Doslovce prevedeno, bukvalno, to bi značilo “saditi kupus”.
U cjelini, i bez pretjerivanja, mnogo smo naučili za neke dvije-tri godine u francuskom Klubu i na sjedeljkama sa dr. Lukom Ivaniševićem. Bio sam u prilici da na studijama i kasnije razgovaram sa strancima na francuskom jeziku. Nisu vjerovali da je to moje znanje jezika poneseno sa gimnazije.
Ko je poznavao doktora Ivaniševića iz Mostara, neće ga lako zaboraviti iako je vrijeme odmaklo. 
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen