(tekst je napisao Dragan Miladinović, a objavljen je na portalu Nova Sloboda)
Sjećanja: Žarko Govedarica
Tvorac prvaka i rekordera
Prije 25 godina prestalo je da kuca srce Žarka Govedarice, čovjeka koji je čitav svoj život podario plivačkom sportu. Najdublji trag je ostavio u rodnom Mostaru
Bio je strastveni zanesenjak uz rub bazena. Čitav, na žalost, veoma kratak život (1926- 1988) podario je plivanju. I zato se slobodno može reći: ko god i kada bude pisao istoriju ne samo mostarskog i bosanskohercegovačkog sporta, ni u kom slučaju neće moći da zaobiđe ime Žarka Govedarice. Ne samo što je bio veoma vrijedan, čudesno uporan, a kad je trebalo i tvrdoglav. Nikada nije popuštao, niti pokleknuo samo ako je riječ bila o- plivanju. I kada je voljom nekih moćnika, na žalost, 1979. godine morao da napusti svoje „čedo“, svoj rodni grad, u kome su mu ostale nerealizovane još dvije njegove velike i sjajne ideje... Ali, tamo, u „pečalbu“ je krenuo uzdignuta čela, uspravno, dostojanstveno, kako je i- živio šezdeset dvije godina. Njegovo veliko ljudsko i plemenito srce od tuge za zavičajem, za njegovim Mostarom i PK Velež nije izdržalo, iznenada je i prerano umro, u jesen 1988. godine. I to u slovenačkom gradiću Krškom, u kome je bio trener tamošnjih zahvalnih plivača kluba Celulozar.
U Žarkovim venama tekla je plivačka krv. I njegova porodica je sva u znaku ovog lijepog, korisnog i zdravog sporta. Njegova supruga Jožica je nekadašnja najbolja bh. plivačica i državna reprezentativka. I njihove simpatične kćerke Ina i Andrea priklonile su se plivačkom sportu.
A da je Žarko Govedarica pisao svoju biografiju, ne bi mogao, a niti smio da u njoj ne posveti bar nekoliko rečenica- plivanju. To ne bi bilo čudo. Jer, jedno bez drugog nikako ne bi moglo. Ovo će reći svak ko iole zna istoriju mostarskog plivačkog sporta.
Kada smo osvježavali sjećanja na vrijeme rađanja organizovane plivačke aktivnosti u gradu na Neretvi, to je najbolje mogao da učini onaj ko je bio njen utemeljivač, onaj koji mu je bio najodaniji i najpouzdaniji graditelj...
„Grupa nas srednjoškolaca 1945. i 1946. ljeti se okupljala na plaži Mlinice, tamo ispod današnjeg silosa Žitoprometa. Tu smo se kupali, da ne kažem trenirali. Na nemirnoj Neretvi jedino se moglo da pliva 'mornarski', još češće 'turskim' stilom. Zato smo nedjeljom odlazili sporim 'ćirom' na izlete u Ploče. Tu smo se kupali u mirnom moru, u malim zaljevima“, pričao je Govedarica.
I ti, da tako kažemo, treninzi Mostaraca nisu ostali nezapaženi stanovnicima Ploča. I ovdje je 1946. godine organizovan „Dan sportova na vodi“. Domaćini su među takmičare uvrstili i dvojicu mostarskih srednjoškolaca. I oni su, na opšte iznenađenje, bili pobjednici. Prvi na cilj stigao je Žarko Govedarica.
Ni kada je otišao na studije, Govedarica nije mogao bez- vode. Ona ga je opredijelila da se školuje za stručnjaka brodogradnje. U Zagrebu je bio aktivan i kao plivač- krauler i kao član Uprave PK Mladost. Poslije tri godine, prekinuo je studije zbog narušenog zdravlja. Ali, plivačkom sportu nije mogao da okrene leđa. Naprotiv.
Godine 1952. opet je na omiljenoj plaži Mlinice. Tu je saznao od djece:
„Napunjen je vodom bazen u Sjevernom logoru“.
Žarko je odmah preplivao na drugu obalu Neretve da se u to uvjeri. Šta više, koracima je izmjerio dužinu bazena. Želio je da bude odgovarajućih dimenzija. I izbrojao je 25, kako je kazivao, svojih velikih koraka. I izračunao da je to 25 metara. Ali, bazen je bio kraći, njegova stvarna dužina je 20 m. I odmah mu je sinula ideja: u Mostaru treba formirati plivački klub. S tim u vezi istog popodneva, negdje između 22. i 25. juna, obratio se Duki Pudaru, koji je, kako Žarko reče, u to vrijeme vrijeme u Veležu bio „sve i svja“. Dobio je negativan odgovor: „Idi, kakvo plivanje“. Te tri riječi su ga silno iznenadile, začudile.
Ali, Govedarica se, srećom, nije pokolebao u nakani da ostvari ono šta je zamislio. Do punog izražaja je došla njegova odlučnost i upornost. Slijedeći njegov sagovornik o toj ideji bio je predsjednik Veleža dr Nusret Šaran.
„Pošto je dr Šaran iz Trebinja, a u tom gradu je već postojao plivački klub, imao je pravu predodžbu o tom sportu. I, naravno, odmah se složio sa mojim prijedlogom“, Žarkove su riječi. „Ali, kako dobiti odobrenje za ulazak u Sjeverni logor, iskrslo je pitanje. To smo riješili uz pomoć tadašnjeg predsjednika Okružnog NO Džemala Bijedića, kasnije predsjednika Saveznog izvršnog vijeća. Dozvoljeno nam je da koristimo bazen dvaput dnevno. Plivači su sa posebnim dozvolama dolazili u stroju na treninge. Prvi je održan 2. jula 1952. godine. I taj datum usvojili smo kao dan osnivanja PK Velež.
A negdje početkom 1955. godine, kada PK Velež nije bio još ni blizu svoga trećeg rođendana, jedan nepristrasni posmatrač- komentator, blizak PSJ, ocijenio je da se ovaj klub „ističe po svojoj aktivnosti i sistemu rada“. I ne samo to. Nego i da „Mostar ima sve uslove da se razvije u glavni plivački centar Bosne i Hercegovine“. Te procjene su i te kako mnogo govorile i o Žarku i njegovom pregalaštvu. I tadašnje prognoze su se ubrzo obistinile. Velež je više od dvije decenije bio najbolji bh. plivački kolektiv. A za to je, opet, najzaslužniji prije svih Govedarica.
Mostarski plivači i vaterpolisti doživjeli su „vatreno krštenje“ u Sarajevu, na Jezeru. Ta premijera bila je u vrijeme održavanja Olimpijskih igara u Helsinkiju, Finska 1952. godine. Protivnik im je bila domaća Mladost. Jedinu pobjedu za Velež izborila je plivačica Vjera Konjevod.
Imao je Žara, kako su ga zvali njegovi prijatelji i saradnici, mnogo toga šta da priča o koračanju mostarskog plivačkog sporta. Jer, on je s njim praktično išao ruku pod ruku 33 godine, od kojih je 27 kao najčvršći oslonac PK Velež. To bi trajalo još duže da, tako reći, prisilno nije napustio svoj grad, pa je svoju strast i entuzijazam nastavio u slovenačkom gradu Krško... Ne samo da je mnoge generacije „veležovaca“ učio kako se pliva kraul, prsno, leđno i leptir stilom... I sve to dio je istorije ovog sporta i Žarkove biografije.
„Nisam se nikad više radovao sportskom uspjehu kao 1953. godine, kad smo na republičkom prvenstvu u Brčkom osvojili treće mjesto. Malu plavu zastavicu, naš prvi trofej koji smo dobili za taj plasman, okačili smo na lokomotivu voza kojim smo doputovali u Mostar“, pariča Žara.
Sportske radosti su brojne. Srećan je bio kada je poodavno, 1957. Marija Novak postala prvi mostarski finalista na državnom prvenstvu u plivanju. I kada je Velež u Drugoj saveznoj ligi bio drugi, i kada su pionirske kategorije osvajale vicešampionsku titulu Jugoslavije. I kada su Jožica Škorja, Dina Kapić i Jelena Letica postale reprezentativke. I onda kada je PK Velež proglašen za najbolji bh. sportski kolektiv. I kada je Škola plivanja postala vlasnik republičke sportske „Majske nagrade“. I tako u nedogled.
Ipak, Govedarica je s posebnim, reklo bi se izuzetnim oduševljenjem pričao o svom, kako svojevremeno kaza, najvećoj preokupaciji. On je, naime, imao životni san i cilj da se izgradi natkriveni bazen, da bi u život mogao sprovesti program o obuhvatanju plivanjem svih uzrasta građana. Koncepcija je bila da se u tom objektu obučavaju neplivači, takmičari pripremaju za svoja nadmetanja i stariji ljudi rekreiraju. Jednom riječju, plivanje je trebalo da postane svojina od najmlađih do najstarijih građana, od djece iz zabavišta do penzionera. A možda bi tu svoju viziju pretvorio i u stvarnost da je ostao u Mostaru. Isto kao što je i njegovo maštanje o olimpijskom bazenu u Šantićevoj postalo java 1958. godine.
A o tom snu o pokrivenom bazenu reče i ovo: „To bi mi, zaista, bilo najveće priznanje za ono što sam do sada uradio u plivačkom sportu“.
Godine 1964. je utemeljio Školu plivanja, pod krovom Gradske banje i patronatom PK Velež. Bila je to jedinstvena institucija takve vrste na tlu Jugoslavije. I ona je bila Žarino mezimče. Tu je obučeno gotovo tri hiljade djevojčica i dječaka, učenika nižih razreda osnovnih škola, svi oni su uspješno savladali vještinu plivanja. Među njima su bili i mališani iz planinskih podveleških sela, Kokorine, Dobrča... Toj djeci dolazak u Školu plivanja bio je i prvi silazak u Mostar, bio im je prvi susret sa gradom. Svake sedmice prevoženi su kombijem. Kada bi se spustili u grad, radoznalo su posmatrali ono što do tada nisu vidjeli. Vozač Mušo Borozan je pričao da su im tada glave „radile kao auto brisači“. Nekoliko desetina djevojcica i dječaka polaznika Škole plivanja zavoljelo ovaj sport toliko da su postali i članovi PK Velež, njegove uzdanice... A Žarko je, zaista, žestoko vojevao za o(p)stanak te jedinstvene obrazovno- vaspitne ustanove. I onda kada su presahli svi izvori za finansiranje njene aktivnosti, ni kada i opštinske zajednice osnovnog obrazovanja i fizičke kulture nisu bile spremne da izdvajaju novac za tu svrhu. Jer, i kod njih su, na žalost, preovladala konzervativna shvatanja da obuka đaka neplivača nije jedan od oblika vaspitno- obrazovne i sportske djelatnosti. To je Žarka „pogadalo“, vrijeđalo.
A kada se samostalna firma Gradska banja, čiji je Govedarica bio dugogodišnji vrlo uspješni direktor, dekretom „utopila“ u Preduzeće za vodovod i kanalizaciju, mnogo stvari u mostarskom plivačkom sportu krenule su krivim smjerom, bolje rečeno- naopačke.
Ni kriv ni dužan, najdeblji kraj izvukao je njegov strastveni graditelj i najčvršći oslonac- Žarko Govedarica. I zato je teška srca od svega toga digao ruke i otišao tamo gdje je mogao da bezbrižno dokazuje svoje znanje i entuzijazam.
Žarkov doprinos razvoju i unapređenju plivačkog sporta, ne samo u Mostaru, i ne samo u BiH je, zaista, nemjerljiv. U tome je bez premca. I zato ne čudi što je bio član izvršnih odbora PSJ i PS BiH, što je bio dugogodišnji član foruma SOFK i član Odbora za kvalitetni i takmičarski sport opštinskog Saveza za fizičku kulturu. I zato ne čudi što je bio prvi Mostarac i Hercegovac dobitnik republičke sportske „Majske nagrade“, i to u 1962. godini kada je ona ustanovljena. I da su ga nagrađivali plivački savezi Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. I da je odlikovan Ordenom rada sa srebrenim vijencem...
Međutim, na kraju treba pošteno reći: Žarkovim odlaskom iz Mostara, plivački sport u ovom gradu krenuo je nizbrdicom, jedinstvena Škola plivanja je potonula!
Ali, on je sa svojom suprugom Jožicom u Krškom krenuo u novi početak. Ne samo da su Govedarice u pravom smislu riječi osvježile tamošnji PK Celulozar, nego su i pokrenuli Školu plivanja. Udahnuli su novi život na bazenu Brestanica.
Iz Žarkove „majstorske radionice“ prvo su isplivavali ne samo bosanskohercegovački šampioni i rekorderi. Ono sto mu je nasilno oduzeto u njegovom Mostaru, on je nastavio u Krškom, u PK Celulozar. I tu je stvarao prvake i rekordere, ne samo slovenačke, nego i jugoslovenske. I državne reprezentativce. U toj koloni su, među ostalima, Slapšak, Repec, Gradišek, Ina i Andrea Govedarica, Savnik, Prelovšek i niz drugih.
A tamo su talentovane djevojčice i dječaci stizali i iz Škole plivanja, kojom je rukovodila Žarkova supruga Jožica. Isto onako kako je to nekad bilo u njihovom gradu na Neretvi.
Dragan Miladinović
U Žarkovim venama tekla je plivačka krv. I njegova porodica je sva u znaku ovog lijepog, korisnog i zdravog sporta. Njegova supruga Jožica je nekadašnja najbolja bh. plivačica i državna reprezentativka. I njihove simpatične kćerke Ina i Andrea priklonile su se plivačkom sportu.
A da je Žarko Govedarica pisao svoju biografiju, ne bi mogao, a niti smio da u njoj ne posveti bar nekoliko rečenica- plivanju. To ne bi bilo čudo. Jer, jedno bez drugog nikako ne bi moglo. Ovo će reći svak ko iole zna istoriju mostarskog plivačkog sporta.
Kada smo osvježavali sjećanja na vrijeme rađanja organizovane plivačke aktivnosti u gradu na Neretvi, to je najbolje mogao da učini onaj ko je bio njen utemeljivač, onaj koji mu je bio najodaniji i najpouzdaniji graditelj...
„Grupa nas srednjoškolaca 1945. i 1946. ljeti se okupljala na plaži Mlinice, tamo ispod današnjeg silosa Žitoprometa. Tu smo se kupali, da ne kažem trenirali. Na nemirnoj Neretvi jedino se moglo da pliva 'mornarski', još češće 'turskim' stilom. Zato smo nedjeljom odlazili sporim 'ćirom' na izlete u Ploče. Tu smo se kupali u mirnom moru, u malim zaljevima“, pričao je Govedarica.
I ti, da tako kažemo, treninzi Mostaraca nisu ostali nezapaženi stanovnicima Ploča. I ovdje je 1946. godine organizovan „Dan sportova na vodi“. Domaćini su među takmičare uvrstili i dvojicu mostarskih srednjoškolaca. I oni su, na opšte iznenađenje, bili pobjednici. Prvi na cilj stigao je Žarko Govedarica.
Ni kada je otišao na studije, Govedarica nije mogao bez- vode. Ona ga je opredijelila da se školuje za stručnjaka brodogradnje. U Zagrebu je bio aktivan i kao plivač- krauler i kao član Uprave PK Mladost. Poslije tri godine, prekinuo je studije zbog narušenog zdravlja. Ali, plivačkom sportu nije mogao da okrene leđa. Naprotiv.
Godine 1952. opet je na omiljenoj plaži Mlinice. Tu je saznao od djece:
„Napunjen je vodom bazen u Sjevernom logoru“.
Žarko je odmah preplivao na drugu obalu Neretve da se u to uvjeri. Šta više, koracima je izmjerio dužinu bazena. Želio je da bude odgovarajućih dimenzija. I izbrojao je 25, kako je kazivao, svojih velikih koraka. I izračunao da je to 25 metara. Ali, bazen je bio kraći, njegova stvarna dužina je 20 m. I odmah mu je sinula ideja: u Mostaru treba formirati plivački klub. S tim u vezi istog popodneva, negdje između 22. i 25. juna, obratio se Duki Pudaru, koji je, kako Žarko reče, u to vrijeme vrijeme u Veležu bio „sve i svja“. Dobio je negativan odgovor: „Idi, kakvo plivanje“. Te tri riječi su ga silno iznenadile, začudile.
Ali, Govedarica se, srećom, nije pokolebao u nakani da ostvari ono šta je zamislio. Do punog izražaja je došla njegova odlučnost i upornost. Slijedeći njegov sagovornik o toj ideji bio je predsjednik Veleža dr Nusret Šaran.
„Pošto je dr Šaran iz Trebinja, a u tom gradu je već postojao plivački klub, imao je pravu predodžbu o tom sportu. I, naravno, odmah se složio sa mojim prijedlogom“, Žarkove su riječi. „Ali, kako dobiti odobrenje za ulazak u Sjeverni logor, iskrslo je pitanje. To smo riješili uz pomoć tadašnjeg predsjednika Okružnog NO Džemala Bijedića, kasnije predsjednika Saveznog izvršnog vijeća. Dozvoljeno nam je da koristimo bazen dvaput dnevno. Plivači su sa posebnim dozvolama dolazili u stroju na treninge. Prvi je održan 2. jula 1952. godine. I taj datum usvojili smo kao dan osnivanja PK Velež.
A negdje početkom 1955. godine, kada PK Velež nije bio još ni blizu svoga trećeg rođendana, jedan nepristrasni posmatrač- komentator, blizak PSJ, ocijenio je da se ovaj klub „ističe po svojoj aktivnosti i sistemu rada“. I ne samo to. Nego i da „Mostar ima sve uslove da se razvije u glavni plivački centar Bosne i Hercegovine“. Te procjene su i te kako mnogo govorile i o Žarku i njegovom pregalaštvu. I tadašnje prognoze su se ubrzo obistinile. Velež je više od dvije decenije bio najbolji bh. plivački kolektiv. A za to je, opet, najzaslužniji prije svih Govedarica.
Mostarski plivači i vaterpolisti doživjeli su „vatreno krštenje“ u Sarajevu, na Jezeru. Ta premijera bila je u vrijeme održavanja Olimpijskih igara u Helsinkiju, Finska 1952. godine. Protivnik im je bila domaća Mladost. Jedinu pobjedu za Velež izborila je plivačica Vjera Konjevod.
Imao je Žara, kako su ga zvali njegovi prijatelji i saradnici, mnogo toga šta da priča o koračanju mostarskog plivačkog sporta. Jer, on je s njim praktično išao ruku pod ruku 33 godine, od kojih je 27 kao najčvršći oslonac PK Velež. To bi trajalo još duže da, tako reći, prisilno nije napustio svoj grad, pa je svoju strast i entuzijazam nastavio u slovenačkom gradu Krško... Ne samo da je mnoge generacije „veležovaca“ učio kako se pliva kraul, prsno, leđno i leptir stilom... I sve to dio je istorije ovog sporta i Žarkove biografije.
„Nisam se nikad više radovao sportskom uspjehu kao 1953. godine, kad smo na republičkom prvenstvu u Brčkom osvojili treće mjesto. Malu plavu zastavicu, naš prvi trofej koji smo dobili za taj plasman, okačili smo na lokomotivu voza kojim smo doputovali u Mostar“, pariča Žara.
Sportske radosti su brojne. Srećan je bio kada je poodavno, 1957. Marija Novak postala prvi mostarski finalista na državnom prvenstvu u plivanju. I kada je Velež u Drugoj saveznoj ligi bio drugi, i kada su pionirske kategorije osvajale vicešampionsku titulu Jugoslavije. I kada su Jožica Škorja, Dina Kapić i Jelena Letica postale reprezentativke. I onda kada je PK Velež proglašen za najbolji bh. sportski kolektiv. I kada je Škola plivanja postala vlasnik republičke sportske „Majske nagrade“. I tako u nedogled.
Ipak, Govedarica je s posebnim, reklo bi se izuzetnim oduševljenjem pričao o svom, kako svojevremeno kaza, najvećoj preokupaciji. On je, naime, imao životni san i cilj da se izgradi natkriveni bazen, da bi u život mogao sprovesti program o obuhvatanju plivanjem svih uzrasta građana. Koncepcija je bila da se u tom objektu obučavaju neplivači, takmičari pripremaju za svoja nadmetanja i stariji ljudi rekreiraju. Jednom riječju, plivanje je trebalo da postane svojina od najmlađih do najstarijih građana, od djece iz zabavišta do penzionera. A možda bi tu svoju viziju pretvorio i u stvarnost da je ostao u Mostaru. Isto kao što je i njegovo maštanje o olimpijskom bazenu u Šantićevoj postalo java 1958. godine.
A o tom snu o pokrivenom bazenu reče i ovo: „To bi mi, zaista, bilo najveće priznanje za ono što sam do sada uradio u plivačkom sportu“.
Godine 1964. je utemeljio Školu plivanja, pod krovom Gradske banje i patronatom PK Velež. Bila je to jedinstvena institucija takve vrste na tlu Jugoslavije. I ona je bila Žarino mezimče. Tu je obučeno gotovo tri hiljade djevojčica i dječaka, učenika nižih razreda osnovnih škola, svi oni su uspješno savladali vještinu plivanja. Među njima su bili i mališani iz planinskih podveleških sela, Kokorine, Dobrča... Toj djeci dolazak u Školu plivanja bio je i prvi silazak u Mostar, bio im je prvi susret sa gradom. Svake sedmice prevoženi su kombijem. Kada bi se spustili u grad, radoznalo su posmatrali ono što do tada nisu vidjeli. Vozač Mušo Borozan je pričao da su im tada glave „radile kao auto brisači“. Nekoliko desetina djevojcica i dječaka polaznika Škole plivanja zavoljelo ovaj sport toliko da su postali i članovi PK Velež, njegove uzdanice... A Žarko je, zaista, žestoko vojevao za o(p)stanak te jedinstvene obrazovno- vaspitne ustanove. I onda kada su presahli svi izvori za finansiranje njene aktivnosti, ni kada i opštinske zajednice osnovnog obrazovanja i fizičke kulture nisu bile spremne da izdvajaju novac za tu svrhu. Jer, i kod njih su, na žalost, preovladala konzervativna shvatanja da obuka đaka neplivača nije jedan od oblika vaspitno- obrazovne i sportske djelatnosti. To je Žarka „pogadalo“, vrijeđalo.
A kada se samostalna firma Gradska banja, čiji je Govedarica bio dugogodišnji vrlo uspješni direktor, dekretom „utopila“ u Preduzeće za vodovod i kanalizaciju, mnogo stvari u mostarskom plivačkom sportu krenule su krivim smjerom, bolje rečeno- naopačke.
Ni kriv ni dužan, najdeblji kraj izvukao je njegov strastveni graditelj i najčvršći oslonac- Žarko Govedarica. I zato je teška srca od svega toga digao ruke i otišao tamo gdje je mogao da bezbrižno dokazuje svoje znanje i entuzijazam.
Žarkov doprinos razvoju i unapređenju plivačkog sporta, ne samo u Mostaru, i ne samo u BiH je, zaista, nemjerljiv. U tome je bez premca. I zato ne čudi što je bio član izvršnih odbora PSJ i PS BiH, što je bio dugogodišnji član foruma SOFK i član Odbora za kvalitetni i takmičarski sport opštinskog Saveza za fizičku kulturu. I zato ne čudi što je bio prvi Mostarac i Hercegovac dobitnik republičke sportske „Majske nagrade“, i to u 1962. godini kada je ona ustanovljena. I da su ga nagrađivali plivački savezi Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. I da je odlikovan Ordenom rada sa srebrenim vijencem...
Međutim, na kraju treba pošteno reći: Žarkovim odlaskom iz Mostara, plivački sport u ovom gradu krenuo je nizbrdicom, jedinstvena Škola plivanja je potonula!
Ali, on je sa svojom suprugom Jožicom u Krškom krenuo u novi početak. Ne samo da su Govedarice u pravom smislu riječi osvježile tamošnji PK Celulozar, nego su i pokrenuli Školu plivanja. Udahnuli su novi život na bazenu Brestanica.
Iz Žarkove „majstorske radionice“ prvo su isplivavali ne samo bosanskohercegovački šampioni i rekorderi. Ono sto mu je nasilno oduzeto u njegovom Mostaru, on je nastavio u Krškom, u PK Celulozar. I tu je stvarao prvake i rekordere, ne samo slovenačke, nego i jugoslovenske. I državne reprezentativce. U toj koloni su, među ostalima, Slapšak, Repec, Gradišek, Ina i Andrea Govedarica, Savnik, Prelovšek i niz drugih.
A tamo su talentovane djevojčice i dječaci stizali i iz Škole plivanja, kojom je rukovodila Žarkova supruga Jožica. Isto onako kako je to nekad bilo u njihovom gradu na Neretvi.
Dragan Miladinović
NovaSloboda.ba
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen