Fićo, naša legenda
Haj’, malo poguraj!
Barem 99,9 posto onih, iz malo starije generacije, učili su vožnju i vozački polagali na nekom Fići. Velikoj većini prvi auto bio je upravo jedan polovni Fićo.
Iako veliki broj vozača Fiće nisu imali pojma ni o automehanici, ni o autoelektrici, niti o motorima, znali su po sistemu uradi sam, uraditi barem one najjednostavnije popravke na Fići. Sam demontirati i zakrpiti probušenu gumu, bilo je sasvim normalno, u dvorištu pred zgradom, uz prisustvo velikog broja znatiželjnih i besposlenih, koji bi, ako ništa drugo, dobacivali po koji nepotreban savjet. Zamijeniti ulje u motoru i uljni filter, pa ko je nekada još zbog toga vozio Fiću u auto radionicu. Popraviti i zamijeniti zamašćene svjećice, ono, šmirgl papirom, između elektroda, onda izmjeriti razmak, odaviti stare i na njihovo mjesto zaviti taze, išmirglane. Onda, kad Fićo ne vuče dobro, nategnuti remen kaiš, zamijeniti pregorjele sijalice i akumulator. Nadoliti destilovanu vodu u akumulator, a obavezno, prije svake vožnje, kontrolisati nivo vode u hladnjaku i, po potrebi, nadoliti. Više je priprema bilo za jednu najobičniju vožnju Fićom do Bune, ili ljeti do mora, nego danas, recimo do Holandije.
Iako je bio predviđen za prevoz samo omanjih putnika, i na kratkim relacijama, Fićom su se prevozile čitave familije, sa koferima, strinama, tetkama, loncem punim punjenih paprika, za usput, karpuzama od 20 kila, putovalo se na more, ili rođacima, na drugi kraj zemlje.
Kupovina Fiće je tih godina bio događaj ravan rođenju, ili smrtnom slučaju u porodici. Novim Fićom bi se nakon kupovine prvo prevozala djece iz dvorišta. Novopečeni vlasnik ukrcavao bi nevjerovatnu količinu oduševljene djece iz komšiluka i provozao ih okolo po kvartu. A onda bi se pristupalo slijedećem obredu:
Prvo je bilo ritualno pranje, onda pažljivo namještanje nalepnice YU. Interesantno, preko 99 posto Fića imalo je ovu naljepnicu, a preko granice ih je išlo svega tih preostalih jedan posto. Nakon toga slijedilo je ukrašavanje enterijera, vješanje na retrovizor minijaturnih kopačka, bokserskih rukavica, ili još češće, bila je to mala trokutasta crvena zastavica FK Velež 1922-72, a pozadi, ispod zadnje šoferšajbe, dva ukrasna jastuka, koji bi sakupljali prašinu, sve dok je Fićo bio živ, ili dok ne bi promijenio vlasnika. U sredini, među jastucima, najčešće se stavljala figura jednog psa, koji bi za vrijeme vožnje mahao glavom.
I kad bi tokom vožnje, negdje pored puta vidjeli parkiranog Fiću, sa podignutom zadnjom haubom, makar to bilo u totalno nepoznatom kraju, među nepoznatim ljudima, nikome nije bilo teško stati i pitati: treba li pomoć? Jer, svako je, negdje ispod prednje haube, u nekakvoj kesi, ili staroj kožnoj tašni od prvog osnovne, imao barem neki rezervni dio. Ništa se nije bacalo. Sve je bilo po principu: može nekad valjat`. I davalo se, bez nadoknade. Ko zna, možda sljedeći put i tebi zatreba nešto slično.
O vožnji Fićom i danas se pričaju bajke, skoro na nivou Formule 1. Koliko je osoba sjedilo u Fići na nekoj malo kraćoj vožnji, nikog nije ni interesovalo. Trpalo se sve dok može stati. Posebno uveče, sa muzike na Buni, kad je već odavno otutnjao zadnji autobus. Sve jedno na drugo. A ako bi milicija slučajno zaustavila Fiću, i prekontrolisala broj glava, onda bi oni koji su bili viška, ili u nekim situacijama, oni malo jači, morali odmah van, na licu mjesta. Makar to bilo i usred zime, i na Aleksinu hanu.
Fićo je nostalgija za nekim proteklim vremenima, a ako danas, još ponegdje, na cesti susretne nekog Fiću, koji vozi, iako oni danas spadaju u kategoriju Oldtajmera, treba mu se nakloniti i odati mu dužno poštovanje.
Iako bi mnogi željeli frizirati prošlost, Fićo je sigurno bio i ostao najpopularniji i najslavniji automobil svih vremena na našim cestama. Fićin naziv je izveden od„ mali Fiat”, a kod nas je označavao model Zastava 750, koji se po licenci Fiata proizvodio u Kragujevcu. U početku, to je bila samo montaža tih automobila, i to su bili najkvalitetniji primjerci Fiće ikad proizvedeni. Ali, i oni koji su se proizvodili kasnije, objektivno nisu bili loši. Naprotiv. Kad se uporede s najnovijim automobilima, punim elektronike, mnogi se s nostalgijom sjećaju jednostavne i pouzdane Fićine mehanike.
Fićo, jedan od najslavnijih italijanskih automobila svih vremena. U Italiji je predstavljen je 1955. godine i mnogima je ostao u srcu, a kod nas proizvodio od 1962. do 1986. godine.
Osnovni model imao je snagu od 21,5 KS, uz motor od 633 kubika. To je bilo dovoljno za brzinu od 100 km/h, što je bilo respektabilno prije pola stoljeća. Ipak, ubrzo su se javili zahtjevi za snažnijim motorom pa je volumen motora povećan na 767 kubika, a najveća brzina mu je bila 110 km/h. Taj model, koji je nosio oznaku 600 D, iako je imao veću kubikažu, bio je podloga za licencnu proizvodnju iz Kragujevca, i to je bila ona izvedba, koja je zaluđivala generacije onoga vremena.
Bucmasti automobilčić, čija je jednostavna koncepcija bila inspirisana legendarnom „bubom”, popularnim „folcikom”, najprije se proširio Apeninskim poluostrvom, a zatim vrlo brzo na sve narode i narodnosti na Balkanu.
Posebno je bio zanimljiv model 750 S iz 1978. godine, sa motorom od 30 KS, a postizao je uvažavajućih 120 km/h. Još brža je bila je Zastava 850, malo jača, sa 32 KS, a razvijala je i 125 km/h. U to vrijeme, Fićo je postizao brojne sportske uspjehe, a najpopularnije je bilo takmičenje u „nacionalnoj klasi 785”.
Zastava 750 koristila se u brojnim službama bivše države: miliciji, autoškolama, auto klubovima, za pomoć na putevima, u brojnim servisima, sa sandukom za alat i rezervne dijelove na mjestu zadnjih sjedišta.
O fići se i dan danas još pričaju vicevi:
Fićo je u stvari bio projekovanan za pet osoba...
- Jedna da vozi, a ostale guraju...
Što treba učiniti kad Fićo prokuha?
- Prestati ga gurati i pustiti da se odmori.
A od kako je nestalo Fiće, nestalo je i onog poziva, koji se nije odbijao, makar čovjek bio u najsvečanijiem odijelu sa kravatom, makar krenuo na vlastito vjenčanje ili na sahranu. Pogotovo, ako je za volanom bila neka ljepotica. Malo ko bi se oglušio na njen poziv:
- Haj’ malo poguraj!
Smail Špago
Iako je bio predviđen za prevoz samo omanjih putnika, i na kratkim relacijama, Fićom su se prevozile čitave familije, sa koferima, strinama, tetkama, loncem punim punjenih paprika, za usput, karpuzama od 20 kila, putovalo se na more, ili rođacima, na drugi kraj zemlje.
Kupovina Fiće je tih godina bio događaj ravan rođenju, ili smrtnom slučaju u porodici. Novim Fićom bi se nakon kupovine prvo prevozala djece iz dvorišta. Novopečeni vlasnik ukrcavao bi nevjerovatnu količinu oduševljene djece iz komšiluka i provozao ih okolo po kvartu. A onda bi se pristupalo slijedećem obredu:
Prvo je bilo ritualno pranje, onda pažljivo namještanje nalepnice YU. Interesantno, preko 99 posto Fića imalo je ovu naljepnicu, a preko granice ih je išlo svega tih preostalih jedan posto. Nakon toga slijedilo je ukrašavanje enterijera, vješanje na retrovizor minijaturnih kopačka, bokserskih rukavica, ili još češće, bila je to mala trokutasta crvena zastavica FK Velež 1922-72, a pozadi, ispod zadnje šoferšajbe, dva ukrasna jastuka, koji bi sakupljali prašinu, sve dok je Fićo bio živ, ili dok ne bi promijenio vlasnika. U sredini, među jastucima, najčešće se stavljala figura jednog psa, koji bi za vrijeme vožnje mahao glavom.
I kad bi tokom vožnje, negdje pored puta vidjeli parkiranog Fiću, sa podignutom zadnjom haubom, makar to bilo u totalno nepoznatom kraju, među nepoznatim ljudima, nikome nije bilo teško stati i pitati: treba li pomoć? Jer, svako je, negdje ispod prednje haube, u nekakvoj kesi, ili staroj kožnoj tašni od prvog osnovne, imao barem neki rezervni dio. Ništa se nije bacalo. Sve je bilo po principu: može nekad valjat`. I davalo se, bez nadoknade. Ko zna, možda sljedeći put i tebi zatreba nešto slično.
O vožnji Fićom i danas se pričaju bajke, skoro na nivou Formule 1. Koliko je osoba sjedilo u Fići na nekoj malo kraćoj vožnji, nikog nije ni interesovalo. Trpalo se sve dok može stati. Posebno uveče, sa muzike na Buni, kad je već odavno otutnjao zadnji autobus. Sve jedno na drugo. A ako bi milicija slučajno zaustavila Fiću, i prekontrolisala broj glava, onda bi oni koji su bili viška, ili u nekim situacijama, oni malo jači, morali odmah van, na licu mjesta. Makar to bilo i usred zime, i na Aleksinu hanu.
Fićo je nostalgija za nekim proteklim vremenima, a ako danas, još ponegdje, na cesti susretne nekog Fiću, koji vozi, iako oni danas spadaju u kategoriju Oldtajmera, treba mu se nakloniti i odati mu dužno poštovanje.
Iako bi mnogi željeli frizirati prošlost, Fićo je sigurno bio i ostao najpopularniji i najslavniji automobil svih vremena na našim cestama. Fićin naziv je izveden od„ mali Fiat”, a kod nas je označavao model Zastava 750, koji se po licenci Fiata proizvodio u Kragujevcu. U početku, to je bila samo montaža tih automobila, i to su bili najkvalitetniji primjerci Fiće ikad proizvedeni. Ali, i oni koji su se proizvodili kasnije, objektivno nisu bili loši. Naprotiv. Kad se uporede s najnovijim automobilima, punim elektronike, mnogi se s nostalgijom sjećaju jednostavne i pouzdane Fićine mehanike.
Fićo, jedan od najslavnijih italijanskih automobila svih vremena. U Italiji je predstavljen je 1955. godine i mnogima je ostao u srcu, a kod nas proizvodio od 1962. do 1986. godine.
Osnovni model imao je snagu od 21,5 KS, uz motor od 633 kubika. To je bilo dovoljno za brzinu od 100 km/h, što je bilo respektabilno prije pola stoljeća. Ipak, ubrzo su se javili zahtjevi za snažnijim motorom pa je volumen motora povećan na 767 kubika, a najveća brzina mu je bila 110 km/h. Taj model, koji je nosio oznaku 600 D, iako je imao veću kubikažu, bio je podloga za licencnu proizvodnju iz Kragujevca, i to je bila ona izvedba, koja je zaluđivala generacije onoga vremena.
Bucmasti automobilčić, čija je jednostavna koncepcija bila inspirisana legendarnom „bubom”, popularnim „folcikom”, najprije se proširio Apeninskim poluostrvom, a zatim vrlo brzo na sve narode i narodnosti na Balkanu.
Posebno je bio zanimljiv model 750 S iz 1978. godine, sa motorom od 30 KS, a postizao je uvažavajućih 120 km/h. Još brža je bila je Zastava 850, malo jača, sa 32 KS, a razvijala je i 125 km/h. U to vrijeme, Fićo je postizao brojne sportske uspjehe, a najpopularnije je bilo takmičenje u „nacionalnoj klasi 785”.
Zastava 750 koristila se u brojnim službama bivše države: miliciji, autoškolama, auto klubovima, za pomoć na putevima, u brojnim servisima, sa sandukom za alat i rezervne dijelove na mjestu zadnjih sjedišta.
O fići se i dan danas još pričaju vicevi:
Fićo je u stvari bio projekovanan za pet osoba...
- Jedna da vozi, a ostale guraju...
Što treba učiniti kad Fićo prokuha?
- Prestati ga gurati i pustiti da se odmori.
A od kako je nestalo Fiće, nestalo je i onog poziva, koji se nije odbijao, makar čovjek bio u najsvečanijiem odijelu sa kravatom, makar krenuo na vlastito vjenčanje ili na sahranu. Pogotovo, ako je za volanom bila neka ljepotica. Malo ko bi se oglušio na njen poziv:
- Haj’ malo poguraj!
Smail Špago
NovaSloboda.ba
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen