byEmica
Od samih jutarnjih sati vazduh je mirisao na nešto neobično. Sprema se ružna hava-govorili su stariji- Kad počne padati s juga, zna podobro i da zatrpa.
Od kako znam za sebe pa do tog dana nismo znali šta je veliki snijeg. Zalepršao bi mostarskim ulicama, po Humu bi se malo zabijelilo, a sjeverac bi šibao i zaprašivao oči ledenim kapljicama. Začula bi se dječija graja, izlazili bismo iz avlija i nestrpljivo čekali da napada. Sat-dva je bilo dovoljno da napada 5-6 cm , sasvim dovoljno da se možemo grudvati. Ali, naša sreća ne bi trajala dugo, Kažu samo: Snijeg je mekan, brzo će se otopiti. I zaista, ono malo što bi palo se brzo pretvaralo u bljuzgavicu po kojoj je malo ko znao hodati. Na površini voda, pa zdrobljeni snijeg, a ispod toga skrivene klizave ledene ploče. Obavezno bi u kuću ulazili mokri i promrzli, rumenog lica i crvenog nosa.
Snijeg je tog dana do podne napadao, padao je u velikim laptima.. Majka nam nije dala izlaziti, govorila je : Neka dok stane. Napadao je više nego smo ikad zapamtili.Mi smo po sobi skakutali od radosti i iščekivanja, provirivali radoznalo kroz prozorsko staklo, a po staklu su se zaustavljale i lijepile pahuljice raznih oblika. Na prozorskoj dasci velika tegla u kojoj je potopljena smreka izvodila svoj beskonačni ples, podizala se prema gore do limunovih kriški, a zadim spuštala do dna. Majka bi nam sprovodila uobičajeni ritual ispijanja smreke: C vitamin, morate popiti da budete zdravi! Nije nas trebala ni uvjeravati, niti moliti, jer nam je bio drag karakterističan miris smrčeve smole.
Nekakva tišina je zavladala u toj zimskoj idili. Pogled na baštu je bio savršen. Sve je obuklo bijelu odoru, čak su i pečine prema Bjelušinama zabijelile, nije se iz njih nazirao onaj , za nas, tajanstveni i strašni mrak.Pokoja sjenica i vrabac bi sletjeli na snijeg , pokupili mrvice hljeba koje im je majka istresla sa stoljnjaka i odlepršale bi ostavljajući trag svojih tankih nožica na netaknutom snijegu.Ogoljele grane šipka, smokve i bajama su se savile od silnog tereta, Dobili smo dozvolu da uživamo u snijegu. Našoj radosti nije bilo kraja. Bašta je bila bojno polje. Grudve su letjele , pravili se grudobrani, bilo je tu cirlika, smijeha, plača, dovikivanja, dozivanja.Niko nije osjećao studen, samo je bilo bitno da ima snijega.
Samo da ne okrene kiša - govorio je otac,- jer ako pane prije noći, sve će smrznuti.
Njegovi strahovi su se obistinili, a našoj radosti je došao kraj. Kiša je počela da pada, ali kako je snijeg podosta napadao, nije ga mogao potpuno otopiti, Tu veče smo zaspali kasno sa željama da kiša prestane i ne otopi onaj naš divni snijeg.
Rano ujutro, kako smo se počeli buditi, prvi pogledi su se usmjeravali na prozorska stakla. Sve je bilo bijelo, ali čudno, sablasno bijelo. Prozorska okna su bila zaleđena, nismo vidjeli šta se dešava napolju. Čuli smo tihi razgovor oca i majke. Led..govorili su, sve je sleđeno. Bojažljivo smo provirivali kroz odškrinuta vrata, srebrenasti odsjaj nam je zaslijepio oči. Sa krovova su se spustile podugačke ledenice, Ni traga snijegu, sve se pretvorilo u veliku ledenu ploču koju je otac bezuspješno pokušavao da razbije. Majka je po ledenoj kaldrmi razbacivala topao lug da se može doći bar do drva i uglja. Nekakav strah se uselio u naše dječije duše. Zimska radost nam je naglo preko noči prekinuta, a sad nam ne dozvoljavaju da napravimo ni koraka. Tek kasnije sam postala svjesna zašto...pa mostarci nisu znali hodati ni po snijegu a kamo li po ledu.. Obavezno bi za svaki snijeg bilo po nekoliko preloma i podosta nezgodnih padova.
Te zime se led dosta dugo zadržao, Mostar je bio "okovan srebrom" i po tome se pamti ta duga mostarska zima. Ledene vretenice su se posljednje otopile. I danas se sječam da nam je majka na čizme navlačila vunene čarape , a oni koji su stanovali u sokacima prema Neretvi ili Bjelušinama su na čizme stavljali "potkovice". E , to je posebna priča. To su bile kožne trake sa ekserima koje su se obavjale oko cipela da se ne bi kliznuli i pali. Živa se te zime dosta dugo zadržala ispod nule, popucale su stare olovne vodovodne cijevi, zaledili se sokaci, ali je grad živio svoj život. Ono što mi je ostalo u pamčenju vezano za tu ledenu zimu je tegla sa smrekom u prozoru, ledenice i očev odlazak u bolnicu na duže ispitivanje pred operaciju.
Dva mjeseca kasnije, kad je izašao iz bolnice, pričao nam je zgode i nezgode na relaciji doktor - pacjent. Ali, o tom - potom! Jednom i o tom.
(Emica/facebook/20211226)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen