Breza

 

(tekst koji slijedi objavljen je na facebook stranici "Sehara duše moje, autor je Tarik D.)

Hajmo, Mehmede, kupiti kravu. Ne možemo od plata djecu školovati.

Moji su roditelji dugo držali kravu. Kuća koja je imala kravu i baštu nije se morala bojati gladi. Dokupilo bi se nešto krompira i luka preko sindikata, u špajzu je uvijek bilo barem metar brašna.

O, kako smo bogata sirotinja bili! Nana je brinula o kravi dok su roditelji bili na poslu. Mi smo pomagali, koliko su nam uzrast i škola dozvoljavali. Kasnije smo, što zbog propisa da se ne može držati u gradu, što zbog obaveza, prestali držati kravu.

Kad smo trebali poći na fakultet, mama je izgovorila ocu onu rečenicu sa početka priče.

I kupili su Brezu. Breza je imala sve vrline koje je jedna krava mogla imati: bila je mirna, pitoma, nije bila "udarna", nije se obadala. Nije nogama prosipala, niti repom prljala mlijeko. A davala ga je u izobilju. Redovno se i lahko telila. Brezino tele bi otac prodao na pijaci, dodao malo novca i kupio čokle, ni tele ni june. Nešto između. Mesa bi bilo za cijelu godinu. Uvijek je pazio da čokle ne dovodi kući, da ga mi ne upoznamo, jer je znao da koje god mi upoznamo, ne bismo dozvolili da ode u meso.

Osim što je mlijeka, sira, kajmaka, masla, sirutke i ajrana bila puna kuća, mati je nekolicini komšija prodavala mlijeko. Ne znam koga, Faruka ili mene, ili čak obojicu, to je mlijeko odškolovalo.

Štala u kojoj je Breza obitavala bila je najmanje četrdeset metara daleko od kuće. No, čim bi mati uhvatile za kućnu šteku, Breza bi je osjetila i počela se glasati, kao da joj je htjela poručiti da na nju ne zaboravi. Mati bi sa njom počela razgovarati još sa vrha avlije, a ona bi joj odgovarala sve učestalijim mukanjem: draga moja Breza, lijepa moja, nisam te zaboravila, kako ću te zaboraviti. Mila moja! Sad ću ja tebe nahraniti, sad ću ja tebi očistiti. Evo napoja, evo mekinja. A Breza je uzvraćala pažnju na najbolji način na koji jedna krava može uzvratiti: obiljem mlijeka.

Kad su morali poći iz svoje kuće, roditelji su Brezu poklonili rođaku Sakibu. Otplakali je. Mati mi je rekla da je tog dana i Breza, prvi put za sve godine, bila nemirna i uplašena. Godinama je sa sjetom spominjala kao najrođeniju. Do smrti ju je pominjala.

Nikad u životu nisam pio mlijeko, jeo sir ili bilo kakve mliječne proizvode. Jednostavno, ne volim i ne mogu. Ali sam morao napisati ovu priču, da ostane upamćeno da me je Brezino mlijeko, rukom moje majke pomuženo, dovelo gdje jesam.

Piše :Tarik D.

(Sehara moje duše/facebook)