U Trebinju gradu: Spomen-pjesma na djevojku i njenu sreću neubranu

 

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu leutar.net dana 24. januara 2018. godine, autor je Goran Lučić)

Kada dođeš u neki grad, prvo upitaj za pjesmu koja o njemu pjeva. Ako ti kažu da takve pjesme nema, znaj da to nije grad!

Svi stari gradovi, utemeljeni zakonom vremena i ljudskog trajanja imaju i svoje pjesme. One ih slave, pripovjedaju o njihovim žiteljima, spominju lijepe čase… i velike žalosti, dakako. A to i jeste život. Samo to može biti grad.

Kada dođeš u Trebinje upitaj za njegovu pjesmu. Bez sumnje to će biti čuvena i lijepa – „U Trebinju gradu“.

Ima Trebinje i drugih, oštrijih pjesama, koje može ispjevati samo hajdučko grlo!

Trebinje nije pjevalo samo o ženskoj ljepoti; tu ćeš čuti i žensko pjevanje: „Oj Trebinje pokraj vode, gajiš momke k`o jagode!“

No gradska romansa-sevdalinka „U Trebinju gradu“, pripovjest veli, nastala je po istinitom događaju.

Mladu i lijepu Trebinjku, tek prodjevojčenu iz bogate, gradske porodice Zubčevića, isprosio je momak iz Mostara.

I on je bio vrlo naočit, skladan i zdrav, sa već započetim poslovima koji su dobro krenuli. U svemu sa preporukom za udaju Zubčevića mezimice.

I on se njoj dopade; čim ga je vidjela na dan prošnje, srce joj je reklo – hoću njega!

I baš negdje u ovo vrijeme, s kraja januara i početkom februara, dok su mrazevi jaki, a krv u Hercegovini vrela, krenuli su svatovi-konjanici po Zlatu u Trebinje (u originalnoj narodnoj pjesmi pominje se Zubčevića Fata).

Cio grad je znao za veliko veselje i svi su čekali da se od Popovog polja pomoli svatovska niska što pjeva i razvija barjak. Žene su na prozorima virkale ne bi li svadbare kako procijenile, a djeca su čekala lokume i bombone na ulici.

Mladu nevjestu, tetke i sestre obukle su u najljepše svileno ruho, rukom krojeno i vezeno od četiri vezilje. Nakit je na vrijeme stigao iz Dubrovnika, zorli rađen za njeno grlo. I mirisna ulja iz Izmira, dopremljena preko trgovačkih karavana što putuju mjesec dana od Carigrada do Sarajeva.

Njeno okupano tijelo su namazale ranim jutrom tim mediteranskim eterima, da uveče kada dođe u Mostar i kad joj mladoženja prvi put priđe, momak ne znadne je l` ljubi cvijet ili djevojku.

I kada se pojaviše prvi pucnji i seir ispod grada, svi Zubčevići i rod njihov izađoše na terace da gledaju mostarske razigrane konje. Zlata ne stiže da ih vidi, čuvši veliku radost pade kao u livadi pokošena. Braća je na ruke dočekaše, žene šerbet priniješe, vodom obliše ublijedilo lice, lozovom rakijom utrljavaju ruke i vrat…

Mogla je još samo izustit da od nje mladoženji daruju maramu, njenom rukom izvezenu.

Od radosti i sreće srčana žila joj puče i svu radost zaustavi.

I godinu dana nakon što se žalost koliko-toliko umiri, po gradskim kafanama u Trebinju počeli su pjevati ovu spomen-pjesmu na djevojku i njenu sreću neubranu.

Pjesma je kao ptica preletjela carevinu i svakome je neku tužnu radost donijela.

Trebinju je ostavila ukras u stihu.

Izvor : leutar net.

U TREBINJU GRADU: Spomen-pjesma na djevojku i njenu sreću neubranu (VIDEO) - Leutar.net

(Damir)

Trebinje 1900-ih, BiH fotoenciklopedija

U Trebinju gradu

U Trebinju gradu
vel'ku žalost kažu
gdje umrije mlada
Zupčevića Fata

Na umoru Fata
majci govorila
dobro moje majko
svate dočekajte

Svakom svatu, majko
po boščaluk dajte
mome dragom majko
vezenu mahramu

Neka suze briše
za mnom nek uzdiše

U Trebinju gradu – Safet Isović, link:

https://youtu.be/w7CJxdCjE-U

(spagos)