Igranke kojih više nema

 

(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku 8. fenruara 2023. godine, u povodu obilježavanja 65 godina rada Krešimira Šunjiće, autor je Muhamed Hamica Ramić)

Povodom solističkog koncerta kojim Mostar obilježava značajan jubilej Krešimira Šunjića, estradnog umjetnika koji je pjesmom obilježio dio života mnogih generacija Mostaraca, evo jednog mog sjećanja na to vrijeme kad je Krešo "palio i žario" mostarskim pozornicama.

Igranke kojih više nema

Ne znam šta biste vi, kad bi vas neko pitao, i kad bi se to moglo, iz svoje mladosti, iz one bezbrižnosti i nevinosti koje su naše generacije živjele, ovoj današnjoj našoj djeci i našoj unučadi, vratili od onoga što je vremenom nestalo, ugasilo se, izgubilo, zaboravilo... Možda gramofon s pločama, zaboravljene društvene igre, cvjetna korza i „pozdrave proljeću”, omladinske radne akcije...

Ne znam šta biste vi, ali ja bih, kad bi me neko pitao, i kad bi se to moglo, od svega što je nekada bilo dijelom naših života, a čega više nema, najradije vratio – igranke.

Taj neponovljivi model društvenog života nije bilo otkriće socijalističkog društvenog sistema, pa se ne može reći da je, kao mnoge druge stvari, preko noći ugašeno onda kad smo izašli iz „dugogodišnjeg mraka”. Njih je jednostavno i kod nas kao u cijelom svijetu pregazilo vrijeme, zamijenili ih drugi oblici druženja mladih: kafići, klubovi ili još gore – internetske društvene mreže.

S nostalgijom i čežnjom zato se prisjećam onih godina kad su nam igranke bile jedina mjesta zabave i druženja uz dobru i modernu muziku. Ali ne samo to. Bila su to i mjesta na kojima se, u pravilu, prvi put dolazilo s novim komadom odjeće što smo ga nekako uspjeli nabaviti iz Trsta. I momci s novim farmerkama, i djevojke s plisiranim tergal suknjama s Ponte Rosa dolazili su s istom nadom: da će možda baš taj „detalj” pomoći da ti se te večeri dogodi nova ljubav...

Moji prvi susreti sa igrankama u Mostaru bili su negdje krajem pedesetih ili početkom šezdesetih godina, nisam baš siguran. Stariji brat Omer je bio aktivan član Brodarskog društva „Neretva” i vjerovatno jedan od organizatora igranki koje su „Brodari” u svojoj bašti priređivali u ljetnom periodu. Tih prvih igranki se sjećam po tome što nije bilo žive muzike već su svirale – ploče. U jednom kraju bašte bila je mala prostorija u kojoj se nalazio razglas, mikrofon, gramofon, puno ploča, najčešće onih za 45 okretaja. Ja sam sjedio pored prozora prema bašti s „ozbiljnim društvenim zadatkom” – da prodajem rum-pločice. Sjećam se, dobro su išle i Društvu je to, uz ulaznice, bila lijepa dodatna finansijska korist. U to vrijeme muzika je, bar kad je riječ o pločama, na ove naše prostore dolazila sa zakašnjenjem od nekoliko godina. Jedina diskografska kuća bila je „Jugoton” iz Zagreba i ona je izdavala licencna izdanja, ali tek nakon što se te ploče „potvrde” na stranom tržištu, odnosno postanu hitovi. Sjećam se da su oni koji su na bilo koji način bili bolje upoznati sa novitetima na svjetskoj muzičkoj sceni dolazili i tražili neke naslove koji se nisu nalazili u skromnoj diskoteci Društva. Od onoga sa čime se raspolagalo, najviše se tražila „Diana” Pol Enke i na istoj ploči s druge strane, jedan teški „sentiš” - „You are my destiny”. Tad još nisam znao da je taj Pol Enka već nekoliko godina veoma poznat u svijetu muzike, da je tu Dajanu napisao kad mu je bilo 16 godina i da je stihove posvetio djevojci koja ga je čuvala kad je bio dijete i koja se baš tako zvala. Kasnije ću negdje pročitati da je ta ploča i jedna od najprodavanijih singlica na svijetu svih vremena.

Dok je u to vrijeme moje iskustvo s igrankama bilo ograničeno „Brodarima” i budnim okom starijeg burazera, malo starija raja je odlazila u „Abrašević” gdje se plesalo uz pravi orkestar. Oni još stariji išli su u kafanu „Pariz” na Šetalištu, gdje su svirali Maha Kokanović (klarinet i saksofon), Filip Bevanda (truba), Miro Sefić (klavir), Zlatko Miljković (klavir), Vuk Vrdoljak (kontrabas) i Pero Šiljeg (bubnjevi). Sjećam se da sam jednom razgovarao s Krešom Šunjićem o njegovim pjevačkim počecima. Krajem tih pedesetih godina on je pjevao na nedjeljnim matine-igrankama, koje su počinjale u 16 sati i na koje su obično dolazili mlađi srednjoškolci, vojnici i kućne pomoćnice. Sviračka postava se mijenjala, ali su najstandardniji bili Maha Kokanović, Lelo Hadžić (harmonika), Ivo Medić (truba), Predrag Maga Čorić (gitara) i Pero Šiljeg. Repertoar je bio širok, od meksičkih, koje su u to vrijeme bili u modi, do najnovijih hitova kralja rokenrola, Elvisa Prislija.

Kad sam kao srednjoškolac prvi put sâm otišao na igranku, bilo je to, naravno – u „Abrašević”. To kultno mjesto zabave mnogih generacija Mostaraca imalo je neku magijsku moć koja se osjećala još od ulaznih vrata. Ispred njih je uvijek stajala poveća grupa mladića koji bi strpljivo čekali da ih Nurdžo ili Edo, kad za to dođe vrijeme, puste bez karte. Nekada bi to bilo sredinom igranke, a nekad, kad je posjeta dobra, tek pred sam kraj. Ali, uvijek je vrijedilo čekati, pa makar i za samo jedan ples. Mladići bi inače na igranke dolazili sami, ili u grupama od četiri-pet, a djevojke skoro uvijek samo po dvije. Kad se prođu vrata, ulazilo se u predprostor u kojem se s lijeve strane nalazila garderoba, a desno uvijek širom otvorena vrata sale u kojoj se u polumraku, kroz blage oblačiće duhanskog dima na suprotnom kraju, nazirala bina sa koje je dopirala muzika. Jedini način da vidiš koga ima od raje, ko je došao, ko nije, bio je da se uključiš u masu koja se po vanjskim obodima sale neprestano kretala ukrug, pa onda iz njega kibicuješ po sali i izađeš gdje poželiš. U sredini tog „kružnog toka” bio je prostor za ples. A plesalo se tih šezdesetih godina baš sve. Rokenrol (Rock and Roll) je uveliko već bio došao i na naše prostore, ali, nažalost, njega su plesali samo oni koji su bili sigurni da to dobro rade. A takvih je u „Abraševiću” bilo više nego na drugim mjestima, jer su tu dolazili članovi folklorne sekcije Društva, a oni su imali već istrenirani smisao za ritam i slobodu javnog nastupa. Sjećam se tako, naprimjer, kad bi moj drugar Meho Šoše sa partnerkom zaplesao rokenrol (oboje su igrali u „Abraševićevu”), svi bi drugi oko njih napravili krug od posmatrača i dodatno ih pljeskanjem bodrili. Isto se dešavalo kad bi plesali Hasa Husković sa njegovom Jadrankom ili Emir Gosto sa prelijepom Asjom Garmaz. Sa Zapada su stalno dolazili neki plesni noviteti: cha cha cha, medison, slip, limbo, ali ni jedan nije ostavio ozbiljnijeg traga kao što je to uradio – tvist. Nakon što je 1961. godine Chubby Checker lansirao hit „Let's Twist Again”, tvistomanija je zavladala svijetom skoro punu deceniju, a povremeno su se na taj ples vraćali i mnogo kasnije. Vremenom će se iz tog individualnog, ali prilično temperamentnijeg plesa, razviti dosta mirnije đuskanje, što se kod nas zvalo „padanje”, koje je bilo dobra prilika onim lošijim plesačima da „dođu do izražaja”. Ipak, najpopularniji ples uvijek je bio i ostao tzv. „stiskavac”. Jedino on ti je omogućavao da u potpunosti osjetiš partnera, da ga dodirneš, omirišeš, da šapućeš na uho... Uvijek se s najvećim uzbuđenjem čekao onaj trenutak kad bi orkestar najavio da sljedeći ples „Djevojke biraju!” Trenuci iščekivanja, a onda radost ili – razočarenje. Kratkotrajno, samo do sljedećeg plesa. To su, ipak, bila vremena kad nade nikada nije nedostajalo...

Nekako baš u tom periodu, i kod nas se, istina s nekoliko godina zakašnjenja, sve više čuje i svira muzika električnih gitara. Bio je to repertoar „Shadowsa”, „Beach Boysa”, malo kasnije „Beatlesa”, „Rolling Stonesa” i drugih američkih i britanskih vokalno-instrumentalnih sastava. Kad su ove grupe nastajale početkom šezdesetih godina u tadašnjem jugoslavenskom društvu bilo je određenih rezerviranosti prema toj muzici, prije svega što je to dolazilo „sa zapada” i što su muzičari s dugim kosama kvarili predodžbu urednog mladog pripadnika socijalističkog društva. Ipak, ona nikada nije bila zabranjivana, pa skoro u isto vrijeme i kod nas, posebno u većim gradovima niču „električarski sastavi” jedan za drugim. Godine 1961. u Zagrebu sviraju „Bijele strijele”, a u Beogradu „Siluete”. Već sljedećih godina nastaju „Crveni koralji”, „Zlatni dečaci”, „Elipse”, u Sarajevu „Indexi”, u Splitu „Delfini” i tako redom po cijeloj zemlji. Nekadašnji klasični orkestri koji su svirali na igrankama sele se u ugostiteljske objekte, gdje njihov raznovrsniji repertoar odgovara šarolikoj publici na tim mjestima, a u sale za igranke sve više ulaze „električari”...

Samo koju godinu kasnije u Mostaru će nastati „Feniksi” u kojima sviraju braća Muminović, Kemo i Faruk, pa Ivica Vinković i za bubnjevima Omer Mekić Meka. Braća blizanci Ljubo i Pero Grujić, u to vrijeme učenici srednje Muzičke škole, najprije sviraju u školskom orkestru, a onda 1966. godine osnivaju grupu „The Golden Pins” („Zlatne čiode”) u koju iz „Feniksa” prelazi bas gitarista Ivica Vinković, mjesto bubnjara zauzima Luka Bošković, a bend upotpunjuje Mersad Sulejmanagić za klavijaturama. Ovu grupu spominjem jer su to bili prvi mostarski muzičari koji su nastupili na televiziji. Oni su bili predstavljeni u emisiji „Smjerom putokaza ” Televizije Zagreb, koja se emitovala u udarnom terminu JRT subotom uveče. Bend je u početku svirao na igrankama u Ekonomskoj i Građevinskoj školi, u nekim mjesnim zajednicama, sve dok nisu dobili mjesečni ugovor za svirku na „Abraševićevim” matinejama. Maha, Maga i ostala ekipa koja je nekoliko godina ranije svirala te dnevne igranke, sad su nastupali u večernjim terminima.

„Abrašević” počinje i sa organizacijom takmičenja pjevača amatera, pa na jednom od prvih pobjeđuje Zdenko Galić. Kad ode na studije u Sarajevo, on će 1962. godine učestvovati na sličnom takmičenju u sarajevskom „Fisu”, gdje će osvojiti II mjesto, pjevajući u to vrijeme veliki hit „24 hiljade poljubaca” Adriana Ćelentana. Prvo mjesto pripalo je tada odličnom košarkašu „Mlade Bosne”, a kasnije vokalnom solisti „Indexa” – Davorinu Popoviću Pimpeku.

Mostar je uvijek imao dobrih pjevača. Tako je šezdesetih godina u Domu Armije često nastupao Safet Mehić, koji će kasnije biti pozvan i na splitski festival „Melodije Jadrana”. Mnogi pjevači počinjali su u novonastalim sastavima. Tako se u prvoj mostarskoj grupi, još prije „Feniksa”, a koja se zvala „5 veselih”, kao vokalni solista pojavio Rasim Pandur. On je na takmičenju pjevača amatera Jugoslavije „Mikrofon je vaš”, koje je održano 1964. godine u Kraljevu, osvojio drugo mjesto, dok je pobjednik tog takmičenja bio Dragan Stojnić, kasnije veliko ime jugoslavenske zabavne muzike.

Te iste godine pri Odredu izviđača na Balinovcu formirao se VIS „Plavi dijamanti” (Hivza Kazazić, Vahid Husković, Ahmet Obradović, Božo Savić), koji su svirali na igrankama u salama na Balinovcu i Rudniku. Često su priređivane igranke i u sali X osnovne škole gdje je povremeno svirala grupa „5 suza” (Mirsad Hodžić, Zoran Medvešek, Nebojša Nogulić gitare, Jakiša Stančić, bubnjevi, a kao pjevač pojavljivao se Toni Pehar, a kasnije Darko Janjić). Posebno kvalitetna svirka bila je na plesnim matinejama Doma JNA, gdje su svirali „Sinovi neba” iz Vojne gimnazije „Maršal Tito” (Nebojša Ćanković, Mašić i Duško Dule Elsner).

U ljetnom periodu igranke bi se selile na daleko atraktivnija mjesta: u bašte mostarskih ugostiteljskih objekata i druge slične prostore na otvorenom. I „Abrašević” je imao baštu, ali su mnogo interesantniji i ugodniji prostori bili bašte Doma JNA, hotela „Mostar”, terase „Neretve” i „Bristola”. To ipak nisu bile klasične igranke, gosti su bili malo ozbiljniji, a takva je bila i muzika. Tu su svirali provjereni i iskusniji muzičari. Sjećam se da je krajem tih šezdesetih godina u bašti hotela „Mostar” nekoliko sezona svirala stalna postava: Maha Kokanović (klarinet i saksofon), Lelo Hadžić (harmonika), Miro Sefić (klavir), Maga Čorić (gitara), Neno Ereš (bubnjevi) i Krešo Šunjić (vokal). U isto vrijeme na terasi hotela „Neretva” svirali su Vasko Vujović (klarinet), Izudin Gačanin (harmonika), Pera Šiljeg (bubnjevi) i Zdenko Galić (vokal).

Moju generaciju u to vrijeme zaluđivao je Eda Kaplan u bašti „Brodara”. Njegove atraktivne izvedbe „Rolling Stones”- ovog hita „Satisfaction” („I Can’t Get No”) ili pjesme „My Baby Baby Balla Balla” njemačke grupe „Rainbows”, čiji se cijeli tekst sastoji samo od ovih pet riječi iz naslova, bile su više šou, a manje kvalitetno pjevanje. To je bilo vrijeme kad je Pete Townshand iz grupe „The Who”, redovno razbijao gitare na koncertima, Đorđe Marjanović bacao sakoe u publiku, pa se i Edino skakanje na bini uklapalo u taj trend. Zato bi raja redovno tražila bis tih izvedbi i po nekoliko puta za jednu večer.

Krajem tih šezdesetih godina pamtim brojna gostovanja već afirmisanih vokalno-instrumentalnih sastava iz Sarajeva koji sviraju igranke u „Abraševiću”. To su, prije svih, „Beštije” u kojima su svirali nekadašnji članovi mostarskih „Feniksa”, braća Muminović, zajedno sa Goranom Bregovićem, zatim „Čičci”, „Vokinsi”, „Kodexi”, „Indexi” i mnogi drugi.

Mostar će krajem 1968. godine dobiti još jedno mjesto za zabavu mladih. Na šetalištu, u blizini Gimnazije, nekadašnja kuća mostarskog gradonačelnika Mujage Komadine, poslije rata nacionalizirana, pa najprije pretvorena u Biblioteku, a onda u Klub javnih i prosvjetnih radnika, postala je Dom omladine. Ljetna bašta uskoro će postati još jedno popularno mjesto za organizaciju igranki. Nekako u to vrijeme iz Beograda, sa studija medicine, vraća se Dženan Salković, beskrajno talentirani mladi muzičar, sa kojim sam se u Beogradu često družio. Ja sam tada služio vojni rok na Banjici, a on živio u studentskom domu na Zvezdari. Kao Mostarac bio sam posebno ponosan kad je Đani dva puta pobjeđivao na Hitu nedelje Radija 202, s kantautorskim uradcima „Hej, hej, prođe ovaj dan” i „Madam” koji će se ubrzo naći na njegovoj prvoj singlici u izdanju „Jugotona”. Po dolasku u Mostar, Đani će najčešće nastupati baš u Domu omladine. Kratko sa svojom grupom „Đenan did” u kojoj su svirali još i Dragiša Buha, Ivica Vinković i Dule Elsner, a onda puno duže sa grupom „Impro” (Duško Štrekelj-klavijature, Arsen Ereš-saksofon, Milanko Pantić-bas, Duško Elsner-bubnjevi...), kad nastaje još jedan njegov veliki hit „Nerina”, kojeg raja na igrankama traže na bis i po pet-šest puta.

Početkom sedamdesetih godina ljeti se u Domu Armije redovno održavalo Takmičenje pjevača amatera Hercegovine, koje je po svemu ličilo na prave festivale. Svirao je plesni orkestar Doma Armije s dirigentom Josipom Škorjanecom, takmičenje je trajalo tri dana (prvi dan - narodnjaci, drugi dan – zabavnjaci i treći dan – finale), a u revijalnom dijelu finalne večeri nastupale su popularne pjevačke zvijezde. Pobjednici bi dalje često pjevali po mostarskim igrankama i šire po Hercegovini, a neki od njih su kasnije ostvarili blistave karijere kao Asim Brkan ili Željko Samardžić, naprimjer.

U tom periodu u Mostaru djeluje nekoliko vokalno-instrumentalnih sastava: „Tempo”, „Albatros”, „Faraoni”, „Orfeji”, „Mediteran”, „Most”, u promjenljivim sastavima, a u njima se pored već ranije spominjanih muzičara pojavljuju i neka nova imena: trubač Željko Jergović, klavijaturisti Slobodan Krnjević Kiki i Aco Kuljić, gitaristi Mišo Stojković, Tomo Zovko, Ahmo Ćupina Ćunda i Bero Soče, bubnjari Željko Rozić i Predrag Đelilović Peđa, vokal Emir Gosto Šora i drugi.

Kad se 1969. godine u Domu omladine otvorio prvi mostarski disko klub, a Miko Pavlović, Željko Skoko i Beli Pala ušli u istoriju kao prvi mostarski deejayi (disk jockeyi), sjetio sam se onih igranki u „Brodara” krajem pedesetih godina. Nisam tada mogao ni sanjati da će ta vrsta igranki „na ploče” postati jedan od najpopularnijih načina zabave mladih. Neka mi ne zamjere oni koji su u tome uživali, ja se u disku nikada nisam nalazio. Nije mi smetalo ni to što se u njega nekako uvijek „silazilo”, ni onaj mrak presijecan „laserima” koji ti udaraju u glavu, ni ona posebna svjetlost koja se padajući na bijele površine reflektuje blještavo tako da svi sa bijelim zubima ili bijelim košuljama izgledaju nestvarno, ni ona preglasna muzika, ni ona mi nije smetala. Jednostavno, falio mi je onaj „sentiš” i „njen” miris kose i šaputanje na uho... A, možda nije ni to. Možda je samo bilo vrijeme da se okrene „nova stranica života”.

Zato ovo sjećanje na igranke kojih više nema završavam tamo negdje sredinom sedamdesetih godina kad mi je život, po logici godina, prirode, a bogami i ljubavi, postao – puno više od igre.

Hamica Ramić