Knjige sa posvetom: Knjiga "Ćesar na ćupriji", autora Tibora Vrančića

Knjigu "Ćesar na ćupriji" Tibora Vrančića na neki način smatram i mojom knjigom, jer sam učestvovao u njenom nastanku od samog početka do kraja. Za knjigu je bilo potrebno prelistati brojne knjige, časopise i dnevnu štampu iz vremena posjete cara Franje Josipa Bosni i Hercegovini i Mostaru, 3. juna 1910. godine, i prevesti tekstove odštampane goticom, na teškom, a ponekad i nerazumljivom njemačkom. Bilo je potrebno uživiti se u tematiku, u vrijeme u kome se radnja knjige dešava, u ondašnje uslove života i rada u Mostaru.

Posebno mi je drago što je autor knjige sav taj moj trud nagradio upisivanjem mog imena kao saradnika na knjizi.

O samoj knjizi je teško napisati i jednu riječ više, nakon onoga što su napisali Mišo Marić u recenziji za knjigu i Miljenko Buhač u njegovom osvrtu na knjigu, koji donosimo u nastavku.

Knjigu svakako preporučujem svima onima koji je do sada nisu pročitali, a može kupiti u pojedinim knjižarama u Mostaru, ili direktno kod autora.

(tekst koji slijedi objavljen je u Književnom časopisu Motrišta br. 73 iz 2013 i književniom časopisu Život br. 1-2 iz 2014, autor teksta je Miljenko Buhač)

Jedan povijesni roman

Tibor Vrančić: Ćesar na ćupriji, Ziral, Mostar 2013.

Tibor Vrančić (Subotica, 1952.) vrstan je fotograf, znatiželjan dizajner, ljubitelj povijesti, a nadasve zaljubljenik Mostara – grada u kojem se dogodio njegov pravi život. Međutim, Vrančić se nikada nije bavio pisanjem proze, a još manje je planirao to bilo kada činiti. Ali, kako život neprestano piše romane, Vrančićev život ispisao je u Umagu, gdje autor živi već gotovo dva desetljeća, povijesnu novelu ‘Ćesar na Ćupriji’, ilustrirani roman o posjetu cara Franje Josipa I. Mostaru.

Htio je Vrančić, zapravo, napraviti još jednu ‘slikopisnu’ knjigu, ukoričiti fotografje jedinstvenog povijesnog trenutka – dolaska starog imperatora u provinciju svoje carevine. U jednome mu se trenutku učinilo da samo fotografije, uz popratna kratka pojašnjenja, neće imati željeni učinak, posebno obzirom na činjenicu da se u pozadini ovog posjeta odvijala prava kriminalističko-obavještajna drama, jer je mladobosanac Bogdan Žerajić imao pakleni plan: Atentat na cara! Ispostavilo se pak da je Žerajićev neuspjeh u Mostaru izravni krivac za kasniju pogibiju nadvojvode Franca Ferdinanda, nasljednika trona.

Tibor Vrančić u svome djelu pokušava zaviriti u povijest na literaran, dramatski i diskretno narativni način. Njegovi su opisi toga doba i društvenih prilika u vrijeme posjeta cara Mostaru naslonjeni na autentičnost povijesnog tkiva.

Tri glavna lika ove novele, austro-ugarski car Franjo Josip I., mostarski gradonačelnik Mujaga Komadina i revolucionar-terorist-student-gubitnik Bogdan Žerajić, samo uz dosta mašte mogu stati u istu rečenicu. Vrančić analizira prilike na bečkome dvoru, razmišljanja i zamišlja veliku povijesnu odgovornost starog, umornog cara i čudi se što je do ovog njegova putovanja u hercegovačku provinciju uopće došlo. Nikada tako visoko rangirana osoba, zapravo svetost po službenom protokolu, dotad u Mostar nije došla. Bila je to snažna poruka za neuki i siromašni svijet koji se netom počeo navikavati da više nema osmanlijske vladavine, ali i poruka susjedima s pretenzijom da su Bosna i Hercegovina važan i neotuđiv dio carstva, s jednakim pravima i izgledima za budućnost kao i bilo koji drugi, stari, dio carevine.

Dakako, mostarski gradonačelnik Mujaga Komadina, u potpunosti pripada podneblju u kojem je ponikao, ali osjeća na čijoj su strani povijesni argumenti u tome trenutku, pa za uspjeh careva boravka u Mostaru daje i zadnju paru, sav svoj ugled, umijeće vladanja i smisao da stres nadomjesti humorom. Pripadnik Mlade Bosne, Bogdan Žerajić, za istomišljenike revolucionar, za protivnike terorist, za neutralne izgubljeni student opasnih namjera, vidi u dolasku cara, njemu na noge, više nego idealnu priliku da izazove početak rušenja imperija koji je pripojio njegovu domovinu, kako bi se ona vratila majčici Otadžbini.

Vrančić u svome povijesnom romanu ‘Ćesar na Ćupriji’ daje i odmjerenu sliku mentaliteta tri naroda, tri vjere kako se to kolokvijalno kaže, u Mostaru i Hercegovini, a ta se slika i ti antagonizmi, povijest će pokazati, zapravo nikad ne mijenjaju; mijenjao se eventualno tek okvir za sliku.

Opisavši cjelokupan program careva boravka u gradu, slijedeći usporedno svu dramatiku i nervozu domaćina, gradonačelnika Komadine s najbližim suradnicima, na jednoj strani, mladobosanca Bogdana Žerajića na drugoj strani, kao i nevidljive tajne sile koja sve nadzire, na trećoj, Vrančić će zaključiti kako je stari car, umoren i usporen godinama i teretom vladavine, zapravo imao četverosatni službeni program koji jedva da bi se danas, uz svu tehnologiju i brza službena vozila, mogao realizirati. Na neki je način caru to ipak uspjelo, na početku XX. stoljeća, a svaka postaja njegova obilaska grada ovjekovječena je i fotografijama.

Očito je kako je carstvo na svome vrhuncu bilo više nego uigrano, svedeno na rutinu i protokol, te mu u tome nije bilo premca. Ali sav taj ustroj i vrhunska organizacija kao da su postali svrha sami sebi, te se i car u ovoj knjizi (najvjerojatnije je tako bilo i u stvarnosti) često zapita – što ja zapravo radim ovdje, u ovome gradu, punom konjskih zaprega, ubogih ljudi, različitih vizija, planova i bogomolja, gradu koji se odnedavno ponosi i željezničkom prugom, za koju je upravo on, car Franjo Josip I., zaslužan. Car na koncu napušta Mostar bez da je suvremenicima, a još manje onima koji su kasnije došli, bilo jasno što je taj posjet značio. Hir službenika dvora, procjenu obavještajne službe da je provincija uzavrela, ili jednostavno potrebu da se dođe i (po)kaže – ja sam taj, vaš car?

Moglo je završiti burno i tragično, moglo je Mostaru priskrbiti veliko mjesto u povijesti, da je Žerajić uspio u svojoj nakani, ali završilo je kao jedna velika carska predstava za prosti puk. Povijest će zapamtiti da je taj 3. lipanj 1910. bio tek jedan egzotičan radni dan imperatora, koji će, neumoljivim slijedom povezanih događaja implicirati Sarajevski atentat, Prvi svjetski rat, raspad K. und K. carstva, početak novoga doba u Europi…

Gleda li se literarni doseg Vrančićeva proznog prvijenca, uzevši pritom u obzir njegovu životnu dob i činjenicu da se nikada nije bavio pisanjem, može se kazati kako je ova povijesna novela upravo ono što se od nje i očekuje – originalna knjiga o temi kojom se dosad nitko nije literarno bavio. Njezini povremeni zanatski i umjetnički propusti, ležerna nedosljednost u primjeni jedinstvenog jezičnog standarda, mogli bi se analizirati ukoliko bi u pitanju bio autor koji je književnik po vokaciji, ali to Vrančić nije, te je svako traganje za kritičarskom poantom u tom smislu samo po sebi – besmisleno.

Još bih ovdje želio dometnuti: Nepisano je pravilo kako je najteže biti svećenik u svome ‘selu’. Prevedeno na ‘mostarski’ - moraš se istinski potruditi kako bi ugodio Mostarcima – kao Mostarac. Ukoliko je takvo nešto uopće moguće, onda je Tibor Vrančić Mostarac koji će zasigurno svojom knjigom zadovoljiti ‘kriterij Mostara’, dopasti se svojim sugrađanima-čitateljima. No, ova knjiga nije pisana da bi se autor verificirao kod publike, nego kako bi se jednom povijesnom trenutku dalo ono nužno romaneskno, ozbiljno i humoristično, poetično i faktografsko. A to je Vrančić knjigom ‘Ćesar na ćupriji’ definitivno uspio. Na momente, čitajući ovu novelu, imao sam dojam da se radnja događa upravo sada, dok sam na sljedećoj stranici već pomislio kako se taj događaj nikada nije ni zbio, nego je on rezultat nenametljive imaginacije autora Tibora Vrančića. I to je ono što knjizi daje originalnost i opravdava njezino obraćanje čitatelju. Usput, ako smo nekad pomislili da je trenutačni mostarski humor nastao baš u naše vrijeme – prevarit ćemo se. Taj je humor oduvijek tu bio, samo smo ga mi, kao brižni baštovani, zalijevali i njegovali kako bi ostao vječan u rajskome vrtu mostarske kotline. Za ovu knjigu se nikada nećete zapitati odakle je dospjela na moju policu – ona je tu oduvijek imala rezervirano mjesto...

Miljenko Buhač

(priredio: Smail Špago)