by Emir Dumpor
Glasine govore da u Bosni i Hercegovini nedostaje više od trećine prijeratnog stanovništva. Na pitanje zašto nedostaje niko ne želi da odgovori i svi se prave maloumniji nego što to ustvari jesu. Dvadeset godina nakon službenog svršetka rata, od "Dejtonske ucjene" do danas ostao je to nerazjašnjen slučaj koji je po svemu sudeći zapečaćen. Linearnom progresijom rasta stanovništva BiH je trebala danas imati otprilike 5 miliona stanovnika, ali tu realno ne živi više od 3,5 miliona stanovnika. Dosta toga ukazuje da takvo stanje nikom od raznoraznih nacionalnih dušebrižnika i stratega ne smeta, niti ih je briga, jer vjerovatno takva ignorantnost savršeno odgovara projekcijama buduće evropske "Kojejamiojamio" kolonije. Ne treba se zbog toga ibretiti i čuditi što se zapostavljaju i pojedine znamenite ličnosti grada i regije, jer nikome tu više nije stalo nidokoga.
Ipak, ima nas koji se umijemo sjetiti ljepših, starih, vremena. Centar za dokumentaciju i informaciju svakodnevno popravlja tužnu i sumornu stvarnost putem starih fotografija, te znamenitih historijsko-povijesnih zapisa o starinama našeg grada...
No, pored gomile umjetničkih slika, arhivskih fotografija, priča, zabilješki i anegdota, neshvatljivo je da se nakon svih ovih godina niko od naše fine stare raje nije sjetio legendarnog grafičara i samoukog slikara Boroja. Bio je jedna od istinskih veličina i starih legendi grada na Neretvi.
Boroje je, jednom rječju, bio genijalac. Slikao je po fasadama kuća, izvodio radove po narudžbi, a specijalnost su mu bili lavovi. Jednom prilikom zainteresovani mušterija, koji je živio u sokaku kod najprometnije mostarske ulice, ulice Braće Fejića, poželio je da sa dva velika lava uljepša fasadu kod ulaznih vrata svoje kuće. Boroje ga je ljubazno upitao da li hoće lavove na lancima ili bez lanaca, jer cijena naslikanih lavova na lancima bila je u to vrijeme 5.000 dinara, dok su lavovi bez lanaca koštali 2.000 dinara. Mušterija je razmislio i poslije kratkog razmišljanja odgovorio da želi lavove bez lanaca, jer kontao je: "Ta nisam lud da zbog lanaca platim 3.000 ekstra..."
I tako po običaju, Boroje tek poslije nekoliko sedmica od narudžbe navrati kod mušterije, da mu na fasadi kuće naslika lavove bez lanaca. I zaista, kao u snovima, izgledali su kao da su bili živi, na fasadi, kao da su stražarili pred vratima mušterijine kuće. Naslikani jeftinim vodenim bojama lavovi su na fasadi dočekali jesen. Padale su hladne mostarske kiše, puhali prohladni vjetrovi sa Neretve, i tako splakali i otpuhali strašne lavove. Kad je potom nezadovoljni mušterija vidio da je od lavova na fasadi ostala samo poneka flekica, otrčao je razočaran kod Boroja na reklamacije. Požalio mu se da su lavovi na fasadi bestraga isčezli...
Boroje ga sasluša i počeša se malo po umjetničkoj bradici, pa onda mrtav hladan odgovori:
"Bola, jesam li ja tebe fino pitao hoćeš li na lancima ili bez lanaca? Rekao si bez lanaca. Ja ti sad lavove neću tražit'. Nisam ti ja milicioner. Ja sam slikar..."
Glasine govore da u Bosni i Hercegovini nedostaje više od trećine prijeratnog stanovništva. Na pitanje zašto nedostaje niko ne želi da odgovori i svi se prave maloumniji nego što to ustvari jesu. Dvadeset godina nakon službenog svršetka rata, od "Dejtonske ucjene" do danas ostao je to nerazjašnjen slučaj koji je po svemu sudeći zapečaćen. Linearnom progresijom rasta stanovništva BiH je trebala danas imati otprilike 5 miliona stanovnika, ali tu realno ne živi više od 3,5 miliona stanovnika. Dosta toga ukazuje da takvo stanje nikom od raznoraznih nacionalnih dušebrižnika i stratega ne smeta, niti ih je briga, jer vjerovatno takva ignorantnost savršeno odgovara projekcijama buduće evropske "Kojejamiojamio" kolonije. Ne treba se zbog toga ibretiti i čuditi što se zapostavljaju i pojedine znamenite ličnosti grada i regije, jer nikome tu više nije stalo nidokoga.
Ipak, ima nas koji se umijemo sjetiti ljepših, starih, vremena. Centar za dokumentaciju i informaciju svakodnevno popravlja tužnu i sumornu stvarnost putem starih fotografija, te znamenitih historijsko-povijesnih zapisa o starinama našeg grada...
No, pored gomile umjetničkih slika, arhivskih fotografija, priča, zabilješki i anegdota, neshvatljivo je da se nakon svih ovih godina niko od naše fine stare raje nije sjetio legendarnog grafičara i samoukog slikara Boroja. Bio je jedna od istinskih veličina i starih legendi grada na Neretvi.
Boroje je, jednom rječju, bio genijalac. Slikao je po fasadama kuća, izvodio radove po narudžbi, a specijalnost su mu bili lavovi. Jednom prilikom zainteresovani mušterija, koji je živio u sokaku kod najprometnije mostarske ulice, ulice Braće Fejića, poželio je da sa dva velika lava uljepša fasadu kod ulaznih vrata svoje kuće. Boroje ga je ljubazno upitao da li hoće lavove na lancima ili bez lanaca, jer cijena naslikanih lavova na lancima bila je u to vrijeme 5.000 dinara, dok su lavovi bez lanaca koštali 2.000 dinara. Mušterija je razmislio i poslije kratkog razmišljanja odgovorio da želi lavove bez lanaca, jer kontao je: "Ta nisam lud da zbog lanaca platim 3.000 ekstra..."
I tako po običaju, Boroje tek poslije nekoliko sedmica od narudžbe navrati kod mušterije, da mu na fasadi kuće naslika lavove bez lanaca. I zaista, kao u snovima, izgledali su kao da su bili živi, na fasadi, kao da su stražarili pred vratima mušterijine kuće. Naslikani jeftinim vodenim bojama lavovi su na fasadi dočekali jesen. Padale su hladne mostarske kiše, puhali prohladni vjetrovi sa Neretve, i tako splakali i otpuhali strašne lavove. Kad je potom nezadovoljni mušterija vidio da je od lavova na fasadi ostala samo poneka flekica, otrčao je razočaran kod Boroja na reklamacije. Požalio mu se da su lavovi na fasadi bestraga isčezli...
Boroje ga sasluša i počeša se malo po umjetničkoj bradici, pa onda mrtav hladan odgovori:
"Bola, jesam li ja tebe fino pitao hoćeš li na lancima ili bez lanaca? Rekao si bez lanaca. Ja ti sad lavove neću tražit'. Nisam ti ja milicioner. Ja sam slikar..."
Emir Dumpor/ fb/260216
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen