Mostar očima stranih putopisaca: Narod je miran i dobro se ponaša (1853. godine)

Nema poznatih podataka kada je, i je li uopšte John Murray putovao po našim krajevima ili je, ,možda, podatke skupljao iz postojeće litertature, ili je, pak, imao svoje ljude koji su putovali, ali je njegov vodič očigledno pisan na osnovu podrobnog istraživanja, pa se zato jednim dijelom doima i kao putopis.

Ali, bilo kako bilo, njegov „Murray's Handbooks for Travellers“ (Vodič za putnike po Turskoj) iz 1854. godine, uključuje i podroban opis puteva, mjesta i hanova u Bosni i Hercegovini. Također treba napomenuti da su neki njegovi zaključci veoma upitni (broj stanovnika, sastav, starost pojedinih arheoloških nalaza itd.). Posebno su ovdje zanimljivi podaci o udaljenostima između pojedinih mjesta u Bosni, izraženi u satima putovanja. Priručnik, takođe, otkriva putniku kako na najlakši način da upozna zemlju i ljude. Ujedno preporučuje da je najbolje putovati na konju, a da je potrebno povesti još jednog konja za prtljag. Treba odsjedati u hanovima, što je najjeftinije.

O Mostaru ne piše mnogo, a i ono malo što je napisano je proizvoljno i netačno.

[…] Od Nevesinjskog polja do Mostarskog, treba 8 sati. Mostar je glavni grad Hercegovine, koji se tako zove po lijepom mostu na rijeci Neretvi, što mu je i jedina znamenitost. U svakom drugom pogledu to je beznačajan grad. Ima 20.000 stanovnika, od čega su polovina hrišćani. Han je kao i većina hanova u ovoj zemlji. Narod u tom kraju je gotovo sav katoličke vjere, što se može pripisati blizini Dalmacije i bosanskim samostanima. Narod je miran i dobro se ponaša, rekao je mudir, ali ja sam od nekih katolika s kojima sam razgovarao čuo da je takvo ponašanje više posljedica straha nego ljubavi, jer malobrojni Turci u svemu vode glavnu riječ.

Na sredini polja nalaze se stari nadgrobni spomenici; neki su u obliku sarkofaga, dok su drugi samo grubo klesano ravno kamenje. Tu i tamo se mogu vidjeti raštrkani krstovii na grobovima – neobična mješavina sadašnjosti i prošlosti. […]

[…] Nakon dosta neudobno provedene noći u jedinom hanu u gradu, otišao sam rano u zoru do mudirove kuće. Iako još nije bilo osam sati, zatekao sam ga kako zasjeda sa cijelim medžlisom.

[…] Uskoro nakon što smo otišli iz sela, stigli smo na granicu Bosne i Hercegovine, koja je neoznačena. Predio je, kako smo išli dalje, izgledao sve zeleniji i prikladniji za stanovanje. Predveče smo se zaustavili u malom selu Vidošima [Vidoša], gdje živi stric mog pratioca iz lova, župnik. Pošto je unaprijed poslao jednog od nećaka da mu javi o mom dolasku, on me je dočekao vrlo srdačno i pozvao da odsjednem u njegovoj kući. Ne mogu baš reći da je kuhinja bila luksuzno opremljena, ali župnik se jako izvinjavao što nije bilo mesa, pominjući kao izvinjenje činjenicu da ga rimokatolici ne jedu petkom – razlog koji jedva da stoji, jer ja sam stigao u subotu. Jaja i povrća, međutim, nije manjkalo. Povrće i loš latinski izazivaju jaku žeđ, tako da sam bezbroj puta tokom večeri bio prisiljen da kažem „ad salutem“ (Latinska izreka u značenju na zdravlje, u zdravlje – zdravica prilikom zajedničkog pijenja)

Stari sveštenik je izgleda bio više naviknut na ovoliko pića nego njegov mlađi pomoćnik, koji je, prije nego što je ustao od stola, pokazivao nepogrešive znake da je dobro „potegao“. I župnik i kapelan su imali brkove i plitak crveni fes, kojima se odlikuje njihova profesija. Kapelan je stekao izvjesno obrazovanje u jednom od bosanskih samostana, odakle je poslat u Rim, gdje je u svakom slučaju stekao pristojno znanje italijanskog i nekoliko riječi francuskog. … Nekoliko sati mi je trebalo do Livna, u čijem predgrađu se nalazi katolički samostan. Misa je upravo trajala, ali ja sam našao slobodnog gvardijana, „Oca Lorenca“ [Padre Lorenzo], i jednog od fratara. Ostavivši me na neko vrijeme da čekam u vrlo hladnoj sobi sa svodovima, ova dvojica su došla, a njihov prijem se nije mogao uporediti sa prijemom jednostavnog seoskog župnika. Samostan je za redovnike franjevačkog reda, kojih je bilo pet, osim starješine. (…) Izuzev jednog mladog sveštenika nježnog izgleda i dobrog obrazovanja, braća su bila mrzovoljna i neprijatna grupa. Tako je slabo prikriveno bilo nezadovoljstvo koje sam osjetio u neljubaznom „sicuro“, kojim su se udostojili da odgovore na moju molbu za krevet, da sam naredio da moj prtljag smjesta odnesu u najbolji han u gradu. Kako nisam dobio uslugu kod hrišćana, zatražio sam pomoć muslimanskog kajmakama, kod koga su mi moja engleska krv i Omerpašina bujruntija obezbijedile savjet i pomoć. […]
(sa engleskog:Tibor Vrančić)

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić/ Smail Špago

(novasloboda)