(tekst koji slijedi objavljen je na
portalu ljubusaci.com 27. januara 2019. godine, pripremio: Kemal
Mahić)
„Svaki narod
ima svoj način življenja, svoje individualne osobine. Taj različiti
način življenja daje jednom narodu njegove običaje. Oni su nikli u
najširim narodnim slojevima kao odraz narodnog duha, osjećanja i
načina življenja. Neki od tih narodnih običaja su dobri i lijepi,
a neki ružni i štetni. Jedan od lijepih narodnih običaja je moba.
Moba (mobina) je način kojim ljudi
dolaze do međusobne kolektivne pomoći:Biva kod kuće ili na polju.
Ljudi sazivaju mobu pri većim radovima, pozivajući svoje komšije
na mobuu tj. besplatan rad, samo za jelo i piće. Jelo treba kada se
radi neki dnevni posao, pa zato bogatiji češće sazivaju mobu u
danu, dok siromašniji rjeđe. Pozivaju se obično cure, koje vrlo
rado očekuju da ih ko pozove na mobu. Rijetko kada momci. Oni sami
dođu za djevojkama. Svi se pozvani odazovu, ako nisu spriječeni
kakvim naročitim poslom, ili su drugdje ugovorili. Svako se obuče u
najljepše odijelo kao da neće ništa raditi. Mnogi momci dođu iz
drugih sela. Tako se skupi ogroman svijet, kao što i naša narodna
pjesma kaže:
‘Đul hanuma mobu sakupila:
Sto momaka, trista djevojaka.’
Kroz selo idući, uhvate se djevojke
oko pasa i pjevaju u jedan glas, da pobune momke koji možda nisu
čuli za dotičnu mobu. Momci, čuvši pjesmu i saznavši za mobu,
odmah se brzo stanu spremati. Kad se spreme, obično polaze u većim
partijama na mobu. Idu putem pjevajući i vrišteći da niko od njih
s mirom ne može proći. Djevojke na ovo odgovaraju stalno pjesmama i
promatraju ide li koliko momaka. Momci došavši djevojkama nazovu im
Boga i počnu nešto raditi u zajednici sa djevojkama. Na mobi se
sada, uz dotični posao,mladež ugodno zabavlja. Razgovor teče vrlo
živo i veselo pun iskrenog osjećanja i narodnog humora,češće
isprekidan obijesnim cilikom. Pjesma za pjesmom neprestano ide. Glas
mladih djevojaka rasprostire se po okolnim brdima i tamo negdje u
daljini odzvanja, dok ga sasvim i nestane. Sve je veselo. Ori se. Sve
odiše novim životom. Govori se o curama i o momcima. Obično
stariji momci diraju mlađe, stidnije, dobacujući im da se zagledao
s nekom djevojkom, da ga je vidio na nekom mjestu s njom itd. Ovaj
jadnik se stidi i crveni, sakriva rukama lice od stida. Zatim se na
isti način dobacuje mlađim curicama dok ih gotovo i na plač
natjeraju.
Strani momci pomažu djevojkama koje im
se sviđaju, razgovarajući se. Što koji momak umije bolje i
brutalnije (smjelije?!) govoriti, to postiže veći uspjeh kod
djevojaka. Nekad se po koji par malo i odmakne od ostalih.
Iza svršenog posla se svira i igra
kolo do neko doba noći pred domaćinovom kućom. Obično se uhvati
momak kod djevojke. Natjecanje je u igranju ko će više moći. Niko
nikom neće da se pokori. Sve bude u goloj vodi. Oko kola stoje i
stari, veselo posmatrajući kako mladež igra. Približi se vrijeme i
povratku kući. Mladež se vrlo nezadovoljna vraća, ali je liječi
misao da ih i naskoro čeka isto tako. Momci prate cure do kuće.
Sviđaju li jedno drugom, a djevojka se mogne ukrasti na kakav
sporedni prozorčić, ostaju i nadalje zabavljajući se.
Najviše moba je uz žetvu. Izraz moba
najviše se upotrebljava u smislu žetve. Zato su mobanske pjesme
češće i zovu se žetalačke pjesme. Moba se sakuplja još kada se
komuša kukuruz. Ovo obično biva uvečer. Zato je ovakva moba češća,
jer ne zahtjeva nikakva troška.
Saziva se moba još pri kopanju, samo
tada ne učestvuju ženske. Uopće moba se sakuplja pri svakom radu,
gdje domaći nisu u stanju ubrzo uraditi.
Vidimo, dakle,da se mobom odrazuje
osjećaj i zajedničkog života i potreba jednih ljudi prema drugima
i da im to nameće svakidanji život. Veže ih međusobno u jednu
zajednicu,što je vrlo važno za naš neorganizovani svijet u
današnjim prilikama, kada su svi ljudi organizovani i zajednički
vode borbu protiv svakoga, nemaju nimalo milosti prema slabijim i
neorganizovanijim.
Moba, pored toga što je veliki
društveni manifest, još je i veliko narodno veselje. Samo uticajem
novog duha i vremena, svi narodni običaji izumiru pa i moba.“
Izvor:Kebo Muhamed.“Moba u
Hercegovini“;SA 1940.
Pripremio:Kemal Mahić
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen