(tekst koji slijedi objavljen je na
portalu ljubusaci.com dana 3. februara 2019. godine, autor je Šućrija
Čusto)
Stjepan
Vukčić,vladar herceg-grada Blagaja, naslijedio je nakon umorstva
svoga adže Sandalja Hranića položaj kao i dvorac u Podgrađu. Kako
je naglo došao do položaja i nebrojenog blaga 1435.godine, uzoholio
se po onoj bosanskoj „Para i kašalj čovjeku ne daju
mira“.Prijatelji mu postadoše daleki. Valjalo je uvećati blago,
biti nedokučiv, kako prijateljima,tako i protivnicima; i svojim
lično, i zemlje Bosne.
Valjalo je sačuvati južne dijelove
BOSNE. Postati veliki bosanski vladar. Gospodar Kamene
zemlje,Humnine. Ako želiš vladati…,ne vjeruj nikome, odzvanjale
su mu u glavi riječi STARCA koji ga je podučavao Barnabinom
evanđelju,maniheiskoj’ sljedbi, još od malih nogu.
Želeći ostati nedodirljiv, Stjepan
rastjera i ono malo prijatelja oko sebe u nemogućnosti da razabere
iskrene od licemjera. Slava, moć,vlast i piće vodiše ga iz grijeha
u grijeh.
Valjalo je izdržati pritiske i ratove
koje su na njega vršili Latin(sk)i inkvizitori, što zbog teritorija
koji je kontrolisao, što zbog sljedbe BARNABINOG EVANĐELJA koje je
po kongresu u Nikeji bilo zabranjeno. Među njima je bio poznat kao
HERETIK, nevjernik kojeg valja preobratiti ili kazniti,LUKAVI
MANIHEJAC – PATAREN.
S druge strane,valjalo je podizati
porodicu i živjeti u skladu sa načelima svoje bosanske tradicije.
Djeca stasala.Valja ih poženiti i poudati…ali…nije sve u skladu
sa željama i planovima. Uvijek iskrsne nešto nepredviđeno, nešto
što se okrene u drugom smjeru.
Jedna od takvih prekretnica životnih
desila se u vrijeme kada je pošao po lijepu Mlečanku Maricu koju je
isprosio za svog sina Vladislava. Ni slutio nije da su njegovi
neprijatelji krenuli da ratuju protiv njega drugim sredstvima. Prvo
je podlegao čarima lijepe Marice i zbog toga se zavadio sa cijelom
porodicom. Malo-pomalo Marica,“koja je prošla i Bunu i Bunicu“,
polahko je rastjerala sve njegove vjerne prijatelje. Umjesto dvorjana
dovela je svoju poslugu u kojoj je služilo i deset Arapkinja. Svakim
danom problemi su se nizali, bivali sve veći. U toj muci sjeti se on
starog mudraca koji je živio sam na osami sa svojom kćerkom
jedinicom pa ode do njega. Mudrac ga zadrža na ručku. Služila ih
je mudračeva šćer.Gola, kao od majke rođena. Iznese mu Stjepan
svoje sumnje u pogledu svega što ga je tištilo pa i svakodnevne
sukobe sa Maricom. Starac malo zašuti pa reče:
-Velike laži kratko žive.
-Koliko je velika laž kod moje Marice?
Upita Stjepan.
Jedan dan, odgovori Starac.
-Kako jedan dan? zbunjeno će Stjepan.
-Lijepo, sutra ti pozovi mene na
večeru! Pripremi gardu i nikome ništa ne govori! Odgovori mu
Starac.
Sutradan ode Starac na večeru u dvor
kod Stjepana gdje im je društvo pravila Stjepanova Marica, Ljubuša,
a dvorile ih one Arapkinje. Po završetku večere Starac prozbori:
-Tebe je dvorila moja šćer jedinica
gola, a ti ne skide ni jedne Arapkinje.
-Ne!,zausti Marica.
Stjepan naredi gardi da ih svuku.
Skidoše prvu, a ono muško! Druga,muško…i tako redom,do zadnje.
Sve bjehu Latini koji su skupa sa Maricom rsdili protiv Stjepana.
Prevaren i bijesan, naredi Stjepan da
ih pobiju, a da se njegova žena sa dva konja raščejreći. Ledina
na kojoj je raščejrećena i dan-danas se zove Marice a nalazi se
tik do izvora ponornice Posrt u Blagaju.
RJEČNIK:
Manihejci - sljedbenici Barnabinog
evanđelja, Mani-prorok iz 3.vijeka
Heretik:protivnik, nevjernik,
pristalica drugog ubjeđenja
Pataren: bogumil, kathar, albižon,
manihejac
„Koja je prošla Bunu i Bunicu“ -
ličnost koja je u negativnom smislu prošla sve i svašta
Izvor:Šućrija Čusto:Blagajske
priče-IKC Mostar,2009.
Izbor:Kemal Mahić
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen