Iz materijala za knjigu o mahali Carina Mostar by Ahmet Kurt

Iz državnog arhiva Austrije, dobio katastarske karte iz 1881. godine. Kad se te karte preklope preko aerofotogrametrijskog snimka istog područja iz 2012. godine, dobijemo mnogo interesantnih historijskih podataka. Na slici markirano zelenom bojom je Carinski harem, a ispod vidimo današnje objekte želj. i aut. stanice. Harem se pružao sve do Fatime kadun džamije (srušena 1947). Između dva Svjetska rata na haremu je napravljen Higijenski zavod, a u socijalističkoj Jugoslaviji, stanica, benz. pumpa, zgrada “Bejrut” i hotel Energoinvesta. Poslije zadnjeg rata na prostoru harema je napravljen Studentski hotel. Harem je ekshumiran 1964-65. godine, a kosti rahmetlija zakopane poviše mrtvačnice u Groblju Sutina. Godine 1953. Husaga Ćišić piše tada neprikosnovenom vladaru Bosne i Hercegovine, Đuri Pucaru, da se Carinski i Šarića haremi ne uništavaju i ne zatire bošnjačka kulturna baština. Izgradnja putne želj. stanice planirana je na Carinskom, a teretne na Šarića haremu. Poslije Husaginog pisma mjesto izgradnje teretne stanice je pomaknuto južno od Šarića harema. Kao što se vidi na slici Carinski harem je na dva dijela presjecao konjski put prema Podveležju i dalje prema Nevesinju. Put je ujedno bio i granica između KO Mostar i KO Zalik. 1950-tih godina IZ je sklopila ugovor sa dvije carinske porodice za napasanje njihovih krava (?!) u haremu, pa su se ovi dijelovi harema, kolokvijalno, nazivali po prezimenima ovih porodica. Svi prostori oko harema su uzurpirani i na njima napravljene privatne kuće. Interesantno je vidjeti da se ljudi ipak, iz bogobojaznosti, nisu osuđivali praviti kuće na haremu. To je tradicija i zakon još iz antičkog doba da svako ljudsko biće ima pravo na grob i nadgrobni znak, a mjesto ukopa postaje locus religiosus, mjesto pijeteta. Ovaj antički običaj kasnije je ušao u sve religije.

Žutim tačkama označeno je mjesto gdje su se nalazili monumentalni nišani, visine do 4 metra. Nekoliko njih je premješteno u dvorište Ćejvan Ćehajine džamije - o tome drugi put.

Crvenom tačkom je označen jedini neekshumirani mezar 17-godišnjeg Esada, sina trgovca kožama Salke Kazazića, koji je opet sin Mahmut-age. Esad je umro od TBC-a 1947. godine. Njegova braća su Asim i Osman. Kada je građevinski poslovođa, Mate Lončar iz okoline Imotskog, naredio bageristima da iskopaju zadnji mezar, to oni nisu mogli učiniti, pošto se motor bagera gasio. Ovaj događaj kasnije se pretvorio u vjerovanje da se radilo o uplivu viših sila, a da je sahranjeni Esad postao Dobri. Postoje planovi da se više mezara podigne turbe. Nekoliko dana poslije Esadove smrti, u komšijskoj porodici Šegetalo, u Kazazića sokaku, rodio se sin, koji je u čast preminulog komšije dobio njegovo ime - Esad. Zelenom linijom označen je zid koji je oko preostalog dijela harema podigla Islamska zajednica. Slika mezara - kasnije.

Plavom bojom na slici je označeno groblje koje se tu nalazilo 1881. godine, a zauzimalo je površinu dva fudbalska igrališta. Danas se, dijelom, na tom mjestu nalaze teniski tereni. Iz topografskih znakova na karti vidimo da ja na groblju raslo veće listopadno drveće, a geometar koji je snimao teren, haupmann (kapetan) austrougarske vojske, Elias Živić je jednu tačku poligone mreže stavio na jedan krst, što se radilo samo na postojanim i lako uočljivim objektima. Dalje istražujem da li se radi o groblju austrougarskih vojnika, ili o nekom starom hrišćanskom groblju, čiju lokaciju je osmanska vlast odredila daleko van, tadašnjih, mahala. Snimanje terena je obavljeno 1881. godine, samo dvije i po godine poslije dolaska Austro-Ugarske. Za to vrijeme moglo je biti najviše nekoliko smrtnih slučajeva mladih vojnika i nije mogla tako brzo niknuti šuma vrijedna obilježavanja na karti. Takođe Vojno groblje je podignuto iza Južnog logora, ali kasnije, 1890. godine.

U proljeće 1945. godine po Carini se šaptalo da se u Sjevernom logoru streljaju i zakopavaju na smrt osuđeni “narodni neprijatelji”. Možda su zakopavani baš na ovom starom groblju? Pretpostaviti je da su ovdje sahranjivani i poginuli pripadnici talijanske i njemačke vojske za vrijeme Drugog svjetskog rata. Odlukom ministra unutrašnjih poslova Jugoslavije, Aleksandra Rankovića od 18. maja 1945. godine o uklanjanju grobalja i grobova "okupatora" i "narodnih neprijatelja” sva ovakva grobišta u Jugoslaviji su sravnjena sa zemljom, u čemu se NO Mostar isticao svojom revnošću. U svakom slučaju istraživanje ovog detalja se nastavlja.

(Ahmet Kurt)