Ovaj rad su naučnici odabrali kao kulturno važan i dio je baze znanja civilizacije kakvu poznajemo. Rad je reproduciran iz originalnog artefakta i ostao je vjeran originalnom djelu. Stoga ćete vidjeti originalne reference o autorskim pravima, bibliotečke pečate (pošto se većina ovih djela nalazi u našim najvažnijim bibliotekama širom svijeta) i druge oznake u djelu.
Ovo djelo je u javnom vlasništvu u Sjedinjenim Američkim Državama, a možda i kod drugih nacija. U Sjedinjenim Državama možete slobodno kopirati i distribuirati ovo djelo, jer nijedan entitet (pojedinac ili korporacija) nema autorska prava na tijelo djela.
Kao reprodukcija istorijskog artefakta, ovo djelo može sadržavati nedostajuće ili zamućene stranice, loše slike, pogrešne oznake, itd. Naučnici vjeruju, i slažemo se, da je ovo djelo dovoljno važno da se sačuva, reproducira i učini dostupnim javnosti javnosti. Cijenimo vašu podršku procesu očuvanja i zahvaljujemo vam što ste bili važan dio u održavanju ovog znanja živim i relevantnim.
Naslov originala: Edmund Spencer: Travels in European Turkey, in 1850; Through Bosnia, Servia, Bulgaria, Macedonia, Thrace, Albania, and Epirus; With a Visit to Greece and the Ionian Isles
Edmund Spenser je putopisac koji je kroz naše krajeve putovao 1850. godine. Njegove zabilješke, iako ne sasvim pouzdane, predstavljaju zanimljiv zapis o načinu života tadašnjeg vremena. Portal Bosnae prenosi njegove zapise koji daju odličan uvid u tadašnji način života.
Uvođenjem reforme tokom XIX stoljeća, Osmansko carstvo se prilagođava evropskom načinu odijevanja, navodi se. Na prostoru Bosanskog ejaleta novi stil se nije pretjerano dopao stanovnicima. Ipak, reformisani ukus je toliko preovladao da je u potpunosti istisnut turban i janjičarski kauk. Fes koji se počeo masovno nositi bio je veoma nezgodan jer je u većini slučajeva spadao na uši. Od njega nije bilo koristi prilikom zaštite od vrućina, hladnoće ili kiše.
Bošnjaci su veoma često imali brkove, koje su bojili u crno, u skladu sa preporukama iz Kur’ana, kako navodi Spenser. Zaliske i glavu su brijali ali na način da ostave čuperakna vrhu glave, “da bi ga njegov anđeo čuvar imao na sudnjem danu za šta izvući iz groba”. Bradu su nosile samo hadžije i mali broj starih ljudi, koji su time isticali svoju mudrost. Svi muškarci i žene boje svoju kosu, a omiljena boja je crna. Za obrve i trepavice koristili su nešto što se zvalo “šišarka” – zeleni orah koji postaje crn kada se spali.
Količina kozmetike koju su žene upotrebljavale je zapanjujuća – čak niti najsiromašnija seljanka nije bila bez sredstava za uljepšavanje i mirisa. Od mirisa je korištena ružina vodica i ružino ulje, ekstrakt agave, mošus i šafran. Korišten je i puder spravljen od bijele perunike, a nokti su bojani kanom. Odjeća imućnijih žena je orijentalna i dobro prilagođena da prekrije tjelesne nedostatke, poput pretilosti.
U kućama se obavezno nose papuče, ali “kada ih vidite na ulici umotane u jašmak kako se gegaju u grubim čizmicama i papučama, one podsjećaju na patku koja je upravo izašla iz vode. Orijentalac imao veoma dobar ukus u ovim stvarima i bira žene sa znalačkim rasuđivanjem. Međutim, kada zađu u godine, žene postaju gojazne, što je posljedica života u zatvorenom i nemarne opuštenosti.”
Što se prehrmbenih namirnica tiče, Spenser bilježi da se od mesa najviše koristilajagnjetina i ovčetina, izvrsnog kvaliteta i okusa.
“Perad se može dobiti svuda. Muslimani nikada ne jedu guske i patke, a ni divljač, ukoliko krv životinje nije prije ispušena”.
Riba je korištena samo u vrijeme posta, uglavnom pastrmka. Od povrća bijeli grah je bio gotovo svakodnevna namirnica, koji se jeo uz krastavice i zelenu salatu. Krompir i grašak su bile namirnice koje je malo ko volio. Od voća Spenser navodi “najukusniju lubenicu koju je ikada probao” ali navodi da je i ostalo zastupljeno voće veoma ukusno.
Gradovi su obilovali pekarama i hanovima u kojima se mogla poručiti tradicionalna turska rakija “raki” i domaća šljivovica uz kvalitetno crno vino. Kafa je bilo piće svih slojeva i nikada se nije pila sa mlijekom i šećerom.
"Jedno od najomiljenijih jela među putnicima iz Zapadne Evrope su ražnjići koji se sastoje od okruglih komada mesa od buta jagnjeta ili ovce ispečenih na malom ražnju. Ovo i ‘kiema – kibab’, jedva vrsta ovčijih ćufteta, također pečenih na roštilju, koji nikada nisu preprečeni, zaista su odlični”, naveo je.
Pod nazivom "kiema – kibab" autor je očigledno mislio na ćevape. Stanovnici Bosanskog ejaleta su uglavnom jeli dva puta u toku dana, a glavni obrok je bio večernji, oko zalaska sunca. Obrok imućnijeg stanovništva se uglavnom sastojao od deset ili dvanaest jela, a često i više.
Od poslastica naročito je bila zastupljena halva, kajmakuša i baklava, a konzumirali su se i želei i hladne kreme sa bademima, kao i bezbrojna slatka od voća.
Autor navodi zanimljivu tezu o čistoći stanovnika Bosanskog ejaleta: “Uđite u makar najmanju kolibu koja pripada nekom Slovenu, ma kako siromašan po izgledu, i sigurno ćete naći da je uredna i čista; u tome je ovaj narod daleko iznad nižih slojeva u Irskoj, Francuskoj i dijelovima Italije. Isto tako, nijedan narod ne jede uljudnije, naročito viši slojevi, bez obzira na to što se noževi i viljuške svuda ne upotrebljavaju.”
Više o ovoj temi pročitajte na sljedećem linku.
(radiosarajevo.ba, 2018.)
(spagos)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen