Biciklo je moj otac volio, ako ne više od nas, onda u istoj ravni sa nama.
Kada su u Blagaju pedesetih godina braća prodala jedan vinograd, i pare podijelili, on je kupio biciklo, i do smrti ga vozao.
Mi smo morali učiti biciklo voziti, i to prvo to njegovo (ispod štange).
Ja sam dobila prvo biciklo kada sam završila prvi razred osnovne škole, mislim da je on bio sretniji od mene.
Jednog dana, kada sam već imala oboje djece, pojavio se jedan dan moj otac na svome biciklu.
Mostar – Trebinje, koja sreća.
Listam nedavno po fejzboku, jedna stara kuća, koja je odavno srušena u Fejićevoj (a ja se dobro sjećam, igrali smo se oko nje i u avliji) i ispred nje, moj otac, na svom biciklu.
(Berdana/viber/20210330)
Berdana, ove slike su mi poznate i o njima smo već pričali, bilo mi je drago kad sam saznao ko je čovjek sa slika... ali ovdje gore, ono što si napisala, zadivilo me... Od Mostara do Trebinja na biciklu... to je fantastično i skoro nevjerovatno... ako je vozio preko Stoca, a mislim da jeste...trebao je savladati uspon uz Žegulju, ali i čitavo Popovo polje... a to je, koliko se sjećam, dobrih 120 km... svaka čast, moje divljenje i respekt...
(spagos/viber/20210330)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen