Raj na dva točka

 

Šta je zaista važno? Ono što nas danas dirne - a sutra ne nestane? To su stvari koje nas pokreću otkad postoji čovječanstvo: sreća, ljubav, porodica, partnerstvo, vrijeme, stres, usamljenost, oproštaj, tuga.

Vozim biciklo već dugi niz godina. Vozim svaki dan (kada nije zakazan home-office), po desetak kilometara u svakom smjeru. Biciklizam - to je moj raj na dva točka. U proteklih nekoliko godina vidio sam divna jezera, vozeći se na biciklu sa mojom djecom, bili smo sa biciklima i na moru, boravili u šumi, kampirali, mučili se, i ponovo otkrivali svijet.

Moja djeca su odrasla. Jednog ljeta su jednostavno rekli, “Zar još moramo voziti biciklo? Moramo li ići na turu?” I onda rekoše: “Naravno, ićićemo na turu, definitivno. Ali možda sljedeće godine." Znao sam da je to značilo “Možda da, ali prije ne”

Zato ja idem već godinama. I to u onima, koje moja djeca ne mogu ni zamisliti. Zovu se zlatne godine. I umjesto sljedeće velike biciklističke ture, sada gledam stare fotografije sa posljednje vožnje. Sa čežnjom, a ponekad i sa suzom. Kako su lijepe slike sa tih tura, borovi lijevo i desno, djeca koji se smiju na biciklima. Na kampingu, u koji smo došli jer je neprestano padala kiša.

Sjećanje je jedini raj iz kojeg ne možemo biti otjerani, napisao je pjesnik Jean Paul.

Ako sada izvučete bicikl iz podruma, možete zaboraviti čak i na koronu - barem dok vozite biciklo. Nijedan političar, ma koliko bio drzak, nije se usudio suočiti s njim: biciklistima nije potrebna maska!

Svuda vrije od biciklista. Iznenada se pojavljuju svuda. Oni su pravi vjesnici proljeća. I ja sam jedan od njih. Ali mi se nekako čini, da se većina njih sada osjeća brže od mene. Gotovo prolete pored mene: po jedan, dva, ili tri, u hipu, kako se to sada naziva u žargonu. Čak i ako uopšte ne voze.

Dugo su me nervirali oni koji stalno pretiču ili te požuruju. Ali čekaj, prijatelju, stiću te za minut, pomislio sam i zadihan prošao kraj njega.

Jesam li ove godine stariji i sporiji od većine ostalih? Ili je to nova opuštenost, zbog koje danas ni ne želim voziti brže? Vjerovatno oboje.

Studenti jedne visoke škole su upravo ispitali, i potvrdili koliko je biciklizam zaista zdrav. I došli do zadivljujućeg rezultata da je češća vožnja biciklom odlična za kondiciju. Razlog: Češća vožnja bicikla, po kiši, oluji i hladnoći, po svakom vremenu. I upravo je to važno. Što češće to bolje.

Daleko od gradske gužve, na čistom zraku.

Ko se odluči za biciklo, odlučio se za zdravlje.

Naravno da ću nastaviti voziti svoj bicikl. Možda više ne tako brzo, pa šta? 

Neću dozvoliti da mi se oduzme ova sloboda. 

To je mala, ali ipak velika sreća. 

Molim, verujte mi. 

Samo probajte.

Zašto ne odmah danas!

Smail Špago