Tekst koji slijedi, bez prve tri rečenice, objavljivan je u novije vrijeme na više mjesta. U ovom obliku objavljen je na našem forumu Mofo raja, sada već daleke 2005. godine.
U vrijeme vladavine Austrougarske monarhije (1878-1918.) u Sarajevu su prosjaci morali imati dozvolu da prose po ulicama.
Samo oni koji zaista ne mogu zaraditi sebi za život, dobivali su dozvolu.
Ispod katedrale "Srce Isusovo" jedan slijep čovjek je prosio. Imao je ispred sebe tablu sa natpisom:
“Ja sam slijep"
i tako je sjedio i čekao da mu neko nešto stavi u malu kutiju. Ljudi su prolazili i poneko bi stavio par helera iz sažaljenja, ili straha od Boga.
Jednog dana naiđe čovjek i obrati se slijepcu riječima:
"De mi molim te, dozvoli da nešto dopišem na ovu tvoju tablu".
Začuđen slijepac mogao se pouzdati samo u osjećaj, a ne i u pogled. Želio je shvatiti kakav tip osobe stoji ispred njega. Nešto mu je govorilo da je taj čovjek iskren i dao mu je dozvolu. Čovjek se sageo, uzeo tablu, nešto napisao, spustio je nazad i polako otišao.
Tog dana, kao i svih sljedećih dana, prosjak je dobivao deset puta više novca nego obično do tada. Iznenađen, trazio je odgovor o razlozima te nagle promjene ljudi prema njemu. Sve je ukazivalo da je za sve kriv čovjek koji je nešto napisao na njegovu tablu. Zamolio je jednog prolaznika da mu pročita šta piše na njegovoj ličnoj tabli. Čovjek je uzeo tablu i rekao:
"Ovdje piše, Proljece je, a ja sam slijep".
(preneseno sa foruma Moforaja/Mostar nekad i sad/Legende Mostara/anegdote, postavio liberty, dana 4. Maja 2005. godine)
(spagos)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen