Sa stranice Cidom – Konak

Konak inače označava mjesto gdje se umorni putnik može odmoriti i prenoćiti. U doba turske vladavine u cijelome carstvu Konak je označavao mjesto službenog stana državnog namjesnika. Isto značenje je Konak imao i u Mostaru, a u njemu su osim namjesnika bili smješteni razni vojni odredi, vojne vlasti i Okružni sud.
U mostarskom Konaku obitavao je 1850. g. i čuveni Omer paša Latas, kada je od carigradske Porte poslan kako bi ugušio ustanak bosanskohercegovačkih begova. Tada je u prostorijama Konaka, uz pašine privatne odaje bio smješten i njegov harem. Međutim, i pored brojnog harema Omer paša se zaljubi u kćerku Hafiz paše Čerkeza – bivšeg namjesnika Bosne, onog junaka koji je gasio požar u Barutani. Ipak, djevojku nije uspio dovesti u svoje odaje bez privole njenog oca. Usprkos protivljenju djevojčina oca, snalažljivi paša isposlova ferman od sultana, kojim je omogućeno njeno dovođenje u stan.
Nije mostarski Konak služio isključivo vojnoj namjeni. Prečesto su Omer paši u Konak u okrilju noći dovodili mostarske kćeri, što izazva sablazan, zgražanje i brojna ogovaranja po Mostaru. Kako bi izbjegao te neugodne priče i zaustavio tračeve, naredi paša da mu se mlade ljepotice dovode u harem preodjevene u vojne časnike. Tako su mladi i ljepuškasti „časnici“ sve više i više dolazili u Konak i podnosili „raport“ paši, dok bi ih on smješkajući se savjetovao: „Moja tjelesna gardo, pazite da vam samo ja zapovijedat mogu“.

Fotografija: Brankovac - stara zgrada Konaka (iz doba Ali-aše Rizvanbegovića), 1890-ih

(Tibor/cidom)

Jutro će promijeniti sve

Ti si tu, svud je mir oko nas grobna tišina nas dijeli ali ne, čekaj strpljivo dan jutro će promijeniti sve Čemu to, noć je ušla u nas i naša srca su prazna ali ne, sve je ružan san jutro će promijeniti sve...

Indexi: Jutro će promijeniti sve

Ti si tu, svud je mir oko nas
grobna tišina nas dijeli
ali ne, čekaj strpljivo dan
jutro će promijeniti sve

Čemu to, noć je ušla u nas
i naša srca su prazna
ali ne, sve je ružan san
jutro će promijeniti sve

Bdijem, duga je noć
a znam, bdijes i ti
al' to dvoje bez nade
ne, ne to nismo mi

Ti i ja možda želimo kraj
i mračne misli nas dijele
ali znam noć je kriva za to
jutro će promijeniti sve

Čemu to, noć je ušla u nas
i naša srca su prazna
ali ne, sve je ružan san
jutro će promijeniti sve

Ti i ja možda želimo kraj
i mračne misli nas dijele
ali znam noć je kriva za to
jutro će promijeniti sve

Jutro
jutro će promijeniti sve
jutro će promijeniti sve


muzička podloga:

https://www.youtube.com/watch?v=n-NEO5P1b9k

(6uka.com)

26.maj2016.

Veliki mural posvećen Davorinu Popoviću u centru Sarajeva

U okviru uređenja Sarajeva povodom Dana Kantona Sarajevo i Pop Art Festivala, sinoć je u ulici Radićeva u centru Sarajeva počela izrada velikog murala posvećenog legendarnoj grupi “Indexi”, odnosno frontmenu Davorinu Popoviću, saopšteno je iz KJKP “Park”.

Zbog toga, ekipa preduzeća “Park”, zajedno sa umjetnikom Benjaminom Čengićem, koji pomoću holograma vrši iscrtavanje murala na zidu, biće na terenu cijelu noć, sutra i sve dok ne bude u potpunosti izrađen.

Izradu murala na vanjskoj fasadi zgrade u centru Sarajeva inicirala je Vlada Kantona Sarajevo, a operativno na terenu poslovi se realizuju pomoću “Parkove” mehanizacije odnosno autokorpe, čiji kran doseže visinu preko 20 metara, uz nadzor Ministarstva komunalne privrede i infrastrukture KS.

Zidno slikarstvo- mural umjetnici realizuju upravo iz krana autokorpe na visini od nekoliko do preko 20 metara, a zajedno s njima cijelo vrijeme će biti i radnici “Parka”, koji vrše nadzor i upravljanje hidrauličnim kranom.

Mural posvećen “Indexima” i Davorinu Popoviću ostaće u Radićevoj ulici najmanje još sedam godina.

(NovaSloboda.ba)

Na pragu vječnosti

Vincent van Gogh pripada onoj vrsti slikara čije se slike štampaju na magnetima za frižidere. Tako često je reprodukovan, da čovjek pomisli kako tu više nema šta da se nanovno otkriva.

Ipak zabluda. Američki umjetnik Julian Schnabel snimio je film o zadnje dvije godine života van Gogha, o fazi vatrenog dejstva u Arlesu i Sanit Remyju: „Van Gogh – Na pragu vječnosti“ (u kinima od aprila). Willem Dafoe glumi slikara, i to je uradio odlično.

Film je vrijedan gladanja prije svega zbog toga što se njegova vizuelna snaga odvaja od Van-Gogh-Kitscha. On dopušta gledaocu da slikara i njegove slike vidi nanovo. Schnabel slijedi Van Gogha, on gleda pogledom umjetnika na prirodu južne Francuske, i nalazi slične, ali vlastite slike. Mnogi motivi liča na poznate slike, kada na primjer, poštar sa bradom kao sasvim slučajno upada u sliku, Noćni kafe u Arlesu, svaki put ponovo pogled preko polja, u vrhove drveće, na čemprese. Ipak, Schnabel je u potrazi za životnošću i svjetlošću, koje se nalaze u slikama Van Gogha Žuta je osnovna boja filma, on razvija jednu sličnu sugestivnu moć, kao i originalna djela. Neka od njih su trenutno u Londonu, na izložni „Van Gogh i Britanija“, u Tate galeriji (do 11. augusta). I tamo se dešava jedno novo otkrivanje: Van Gogh se predstavlja kao slikar, koji je bio pod uticajem drugih umjetnika, čija genijalnost nije sama protjrenana kroz psihičke krize. Višeslojnost njegovog djela biva ponovno vidljiva.

(spiegel)

(NovaSloboda.ba)

U izlogu nešto novo/staro: Perom i kamerom po Mostaru, drugo izdanje

U prodaji se nalazi i drugo izdanje knjige Perom i kamerom o Mostaru. Osim nje mogu se kupiti još malobrojni primjerci Ćesar na ćupriji, Mostar - krhotine prošlosti, Stambol u Mostaru i U sjeni zaborava. Sve ove knjige se mogu kupiti u:
- Knjižara Mutevelić u Cernici
- Fram Ziralova knjižara u Zapadnom logoru
- Logovita knjižara u Splitskoj (na Aveniji)
- IC štamparija na Glavnoj ulici (preko puta bivšeg SDK)

(cidom)

Sa stranice Cidom – Ne bješe Švabo babo

Baš bijahu ti Austrijanci i Mađari neki pedantni ljudi. U čaršiji u kojoj se obično ne zna ni tko pije ni tko plaća, uvedoše red. I to kakav red. U novembru 1887. g. vlast je ažurirala prošlogodišnju listu lopova, skitnica, prosjaka i ostalih nepoćudnih. Tada je ta kategorija ljudi nazivana liskama (Tek kasnije je termin liska korišten za označavanje posebne vrste ljudi osebujna humora i dosjetki). Sve u svemu na listi se našlo ukupno 80 osoba. Čak su uveli novosti u sastavljanju liste – za razliku od prethodne godine izvršena je kategorizacija tih lisaka, tako da su svi oni razvrstani u tri grupe:
- 1. grupa lisaka može se kretati po gradu, van kuće, do 18 sati;
- 2. grupa ima slobodno kretanje do 21 sat;
- 3. grupa ima slobodno kretanje čak do 23 sata.
Slijedilo je i dodatno objašnjenje: „Svakog od tizih, koga redarstvo iza propisanog sata nađe na dvoru izvan svoje kuće, zatvorit će ga 48 sati“. Kako će „tize“ razlikovati jedne od drugih po kategorijama – nije razjašnjeno. Jesu li nosili kakve oznake, Davidove zvijezde ili nešto slično – nije nam poznato. Također ne napisaše otkud skitnici „svoja kuća“, no bilo kako bilo zakon se morao poštovati, jer u ono doba zatvor nije bilo mjesto gdje se čovjek može zgrijati i pojesti nešto toplo.
Međutim, ovi „problematični“ nisu sjedili skrštenih ruku. Ubrzo pronađoše toplo utočište za duge zimske večeri u kafani Kafe Nacionalu na Luci, kojega je držala izvjesna Amalija Popović – došljakinja iz Crne Gore. Ali ni redarstvo nije baš vesla sisalo, pa je kafanu koja je vrlo brzo postala poznata po zlu, iste zime zatvorilo, a vlasnica je protjerana „preko granice“. Gdje su se liske preselile i kako prezimiše tu zimu – nijedan kroničar nije zabilježio.

Fotografija: - siromašno odjeven čovjek (fotograf: Stjepan Tomlinović) 1900-tih

(Tibor/cidom)

Kako je počelo?

Rat narkobandi na američkom kontinentu je nešto sasvim drugo od onog šta prikazuju bezbrojni kino filmovi i televizijske serije.

Ipak, film „Birds of Passage – Zeleno zlato Wayuua“, od aprila u kinima širiom svijeta, je jedan značajan ep kolumbijskog režiserskog dueta Cristina Gallego i Ciro Guerra, koji je ove godine bio na listi za Oscara, kao najbolji film van engleskog govornog područja, jer je ponudio jedan sasvim drugačiji, lični pogled na ovu temu. Film se vraće u korijene današnjeg posla, u kome se vrte milijarde, počinje u vremenima navinosti, kada jedan par hippija dolazi u Kolumbiju, jer su željeli pušiti travu i zabaviti se. Pripadnici naroda sa Wayuua pribavili su im marihuanu i mazge, i posao se vrlo brzo razvio, a nakon toga, počelo je propadanje i smrt.

Jedan svijet, u kome važe arhaična pravila, susreo se sa modernim kapitalizmom.

Sa neizbježnošću grčke tragedije, film u kome glumci amateri stoje rame uz rame sa profesionalcima, opisuje kako plemenu prijeti eskalacija nasilja.

Jedna upečatljiv, lijepa, dirljiva i vrlo tužna drama.

(stern)

(NovaSloboda.ba)

Prazna tišina

Na prvi pogled se čini kao da je okolina izgrađena od brda pure. Ipak, ne radi se o kukuruznom brašnu, kojim bi vlasnik zarađivao novac. Nekada je ovo bila hacijenda Pabla Escobara, poznatog kolumbijskog narko bosa, koji je postao bogat, zahvaljujući kokainu.

On je ovaj posjed nazvao „La Manuela“, prema njegovoj kćerki.

Smještena na obali jednog akumulacionog jezera, istočno od Medellina, hacijenda je bila omiljeno mjesto odmora Escobara. Nakon njegove smrti 1993. godine, imanje je izgubilo kako na vrijednosti, tako i na interesovanju. Samo je vrtlar William Duque tada ostao da živi ovdje.

A sad, i on mora da iseli, jer je zemljište pripalo lokalnoj zajednici.

(stern)

(NovaSloboda.ba)

Sa stranice Cidom – Četvrtasta munara na Ćejvan Ćehajinoj džamiji

Analiza fotografije Mostara iz 1881. godine, fotografa Franza Laforesta

Vraćam se ponovo na panoramu Franza Laforesta iz 1881. g. Fotografija je neiscrpan izvor informacija. Tako sam otkrio jedinu postojeću fotografiju Čejvan Ćehajine džamije s četvrtastom munarom. Ova se džamija nalazi na Velikoj Tepi, a izgrađena je 1552./53. g. Prvobitno je džamija bila pokrivena olovom, a četvrtasta munara u obliku tornja bila joj je prigrađena uz lijevi zid od ulaza u džamiju. Zbog te činjenice da je jedina džamija u Mostaru kod koje se munara nalazi na lijevoj strani od ulaza u džamiju, u narodu je poznata i kao Inat džamija. Jedna je od dvije mostarske džamije koje su imale četvrtastu munaru (druga je Fatime kadun džamija). Godine 1885. joj je zamijenjen krov i tom prilikom je srušena i munara i nanova sazidana u oktonogonalnom obliku. Ovo je još jedan dokaz da je fotografija nastala prije izgradnje munare ove džamije u današnjem obliku.

(Tibor/cidom)

Sigurna pobjeda Rođenih

(fotosi: Mirso, sportsport, novasloboda)

FK Velež je i dalje lider na tabeli Prve lige FBiH. Rođeni su danas pred svojim navijačima savladali Rudar 4:0.

Prva liga FBiH, 24. kolo:

Stadion Rođeni

FK Velež - FK Rudar Kakanj 4:0

Sudija: Adis Mulahasanović (Sarajevo)

Strijelci: 1:0 Berisha (9), 2:0 Fajić (42), 3:0 Fajić (55. penal) 4:0 Vehabović (64)

FK Velež: Bobić, Biševac, Zvonić, Zeljković, Mešanović, Ćosić, Behram, Vehabović, Berisha, Brandao, Fajić.

FK Rudar Kakanj: Jamaković, Cana, Goralija, Hrelja, Kovač, Kobilica, Filan, Musić, Kovač, Šubo, Čizmić.

Rođeni su pružili odličnu partiju u susretu sa Rudarom, čija se mreža zatresla četirti puta, i nezadrživo jure u premijerligaško društvo

Velež je pod imperativom pobjede ušao u meč sa Rudarom, a prva prilika za domaće ukazala se u 5. minuti, kada je Brandao pokušao petom poslati loptu u mrežu, ali je ona završila pored lijeve stative.

Samo četiri minute kasnije, oduševljenje na stadionu, Velež je došao u vođstvo. Lijepu akciju, Valmir Berisha je završio na najbolji mogući način, poslavši loptu glavom iza leđa nemoćnog Jamakovića – 1:0.

Nova prilika ukazala se Veležu u 20. minuti, ali je šut Behrama golman gostiju uspio odbraniti.

Samo dva minuta kasnije, prilika za goste, kada je Mirza Kovač šutirao, a golman Bobić krajnjim naporom uspio sačuvati svoju mrežu.

Nusmir Fajić  poslao je u 33. minuti pravu bombu na gol Rudara, ali je lopta pogodila Šubu, koji je ostao ležati na zemlji, pa mu se morala ukazati pomoć.

Domaći ne prestaju s napadima i u 37. minuti Vehabović je izveo slobodan udarac, oštro je šutirao, a Jamaković je loptu uspio izbaciti u korner, koji je ostao neiskorišten.

Tri minuta prije karja prvog poluvremena, na scenu je stupio prvi strijelac lige Fajić, koji je iz neposredne blizine po drugi put zatresao mrežu gostiju – 2:0.

Napadi Veleža nastavljeni su i u drugom poluvremenu, a odbrana Rudara djeluje potpuno izgubljeno. Dobru priliku za povećanje rezultata imao je Brandao u 52. minuti, ali je zamalo bio neprecizan.

U 54. minurti prekršaj u šesnastercu gostiju, sudija je pokazao na bijelu tačku, a Fajić lijevom nogom poslao loptu u mrežu za ubjedljivu pobjedu Vežeža – 3:0.

Golijada Veleža nastavljena je u 64. minuti, kada je se Vehabović, poslije sjajnog proigravanja Fajića, upisao u strijelce – 4:0.

(NovaSloboda.ba)

Fotografkinje prave zadivljujuće dron fotografije

Šareni blokovi zgrada nalaze se u Kijevu.  Mjesto je privuklo pažnju fotografkinje Aline Rudya, jer se ovaj blok svojim zlatnim kupolama, na satelitskim snimcima ističe iz sive urbane monotonije ukrajinske prijestolnice.

Becca Alves je uhvatila veličanstvenu arhitekturu srednjevjekovne opatije Mont Saint Michel u svijetlu niskog sunca. Pompezna gradnja nalazi se na obali Normandije u Francuskoj, a u trenutku nastanka fotografije vladala je oseka.

Zaleđena rijeka je zarobila usidrene brodove u području Brandenburga, Njemačka, a na sred slike se nalazi osoba koja leži na ledu, očigledno sa dovoljno povjerenja u debljinu leda. Ko zna, možda je to bila baš autorka fotografije Alina Rudya.

Ružičasta boja slanih jezera u Australiji privlači mnoge fotografe, uključujući i Petru Leary. Jezero svoju neobičnu boju duguje bakterijama, koje mogu preživjeti samo u ekstremno slanim sredinama.

Pješački most prelazi iznad botaničke bašte u cvatu, negdje u Rusiji. Fotografkinja Viktorija Volčenko je jedna od djevojaka, koje su zauzele neobičnu pozu na mostu, a kod nje je vidljiv upravljač drona u ruci.

Urednica ove slikovnice, Serena Coady, i sama pravi spektakularne fotografije dronom. Na slici je obala Sjevernog ostrva Novog Zelanda. Iznad crne plaže u Taranakiju uzdižu se nazubljene stijene.

Marina Vernicos je njen dron usmjerila iznad lukobrana na obali grada Sfakia na Kreti. Gledano odozgo, blokovi lukobrana postaju umjetničko djelo.

U dolini Waimangu na Novom Zelandu nalazi se “Inferno Crater Lake”, krater jezera iz pakla. Čini se da prozirno plavo jezero na slici Serene Coady doslovno vrije. Ustvari, ono i dobija vodu od jednog vrelog izvora. Ispod površine jezera kulja voda iz jednog nevidljivog gejzira.

I na kraju urednica i autorica knjige “Kako žene vide svijet”, u koju su pored nje, svoje fotografije priložile mnoge žene širom svijeta. Knjiga je izdata od strane izdavača Riva iz Münchena.

(web)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Hotel Neretva niče iz pepela - Mostaru se vraća nekadašnji simbol

26.4.2019.

15.4.2019.

Radovi na obnovi hotela Neretva, nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine, odvijaju se punom parom. Obišli smo danas gradilište jer nas je zanimao stadij obnove, a prema viđenom vrlo je izvjesno da uskoro dobiva novo ruho.

Ukupna vrijednost projekta, investitora iz Visokog, iznosi blizu 8,7 miliona eura. Obnovljeni hotel će prema najavama imati 83 sobe, a bit će urađen u skladu s najvišim svjetskim standardima. Ovaj biser austrougarske arhitekture, izgrađen je 1892. godine specifičnim stilom gradnje, pseudo-maurskim.

Kako se radi o nacionalnom spomeniku, hotel će nakon rekonstrukcije zadržati autentičan vanjski izgled. Podsjetimo, hotel je još 2005. godine trebao biti završen i zasjati u novom ruhu. Brojne poteškoće su pratile obnovu. Unatoč brojnim obećanjima na nastavak obnove se čekalo 13 godina. Sredinom aprila prošle godine nastavilo se izvođenje radova na sanaciji, restauraciji, dogradnji i revitalizaciji objekta. Planirani rok za završetak građevinskih radova je 365 radnih dana od spomenutog nastavka radova.

Mostar će njegovom izgradnjom dobiti još jedan luksuzni objekat, a samim tim će i grad dobiti urbaniji izgled koji i zaslužuje. Iako je svaki novi hotel za grad od velikog značaja, smatra Semir Temim, zamjenik predsjednika Turističke zajednice Hercegovačko-neretvanskog kantona, povratak kultnog mostarskog objekta smještenog na Trgu Musala, je od posebnog značaja.
-Hotel Neretva ima pedigre, svoju tradiciju, ime i priču, zbog čega sam siguran da će vratiti sjaj ovom dijelu grada te biti od velikog značaja za cijeli Mostar, a i turistima će dobro doći – istaknuo je Temim.

Neretva za Mostarce nikada nije bila običan hotel. Starija populacija zasigurno bi mogla ispričati razne priče koje su pohranili u svoju riznicu uspomena. Od otvaranja, hotel Neretva je bio sastajalište popularnih Mostaraca, ali i svih onih koji su dolazili u Mostar. Bio je omiljeno mjesto kako domaćih tako i svjetskih lidera.

(objavljeno na mostarski.ba, 27.4.2019.)

Sa stranice Cidom – Gdje nesta blago

Godina je 1941., a Kraljevina Jugoslavija pred skorom kapitulacijom. Jugoslavenska Vlada daje nalog da se kraljevsko zlato iz Beograda prebaci do Ploča, a odatle je već isplaniran transfer do Engleske. U Čapljini, kuda je vlak s kraljevskim zlatom, srebrom i drugim dragocjenostima trebao proći, dogodilo se neko bezazleno iskakanje vagona, tako da je uskotračna pruga bila u prekidu. Vlak s kraljevskim blagom je zaustavljen u Mostaru, a da ne bi stajao na otvorenoj pruzi, donesoše odluku da se teret privremeno pohrani u mostarskim trezorima. Tako jedan dio dragocjenosti smjestiše u Srpsku banku na Glavnoj ulici (zgrada nasuprot Narodnog pozorišta), a drugi u istoj ulici u Novu banku (kasnije zgrada SDK).
Obje strane koje su počele napad na Kraljevinu, i Talijani i Nijemci, imali su pouzdane informacije o sadržaju tereta u vlaku, i obje su bile jednako zainteresirane da ga se domognu. Da se ne bi međusobno sukobili oko plijena, sklopiše dogovor o „poštenoj“ podjeli i svaka strana zaduži posebne jedinice za izvršenje ovog zadatka, a dogovor je bio da obje vojske istodobno uđu u Mostar. No, kao što to obično u životu biva – čovjek sniva, a Bog određuje sudbinu stvari i to vrlo često realizira putem „slučajnih događaja“. Prodor njemačkih jedinica prema Mostaru zaustavljen je na putu Jablanica – Mostar od malobrojne jugoslavenske jedinice koja je imala zadatak čuvati jedan bunker s municijom. Jedinica, predvođena podoficirom Mušanom Polovinom – ocem budućeg pjevača sevdalinki Himze, uspjela je zadržati njemački dio tragača za zlatom na nekoliko sati. U međuvremenu u Mostaru jugoslavenske jedinice izvršiše protuudar i natovariše blago iz Srpske banke, te se uputiše prema Crnoj Gori. Srebro u Novoj banci je ostalo netaknuto. Nakon što su Talijani uspostavili vlast u Mostaru, u oktobru 1941. g. eksplozivom otvoriše trezore i odvezoše blago natovareno u desetak kamiona put Italije. Usprkos činjenici da je Italija odredila posebnog generala da uđe u trag ovom blagu, nikad ga više nisu uspjeli pronaći. Manji dio nekih od ovih dragocjenosti, sakriven u vrtnim vazama za cvijeće, slučajno je pronađen u Italiji nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Jedan dio papirnatih banknota skriven u Novoj banci je isto tako slučajno otkriven tek 1950. g. Naime, prigodom rušenja susjednog hana, nakon što je krov pao na zemlju zrakom su počeli lepršati kraljevski dinari. Nepoznati lopov je izgleda sakrio određenu količinu novca od Nijemaca i Talijana, ali nažalost nikad se nije uspio vratiti po njih.

Fotografija: zgrada Narodne banke (SDK) 1960-ih

(Tibor/cidom)

Taj čudesni svijet – Slike dana

Polovinom aprila, veći dio Evrope je zahvatio hladni takas, sa temperaturama malo iznad nule. Dvojica vinogradara iz Weinbohlea u Saksoniji, Njemačka, u svojim vinogradima kontrolišu bezbrojne male vatre, koje su dovoljne da se osjetljive sadnice vinove loze zaštite od mraza.

U okviru „Dubai Duty Spring Trials“, probnog treninga mladih grla, jedna bijela klupa stoji u sred crnih klupa, na travnjaku pored trkališta u britanskom gradu Newbury. Susret je, inače, i godišnji festival piva.

Tim Starlight iz Švajcarske, tokom nastupa na Svjetskom prvenstvu u sinhroizovanom klizanju,  koje je održano u finskom Helsinkiju.

Elsa, jorkširski terijer, sa uredno počešljanom frizurom, pripremljena za takmičenje na Pet Expo 2019. Prema riječima organizatora, izložba kućnih ljubimaca u Bukureštu, Rumunija, svake godine privuče više od 10 hiljada posjetilaca.

U Montevideu, Urugvaj, održan je tradicionalni rodeo. Gaucho sa slike je tokom rodea spektakularno odletio sa konja. Srećom, bez posljedica, ni po njega,  niti po konja.

„Moćna Silvina“ pokazuje gest trijumfa, u pravcu poblike, dok se „La Lupe“ proteže na podu pored ringa. Jedna grupa Aymara žena redovno održava „Večeri u ringu“ u Al Altou, u Boliviji. Tu žene pokazuju borbene, ali i glumačke vještine. I kako kažu, bude puno, k'o šibica.

U „Shanghai Haichang Ocean Parku“ u Shanghjaiju, ronioci izvode show program, zajedno sa Beluga kitovima.

Viseći kišobrani se lagano rasklapaju širom svijeta. Nakon spektakularnih slika iz Portugala, sa ulicama preplavljenim visećim kišobranima, prethodnih godina, i jednog pokušaja u Mostaru, u ulici Osmana Ose Grebe, šarenilo sa slike u galeriji nalazi se u jednog trgovačkoj ulici u Mexico Cityju.

(web)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Muhamedu Mujiću nije pripalo mjesto koje zaslužuje u historiji

(tekst koji slijedi objavljen je 25. aprila 2019. godine na portalu scsport.ba, autor je Haris Halvadžija)

Najsjajnija mostarska zvijezda: Muhamedu Mujiću nije pripalo mjesto koje zaslužuje u historiji

Za FK Velež i Muhameda Mujića prvi put sam čuo kroz priče rahmetli dede, velikog navijača mostarskih Rođenih. Dedine putešestvije sa voljenim klubom širom Jugoslavije nisam tada najbolje razumio, ali neke sam veoma dobro zapamtio i ostale su mi kao najveća uspomena iz tog perioda.

Za FK Velež i Muhameda Mujića prvi put sam čuo kroz priče rahmetli dede, velikog navijača mostarskih Rođenih. Dedine putešestvije sa voljenim klubom širom Jugoslavije nisam tada najbolje razumio, ali neke sam veoma dobro zapamtio i ostale su mi kao najveća uspomena iz tog perioda.

Dječak, rođen u Sarajevu, odrastao u poslijeratnim okolnostima, već u predškolskom dobu znao je čuvenu Veležovu navalu iz 50-ih godina prošlog stoljeća, koju su predvodili Muhamed Mujić i Vlado Zelenika, što bi vjerovatno začudilo i “najrođenije” Mostarce.

“Zelenika je davao golove iz kornera. Imao je silovit i precizan udarac, bio je dobar golgeter, ali i jako temperamentan. Jednom prilikom je navijačima pokazao i “onu stvar”. Mujić… kakav je to igrač bio. Virtuoz sa loptom, pravi majstor. Bio je izuzetno snažan, brz i prodoran. Sa obje noge igrao je podjednako dobro, a bio je i prvi Veležov reprezentativac. Dinamu je jednom prilikom dao pet golova”, pričao je dedo mlađem bratu i meni, a mi smo pažljivo “upijali” svaki detalj. Naravno, lako je prepostaviti koji dio nam je bio nazanimljiviji u ovoj priči.

Rođeni su se u drugoj polovini prošlog stoljeća etablirali kao standardni jugoslovenski prvoligaš, a Mujić i Zelenika bili su među prvim velikim mostarskim fudbalerima, koji su “udarili” temelje budućim slavnim generacijama Veleža koje su ih naslijedile sve do nesretog rata.

Dedo je nedugo zatim preselio na drugi svijet. Nije dočekao ni da Veležu nakon otimanja stadiona ponovo zabrane povratak Pod Bijeli brijeg (neodigrani play-off za prvaka 1999. godine), a ni kasnije ispadanje u niži rang. Nekoliko godina poslije, među starim stvarima i slikama, pronašao sam dedinu člansku kartu FK Velež iz 1957. godine, koja je vjerovatno jedna od najstarijih dostupnih u historiji mostarskog kluba, o čemu vjerovatno više znaju hroničari kluba iz Mostara.

Iako je srčano govorio o svemu vezanom za Velež, rahmetli dedo je sa posebnim žarom i divljenjem evocirao uspomene na Muhameda Mujića Hamića, vjerovatno najboljeg mostarskog fudbalera svih vremena, sa čijim likom i djelom mlađe generacije nisu naročito upoznate, a činjenica je i da mu u historiji bh. fudbala nije pripalo mjesto koje je svojim kvalitetom i rezultatima zaslužio.

Mujić je rođen na današnji dan 25. aprila 1933. godine. Fudbal je počeo igrati u omladinskim kategorijama Veleža. Za juniore je zaigrao 1948., da bi beć 1950. godine debitovao za prvi tim kao 17-godišnjak u susretu sa Bokeljom iz Kotora.

Za Velež je odigrao 266 ligaških utakmica (214 prvoligaških), postigavši 98 golova (70 u Prvoj ligi i 28 u nižim rangovima). Nastupao je uglavnom na mjestu polutke, a bio je jedan od rijetkih igrača koji je sa Veležom igrao u prva tri ranga takmičenja, dok je mostarski klub krčio put ka eliti. U Prvoj ligi Jugoslavije kapitensku traku Rođenih nosio je 139 puta, a ispred njega je samo Enver Marić – 204 puta. Ostao je upisan u historiji kao najbolji strijelac Prve lige u sezoni 1955/56. kada je postigao 21 gol, a titulu prvog topnika šampionata podijelio je sa Todorom Veselinovićem i Tihomirom Ognjanovom.

Iste sezone odigrao je i svoju najbolju utakmicu u karijeri. Zagrebačkom Dinamu postigao je pet golova,a među starijim Mostarcima dugo se prepričavalo kako je “vrtio” tadašnjeg reprezentativnog beka Modrih Tomislava Crnkovića, koji bukvalno nije znao gdje se nalazi. Razdragani navijači Veleža su nakon utakmice na rukama nosili Mujića do Starog mosta, a čestitke je dobio i od protivnika.

Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 32 utakmice, postigavši 17 golova što je izuzetno dostignuće u vremenu kada je iz malih klubova bilo gotovo nemoguće doći do dresa nacionalne selekcije. U plavom dresu najčešće je igrao na poziciji desnog krila, a jedini je jugoslovenski reprezentativac koji je zvanično igrao na svim mjestima u navalnom redu. Debitovao je 1956. godine protiv Mađarske, a kao jedan od najboljih igrača bio je i član reprezentacije koja je iste godine na Olimpijskim igrama u Melburnu osvojila srebrenu medalju. Pored njega član te selekcije bio je i još jedan legendarni Veležovac Kruno Radiljević i njih dvojica bili su prvi Veležovi olimpijici.

Koliko je bio velik i cijenjen, potvrđuje i činjenica da je 1962. godine na SP bio kapiten Jugoslavije i to kao prvi igrač sa bh. prostora koji je nosio kapitensku traku reprezentacije.

Ipak, Mundijal u Čileu umjesto bajke za Mujića se pretvorio u noćnu moru. Sve se odigalo 31. maja 1962. godine u Arki. Jugoslavija je na otvaranju SP igrala protiv evropskog prvaka SSSR-a (0:2), a nastupila je u sastavu: Šoškić, Durković, Jusufi, Matuš, Marković, Popović, Mujić, Šekularac, Jerković, Galić, Skolbar.

Kapiten takvim svjetskim asovima bio je rođeni Mostarac iz “malog” Veleža. Nažalost, u jednom duelu sa protivničkim bekom Dubinskim, nenamjerno je slomio nogu sovjetskom fudbaleru. Iako se danas na internet stranicama uglavnom može naći podatak da je u pitanju bio krvnički start, zbog kojeg je Mujić naknadno izbačen iz reprezentacije, istina je da je Hamić, razočaran i utučen zbog svega što se desilo, zamolio čelnike reprezentacije da više ne igra. Jugoslavija je ostala bez jednog od ključnih igrača, ali je osvojila četvrto mjesto na Mundijalu koji je za Mujića istovremeno bio njegova najljepša i najtužnija fudbalska priča.

Klubovi “velike četvorke” otimali su se za njega, ali Mujić nije želio napustiti Rođene, jer je gajio veliku ljubav prema klubu i gradu. Istina, u nekoliko navrata nastupao je za vodeće jugoslovenske klubove kao gost-fudbaler, što je bilo uobičajeno u ono vrijeme, ali uvijek se vraćao u svoj matični klub. Posebno je uporna bila Crvena zvezda, a legendarni Dragoslav Šekularac čak je i priznao da mu je veoma žao što Mujić nije obukao dres beogradskog kluba. Ipak, 1962. godine kratko je otišao u francuski Bordeaux, kao prvi igrač iz Mostara koji se okušao u inostranstvu. Iako se kratko zadržao ostavio je određeni trag. Pamti se da je Real Madridu u prijateljskom duelu dao dva gola, zbog čega je kao najbolji igrač svoje ekipe nakon meča dobio sat sa posvetom od velikog Ferenca Puskasa.

Već 1963. vratio se u domovinu, ali ovoga puta obukao je dres zagrebačkog Dinama. Kako tvrde Zagrepčani, u veličanstvenosti fudbalskog znanja, Mujić je vjerovatno bio najveći bosanskohercegovački igrač u Dinamu. Način na koji je igrao fudbal, lucidnost i golovi, nije bio viđen. Ali, Dinamo je tada bio izuzetno moćan tim, a Mujić je “zakasnio” bar tri godine, jer je već bio u poznom fudbalskom dobu i odigrao je mali broj utakmica. Nakon toga opet je obukao crveni dres Veleža, a ponovo je imao kratku inostranu avanturu u beglijskom Beringenu 1966. godine, da bi se još jednom vratio u svoj Velež gdje je okončao karijeru 1968. godine.

Nakon završetka aktivne karijere u dva navrata bio je trener Rođenih, nakon toga i tehnički rukovodilac, ali je brzo napustio fudbal.

Hamić je bio igračka, ali i moralna veličina. Veliki profesionalac, čak i u onome vremenu. Cigarete i alkohol bili su nepoznati za njega i živio je pravi sportski život. Po zanimanju je bio učitelj, a tako je izgledao i na terenu – plijenio je inteligencijom i lakćom igranja fudbala. Bio je uzor svim mladim Mostarcima, a zbog sportskog viteštva iznimno su ga cijenili i protivnički fudbaleri, o čemu svjedoči i kapitenska traka u reprezentaciji.

Nikada prije, a ni poslije jedan mostarski fudbaler nije dosegao takvu popularnost u gradu na Neretvi. I danas se prepričava kakva je euforija i oduševljenje vladalo kada bi se Hamić na mostarskim ulicama pojavio sa svojom Vespom. Svi su ludovali za njim, posebno mladi igrači Veleža, koji su jednog dana maštali da budu kao on. Muhamed Mujić Hamić bio je prva velika i najsjajnija zvijezda Mostara, koji je volio iznad svega.

“Velež, to je za mene uvijek bilo nešto posebno, sva moja ljubav, radost i sve tuge nakon poraza”,govorio je Muhamed Mujić, po kome danas Omladinska škola FK Velež nosi naziv.

Uprkos enormnoj popularnosti ostao je skroman i nenametljiv. Možda čak i previše samozatajan i povučen, što je kasnije doprinijelo da bude prilično brzo zaboravljen, posebno među mlađim naraštajima koji vrlo malo znaju o tome kakva fudbalska veličina je bio Muhamed Mujić. Shrvan tugom zbog nesreće koja je zadesila njegov voljeni grad i klub, nakon rata se potpuno povukao iz javnog života. Imao je i određenih zdravstvenih problema sa srcem. Ipak, najteži udarac bila je prerana smrt unuka, koju nije mogao preboljeti. Muhamed Mujić je preminuo u svojoj 84. godini života 20. februara 2016. godine.

Otišao je tiho, onako kako je i proveo svoj životni vijek, a na komemoraciji upriličenoj povodom njegove smrti od Hamića se oprostio i čuveni Ivica Osim. Iako i sam narušenog zdravlja, legendarni Švabo je došao odati poštovanje istinskom velikanu bh. fudbala, što je samo po sebi ogromno priznanje.

Mujić je bio rijetko kompletan fudbaler i prvi standardni reprezentativac van klubova “velike četvorke”. Ostao je zapamćen kao vrsni tehničar, vješti dribler i veoma spretan strijelac, koji je obilježio period uspona Mostaraca na jugoslovenskoj fudbalskoj sceni. Njegovi savremenici i navijači Veleža nemaju dilemu – Muhamed Mujić je najbolji bh. igrač svih vremena, iako je porazno saznanje da u “relevantnim” anketama nije rangiran ni među desetak najboljih bh. fudbalera u historiji.

Ipak, njegovi igrački i ljudski kvaliteti, nezapamćena popularnost i sama dostignuća tokom karijere, ne ostavljaju bilo kakvu dilemu o tome. Na FK Velež i među mostarskom rajom je obaveza i odgovornost da sačuvaju sjećanje na velikog Muhameda Mujića, prenoseći sve ljudske i sportske vrijednosti koje je Hamić gajio i propagirao.

Video: Muhamed Mujić 1964 Poruka svim mladim fudbalerima iz filma Priče iz Mostara, na youtube postavio Smail Špago

https://www.youtube.com/watch?time_continue=1&v=QHr6Y0LE9Ew

(scsport)

Sa stranice Cidom - Kralj u Mostaru

Nakon posjeta cara i kralja Austrougarske Franje Josipa I. Mostaru iz 1910. g., dana 29. aprila 1925. g. još jedan kralj stiže u Mostar. Doduše ne bješe to zvaničan posjet, pa stoga niti toliko pompozan, a jedva da su ga kroničari i zabilježili. Čak se može reći da nije ni posjetio Mostar nego je samo „protutnjao“ autom kroza nj i zaustavio se na Buni. Neka mi bude dozvoljeno pretpostaviti da je svratio na porciju pastrmke.
Bio je to Kralj Jugoslavije Aleksandar Karađorđević. Nakon ručka nastavio je put za Dubrovnik.
Kasnije je tim povodom postavljena i spomen ploča ponad izvora rijeke Bune, koju tijekom Drugog svjetskog rata neki gnjevni ljudi izrešetaše mecima i dugo je tako okrnjena stajala iznad izvora.

Fotografija: Blagaj - kod izvora Bune (Kurt Hielscher) 1925.

(Tibor/cidom)

Dolina lutaka

U Japanu, ako nešto nije u redu, onda bude napravljeno tako da bude u redu.

U selu Nagoro, u planinama Japana, svake godine je sve manje stanovnika, i sada ih je samo 27. Stoga se Tsukimi Ayano pobrinula i napravila lutke u prirodnoj veličini, i postavila ih na raznim mjestima u selu. Sada ih je tačno 270.

Pošto žena uživa u svom hobiju već punih 16 godina, selo udaljeno 550 kilometara jugozapadno od Tokija, već je uveliko postalo poznato kao „Dolina lutaka“. Za izradu lutaka, Ayano uzima drvene štapove, tkaninu za kožu i vunu za kosu, a sašivenu lutku puni starim novinama. Za jednu lutku treba koj otprilike tri dana. Ako ništa drugo, kad se prođe selom, ima se utisak da je na svakom mjestu puno, i na autobuskoj stanici i pred kafićima, ali i na svim drugim mjestima u selu.

I ako ništa drugo, „Dolina lutaka“ je postala magnet za turiste, tako da se za fina vremena u selu nađe i po nekoliko autobus znatiželjnih, a onda se selo popuni uživo.

Interesantna ideja i za neke druge krajeve, gdje ostaje sve manje stanovnika.

(welt)

(NobvaSloboda.ba)