Muhamedu Mujiću nije pripalo mjesto koje zaslužuje u historiji

(tekst koji slijedi objavljen je 25. aprila 2019. godine na portalu scsport.ba, autor je Haris Halvadžija)

Najsjajnija mostarska zvijezda: Muhamedu Mujiću nije pripalo mjesto koje zaslužuje u historiji

Za FK Velež i Muhameda Mujića prvi put sam čuo kroz priče rahmetli dede, velikog navijača mostarskih Rođenih. Dedine putešestvije sa voljenim klubom širom Jugoslavije nisam tada najbolje razumio, ali neke sam veoma dobro zapamtio i ostale su mi kao najveća uspomena iz tog perioda.

Za FK Velež i Muhameda Mujića prvi put sam čuo kroz priče rahmetli dede, velikog navijača mostarskih Rođenih. Dedine putešestvije sa voljenim klubom širom Jugoslavije nisam tada najbolje razumio, ali neke sam veoma dobro zapamtio i ostale su mi kao najveća uspomena iz tog perioda.

Dječak, rođen u Sarajevu, odrastao u poslijeratnim okolnostima, već u predškolskom dobu znao je čuvenu Veležovu navalu iz 50-ih godina prošlog stoljeća, koju su predvodili Muhamed Mujić i Vlado Zelenika, što bi vjerovatno začudilo i “najrođenije” Mostarce.

“Zelenika je davao golove iz kornera. Imao je silovit i precizan udarac, bio je dobar golgeter, ali i jako temperamentan. Jednom prilikom je navijačima pokazao i “onu stvar”. Mujić… kakav je to igrač bio. Virtuoz sa loptom, pravi majstor. Bio je izuzetno snažan, brz i prodoran. Sa obje noge igrao je podjednako dobro, a bio je i prvi Veležov reprezentativac. Dinamu je jednom prilikom dao pet golova”, pričao je dedo mlađem bratu i meni, a mi smo pažljivo “upijali” svaki detalj. Naravno, lako je prepostaviti koji dio nam je bio nazanimljiviji u ovoj priči.

Rođeni su se u drugoj polovini prošlog stoljeća etablirali kao standardni jugoslovenski prvoligaš, a Mujić i Zelenika bili su među prvim velikim mostarskim fudbalerima, koji su “udarili” temelje budućim slavnim generacijama Veleža koje su ih naslijedile sve do nesretog rata.

Dedo je nedugo zatim preselio na drugi svijet. Nije dočekao ni da Veležu nakon otimanja stadiona ponovo zabrane povratak Pod Bijeli brijeg (neodigrani play-off za prvaka 1999. godine), a ni kasnije ispadanje u niži rang. Nekoliko godina poslije, među starim stvarima i slikama, pronašao sam dedinu člansku kartu FK Velež iz 1957. godine, koja je vjerovatno jedna od najstarijih dostupnih u historiji mostarskog kluba, o čemu vjerovatno više znaju hroničari kluba iz Mostara.

Iako je srčano govorio o svemu vezanom za Velež, rahmetli dedo je sa posebnim žarom i divljenjem evocirao uspomene na Muhameda Mujića Hamića, vjerovatno najboljeg mostarskog fudbalera svih vremena, sa čijim likom i djelom mlađe generacije nisu naročito upoznate, a činjenica je i da mu u historiji bh. fudbala nije pripalo mjesto koje je svojim kvalitetom i rezultatima zaslužio.

Mujić je rođen na današnji dan 25. aprila 1933. godine. Fudbal je počeo igrati u omladinskim kategorijama Veleža. Za juniore je zaigrao 1948., da bi beć 1950. godine debitovao za prvi tim kao 17-godišnjak u susretu sa Bokeljom iz Kotora.

Za Velež je odigrao 266 ligaških utakmica (214 prvoligaških), postigavši 98 golova (70 u Prvoj ligi i 28 u nižim rangovima). Nastupao je uglavnom na mjestu polutke, a bio je jedan od rijetkih igrača koji je sa Veležom igrao u prva tri ranga takmičenja, dok je mostarski klub krčio put ka eliti. U Prvoj ligi Jugoslavije kapitensku traku Rođenih nosio je 139 puta, a ispred njega je samo Enver Marić – 204 puta. Ostao je upisan u historiji kao najbolji strijelac Prve lige u sezoni 1955/56. kada je postigao 21 gol, a titulu prvog topnika šampionata podijelio je sa Todorom Veselinovićem i Tihomirom Ognjanovom.

Iste sezone odigrao je i svoju najbolju utakmicu u karijeri. Zagrebačkom Dinamu postigao je pet golova,a među starijim Mostarcima dugo se prepričavalo kako je “vrtio” tadašnjeg reprezentativnog beka Modrih Tomislava Crnkovića, koji bukvalno nije znao gdje se nalazi. Razdragani navijači Veleža su nakon utakmice na rukama nosili Mujića do Starog mosta, a čestitke je dobio i od protivnika.

Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 32 utakmice, postigavši 17 golova što je izuzetno dostignuće u vremenu kada je iz malih klubova bilo gotovo nemoguće doći do dresa nacionalne selekcije. U plavom dresu najčešće je igrao na poziciji desnog krila, a jedini je jugoslovenski reprezentativac koji je zvanično igrao na svim mjestima u navalnom redu. Debitovao je 1956. godine protiv Mađarske, a kao jedan od najboljih igrača bio je i član reprezentacije koja je iste godine na Olimpijskim igrama u Melburnu osvojila srebrenu medalju. Pored njega član te selekcije bio je i još jedan legendarni Veležovac Kruno Radiljević i njih dvojica bili su prvi Veležovi olimpijici.

Koliko je bio velik i cijenjen, potvrđuje i činjenica da je 1962. godine na SP bio kapiten Jugoslavije i to kao prvi igrač sa bh. prostora koji je nosio kapitensku traku reprezentacije.

Ipak, Mundijal u Čileu umjesto bajke za Mujića se pretvorio u noćnu moru. Sve se odigalo 31. maja 1962. godine u Arki. Jugoslavija je na otvaranju SP igrala protiv evropskog prvaka SSSR-a (0:2), a nastupila je u sastavu: Šoškić, Durković, Jusufi, Matuš, Marković, Popović, Mujić, Šekularac, Jerković, Galić, Skolbar.

Kapiten takvim svjetskim asovima bio je rođeni Mostarac iz “malog” Veleža. Nažalost, u jednom duelu sa protivničkim bekom Dubinskim, nenamjerno je slomio nogu sovjetskom fudbaleru. Iako se danas na internet stranicama uglavnom može naći podatak da je u pitanju bio krvnički start, zbog kojeg je Mujić naknadno izbačen iz reprezentacije, istina je da je Hamić, razočaran i utučen zbog svega što se desilo, zamolio čelnike reprezentacije da više ne igra. Jugoslavija je ostala bez jednog od ključnih igrača, ali je osvojila četvrto mjesto na Mundijalu koji je za Mujića istovremeno bio njegova najljepša i najtužnija fudbalska priča.

Klubovi “velike četvorke” otimali su se za njega, ali Mujić nije želio napustiti Rođene, jer je gajio veliku ljubav prema klubu i gradu. Istina, u nekoliko navrata nastupao je za vodeće jugoslovenske klubove kao gost-fudbaler, što je bilo uobičajeno u ono vrijeme, ali uvijek se vraćao u svoj matični klub. Posebno je uporna bila Crvena zvezda, a legendarni Dragoslav Šekularac čak je i priznao da mu je veoma žao što Mujić nije obukao dres beogradskog kluba. Ipak, 1962. godine kratko je otišao u francuski Bordeaux, kao prvi igrač iz Mostara koji se okušao u inostranstvu. Iako se kratko zadržao ostavio je određeni trag. Pamti se da je Real Madridu u prijateljskom duelu dao dva gola, zbog čega je kao najbolji igrač svoje ekipe nakon meča dobio sat sa posvetom od velikog Ferenca Puskasa.

Već 1963. vratio se u domovinu, ali ovoga puta obukao je dres zagrebačkog Dinama. Kako tvrde Zagrepčani, u veličanstvenosti fudbalskog znanja, Mujić je vjerovatno bio najveći bosanskohercegovački igrač u Dinamu. Način na koji je igrao fudbal, lucidnost i golovi, nije bio viđen. Ali, Dinamo je tada bio izuzetno moćan tim, a Mujić je “zakasnio” bar tri godine, jer je već bio u poznom fudbalskom dobu i odigrao je mali broj utakmica. Nakon toga opet je obukao crveni dres Veleža, a ponovo je imao kratku inostranu avanturu u beglijskom Beringenu 1966. godine, da bi se još jednom vratio u svoj Velež gdje je okončao karijeru 1968. godine.

Nakon završetka aktivne karijere u dva navrata bio je trener Rođenih, nakon toga i tehnički rukovodilac, ali je brzo napustio fudbal.

Hamić je bio igračka, ali i moralna veličina. Veliki profesionalac, čak i u onome vremenu. Cigarete i alkohol bili su nepoznati za njega i živio je pravi sportski život. Po zanimanju je bio učitelj, a tako je izgledao i na terenu – plijenio je inteligencijom i lakćom igranja fudbala. Bio je uzor svim mladim Mostarcima, a zbog sportskog viteštva iznimno su ga cijenili i protivnički fudbaleri, o čemu svjedoči i kapitenska traka u reprezentaciji.

Nikada prije, a ni poslije jedan mostarski fudbaler nije dosegao takvu popularnost u gradu na Neretvi. I danas se prepričava kakva je euforija i oduševljenje vladalo kada bi se Hamić na mostarskim ulicama pojavio sa svojom Vespom. Svi su ludovali za njim, posebno mladi igrači Veleža, koji su jednog dana maštali da budu kao on. Muhamed Mujić Hamić bio je prva velika i najsjajnija zvijezda Mostara, koji je volio iznad svega.

“Velež, to je za mene uvijek bilo nešto posebno, sva moja ljubav, radost i sve tuge nakon poraza”,govorio je Muhamed Mujić, po kome danas Omladinska škola FK Velež nosi naziv.

Uprkos enormnoj popularnosti ostao je skroman i nenametljiv. Možda čak i previše samozatajan i povučen, što je kasnije doprinijelo da bude prilično brzo zaboravljen, posebno među mlađim naraštajima koji vrlo malo znaju o tome kakva fudbalska veličina je bio Muhamed Mujić. Shrvan tugom zbog nesreće koja je zadesila njegov voljeni grad i klub, nakon rata se potpuno povukao iz javnog života. Imao je i određenih zdravstvenih problema sa srcem. Ipak, najteži udarac bila je prerana smrt unuka, koju nije mogao preboljeti. Muhamed Mujić je preminuo u svojoj 84. godini života 20. februara 2016. godine.

Otišao je tiho, onako kako je i proveo svoj životni vijek, a na komemoraciji upriličenoj povodom njegove smrti od Hamića se oprostio i čuveni Ivica Osim. Iako i sam narušenog zdravlja, legendarni Švabo je došao odati poštovanje istinskom velikanu bh. fudbala, što je samo po sebi ogromno priznanje.

Mujić je bio rijetko kompletan fudbaler i prvi standardni reprezentativac van klubova “velike četvorke”. Ostao je zapamćen kao vrsni tehničar, vješti dribler i veoma spretan strijelac, koji je obilježio period uspona Mostaraca na jugoslovenskoj fudbalskoj sceni. Njegovi savremenici i navijači Veleža nemaju dilemu – Muhamed Mujić je najbolji bh. igrač svih vremena, iako je porazno saznanje da u “relevantnim” anketama nije rangiran ni među desetak najboljih bh. fudbalera u historiji.

Ipak, njegovi igrački i ljudski kvaliteti, nezapamćena popularnost i sama dostignuća tokom karijere, ne ostavljaju bilo kakvu dilemu o tome. Na FK Velež i među mostarskom rajom je obaveza i odgovornost da sačuvaju sjećanje na velikog Muhameda Mujića, prenoseći sve ljudske i sportske vrijednosti koje je Hamić gajio i propagirao.

Video: Muhamed Mujić 1964 Poruka svim mladim fudbalerima iz filma Priče iz Mostara, na youtube postavio Smail Špago

https://www.youtube.com/watch?time_continue=1&v=QHr6Y0LE9Ew

(scsport)