(Prilog koji slijedi objavljen je 26. februara 2022. godine na portali fbl.ba, autorica teksta i fotografije je Besima Svraka)
O čašici rakije od smokava u Čardaku, kafiću mostarskih skakača
Mostar u februaru. Vjetrovit dan i prazne ulice starog dijela grada. Tu i tamo prođe poneki turist. Prelazimo preko Starog mosta i iznad nas, sa kule, progovori glas: Izvolite, ovdje možete popiti kafu!
Mostar mi je jedan od najljepših i najdražih gradova u Bosni i Hercegovini, često sam tu, ali nikad do sad nisam ulazila u prostorije mostarskog Kluba skakača, niti sam znala da se može sjediti u kafiću Čardak koji se nalazi na vrhu kule na zapadnom ulazu na Stari most. Iskreno, nije mi nikad pado na pamet. Vrlo rijetko je Stari prazan, uvijek su tu gomile i gomile turista koji žele da ga vide i fotkaju se. Kako bih izbjegla gužvu, uvijek bih pokušavala što prije preći preko Mosta. Obično bih se smjestila u neki drugi kafić ili restoran gdje bih ga onda iz daljine posmatrala.
Nismo mogli odbiti prijatan poziv, a i znatiželja nas je povukla. Dečko od dvadesetak godina nas dočekuje na vratima, ulazimo. Mali kafe sa kuhinjicom, četiri stola i sećijama. Tu zatičemo još dva skakača. Pričaju o vremenu.
Nekako smo se stidljivo smjestili. Dečko koji nas je dočekao nudi nas kafom, sokom od šipka, hurmašicama i rakijom od smokava. Naručujemo kafu. Zadivljeno gledam u Most iz dosad neviđene perspektive.
Isprva tihi, ipak ulazimo u konverzaciju. Kažu nam kako je kafić uvijek otvoren. Glavno je okupljalište skakača, a kad niko ne skače, kao zadnja dva dana, jer je vjetrovito, pripaze malo i na ljude koji prelaze preko Mosta, nisu tu svi uvijek samo sa dobrom namjerom. Bilo je situacija da su morali spašavati ljude koji su željeli skokom okončati život. Prokomentarišem kako je Mostar prazan. Kaže mi najmlađi skakač kroz smijeh kako su turisti inače škrti, obično naši ljudi plate kako bi vidjeli skokove.
U klubu je trenutno osam aktivnih skakača, godišnje svaki od njih napravi oko 400 skokova. Impresivno! Buljim u rijeku i ne znam šta bi me natjeralo da skočim u hladnu Neretvu sa visine od 25 m.
Ulaze još neki gosti, ubrzo se napuni prostorijica i svi zajedno pričamo. Preintimna, predivna atmosfera, gdje odjednom razgovarate sa totalno nepoznatim ljudima o sasvim običnim stvarima. Jedan od gostiju mi kaže kako je tu gdje trenutno sjedim znao sjediti Zuko Džumhur, piti rakijicu i pisati. Nisam provjeravala istinitost priče. Ima nešto posebno u tim mjestima gdje su sjedila velika imena pisaca i stvarala svoja remek djela. Naručim i ja jednu rakiju od smokava, nadajući se da ću možda i ja dozvati neko lijepo slovo. Zamišljam Džumhura kako sjedi u tom ćošku sa gomilom bilješki, razmišlja, a ispred njega rakija od smokava.
Dolazi još gostiju, jedni iz Sarajeva, drugi iz Hrvatske, ne znam koji grad, skakači izlaze iz kafića kako bi im ustupili mjesto. Neće da smetaju. Iako sam imala osjećaj da više nikad ne bih izašla iz te magične prostorijice, bilo nam je neugodno što su skakači izašli na vjetar, ubrzo plaćamo račun i izlazimo kako bismo mi njima oslobodili mjesto.
Tri puta se pozdravljam i zahvaljujem pokušavajući ponijeti sa sobom što više utisaka i energije iz te tople prostorijice kod Starog mosta zahvalna što smo imali priliku dijeliti sa svim tim ljudima tih nekoliko sati u Čardaku.
O čašici rakije od smokava u Čardaku, kafiću mostarskih skakača (fbl.ba)
(preuzeto sa fb stranice Zvizdan mostarski)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen