fotografije iz knjige Dragana Vidovića „Mostarski rudnici –
Priče rudara“, Mostar 2015.
(tekst koji slijedi objavljen je na
portalu bljusak.info 21.12.2017.)
Uz stalnu noć i vječitu borbu sa
zemljom zarađivali su za kruh, svoj kruh sa sedam kora. Proveli su
težak, ali pošten život. Dijelili su istu sudbinu i to ih je
spajalo.
Davne 1918. godine u Mostaru je otvoren
Rudnika mrkog uglja - „Novi rudnik za novu državu“, prvi u
Kraljevini Jugoslaviji, koji s proizvodnjom počinje već slijedeće
godine. Ono što treba istaknuti kao nerazdvojni dio rudarskog života
jeste solidarnost, što je u rudo kopovima, stjecajem okolnosti,
daleko izraženije nego u drugim radnim sredinama. Tu psihologiju
rudarske solidarnosti, mentalitet njihovog zajedništva i spremnost
da se uvijek ponašaju kao jedan ljudski organizam, svakako
uspostavljaju specifični uvjeti rada duboko pod zemljom, u rudarskim
jamama, gdje neprestano prijete poplave, eksplozije, gorski udari i
druge više sile. I pored toga rudar svaki dan odlučno silazi duboko
u utrobu zemlje, ne razmišljajući o tim opasnostima, spremno im se
suprotstavlja. I pored toga sin rudara postao je rudar, unuk jamskog
kopača opredijelio se za taj poziv. Ima, dakle, neke snage koja veže
ljude uz ovaj težak posao, skončan s mnogim iskušenjima. Brojni
štrajkovi, rat, poslije oslobođenja i u socijalističkoj izgradnji
zemlje još ih je više očvrsnuo. Taj smisao za zajedništvo najviše
se isticao kad je rudarima bilo najteže. Bilo je to u nezahvalnim
razdobljima kada je ugalj zapostavljen, kada su mu cijene bile niske,
a potražnja veoma slaba. I tada su rudari nalazili snage i sredstava
da se međusobno pomažu, da osiguraju besplatne lokacije za svoje
kuće, da ih zajednički kreditiraju, da pomažu svoje umirovljenike
i invalide, da školuju djecu palih rudara, da osiguraju topli obrok
i uvjete za kulturno uzdizanje članova kolektiva, piše na jednoj
Facebook stranici. Samo 1974. godine je podijeljeno 50 besplatnih
lokacija za podizanje individualnih stambenih zgrada u okolini
rudnika. Ta naselja su nikla s rudarskom pjesmom. Nije bilo ni
strojeva ni miješalica, sve se radilo ručno, uz međusobnu pomoć.
U slobodno vrijeme neki su nalazili zanimacije koje su ih opuštale.
Dok su jedni uzgajali pčele, drugi su odlazili na zabave. Naime,
rudari su imali prostorije samo za zabavu. Slavio se Dan rudara.
Unatoč svemu, bili su zadovoljni. Uz stalnu noć i vječitu
borbu sa zemljom zarađivali su za kruh, svoj kruh sa sedam kora.
Proveli su težak, ali pošten život. Dijelili su istu sudbinu i to
ih je spajalo. Rudnik spada među jugoslavenske kolektive koji su
među prvima osnovali svoju samoupravu. Uprava odlučuje o prijemu i
otpuštanju radnika, o žalbama i drugim problemima vezanim za život
i rad svakog člana kolektiva. Ležišta ugljena se mogu podijeliti
na tri dijela:sjeverni dio: Bijelo polje,srednji dio: Orlac,
Vihoviće, Bare, Zgone i Cim, južni dio: Bišće polje. Ugalj
mostarskog ugljenog bazena je oligo-miocenske starosti i pripada
vrsti mrkih ugljena. Prosječna ogrjevna moć plasiranih vrsta iznosi
3620 kcal/kg. Dobivali su brojne nagrade i priznanja kao kolektiv,
kao što su i sami rudari dobivali medalje za rad. S obzirom na
opasnosti pod zemljom, može se reći da je ovaj rudik bio sretan,
jer nije zabilježeno mnogo nesreća. Najveća tragedija desila se
1926. godine kada su živote izgubila osmorica rudara, za vrijeme
prodora vode u tunele. Početkom '80-ih godina 20. stoljeća dolazi
do velikih promjena. Rudnik je sve manje radio. Financije, ali i
nestanak ugljena bili su glavni razlozi. Nekad najveći i najbolji
rudnik u Jugoslaviji,sad je pao u teške ruke krize. Brojni su
radnici otpušteni. Dan za danom, donosio je sa sobom rješenje o
prestanku rada. Pokušavali su se pronaći izlazi iz krize, radnici
su kao i prije davali sve od sebe, al nisu uspjeli. Godine 1985.
potpuno je ugašeno svijetlo u tunelima i zatvorila se rudnička
kapija. Bio je to veliki gubitak za Mostar, za državu, za
čitavu industriju.
Sretan vam Dan rudara.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen