Mostar nekad i sad, fotografije sa iste pozicije u vremenskom razmaku od nekoliko decenija, do punog vijeka. Fotografija nikad nije dosta, kao i pogleda u blisku ili dalju prošlost, onoliko daleku, koliko to dozvoljavaju fotografije napravljene nekada u našem gradu, od strane znanih i neznanih fotografa.
Danas uporedni pogled na staru stanicu iz 1960.tih. i 2014. godine.
O zgradi stare željezničke stanice u Mostaru nema posebnih tekstova. Ostala je poznata po tome što je s jedne strane ulice imala čekaonicu s blagajnama, a s druge izlaz na perone, koji su bili u istom nivou kao i kolosjeci. Odmah do prvog kolosjeka bio je lijepo uređen restoran, ili željeznička resturacija. Na spratu iznad bili su stanovi, u kojima je stanovalo željezničko osoblje. Od godine izgradnje, koja bi se trebala poklapati s dolaskom prvog Ćire u Mostar, iz pravca Metkovića, 13. juna 1885. godine, šest godina kasnije počeli su voziti prvi vozovi na sjever do Sarajeva. Prije toga, godinu po godinu, u pravcu sjevera bile su završavane dionice pruge dolinom Neretve do Konjica, a kasnije i najteži dio pruge, uz Bradinu i kroz tunel na Ivan planini. Nakon Drugog svjetskog rata, uz željezničku stanicu bila je polazna autobuska stanica za međugradske i prigradske autobuse, tako da je do 1966. godine, do ukidanja Ćire, lokalitet željezničke stranice bio centar Mostara. Izgradnjom nove željezničke stanice, istovremeno je izgrađena i nova autobuska stanica, tako da se potpuno izgubio značaj lokaliteta stare željezničke stanice. Zadnji Ćiro je kroz Mostar protutnjao 5. novembra 1966. godine. Od tada je zgrada stare stanice prepuštena sama sebi. Dugo vremena, nakon što je prošao zadnji Ćiro, radio je još restoran po imenu Ćiro, ne baš prevelike reputacije, ali s prilično dobrom kuhinjom.
U godinama rata 1992. – 1995. zgrada je potpuno devastirana i danas egzistira kao ruglo u najužem centru grada Mostara.
Zgrada stanice, koja je, inače, među Mostarcima poznata kao stara stanica, živjela je svoj život tačno 81 godinu. Nakon toga je životarila još 26 godina, do rata, a zadnjih 23 godine je umrla, a još nije sahranjena. Da je onako kako nije, zgrada stare stanice ove godine bi obilježavala jubilej 130 godinu.
Što se tiče stare autobuske stanice, u sjećanju su ostali dvospratni autobusi, koji su Mostarom vozili od polovine pedesetih, pa do početka sedamdesetih. Bili su atrakcija prilikom đačkih izleta na Bunu, Blagaj i Bijelo Polje, a u gradu su vozili gradsku liniju Rudnik – Rodoč, do Sokola. Za polazište prigradskih autobusa bio je smješten kiosk Žitoprometa s uvijek svježim kiflama, perecima i hljebom. Preko puta se nalazio restoran hotela Hercegovina, a odmah do restorana zdravljak, kako su se u ono vrijeme nazivale prodavnice mesnih i mliječnih proizvoda.
Sve ovo se još nalazi samo u glavama onih koji su to doživjeli.
Ni dvospratne autobuse, niti staru stanicu, ne pamte generacije rođene iza 1965. godine
Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara
(Novasloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen