Digitalna demencija i ovisnost o internetu

Tribina: „Nastavnici kao faktor u rješavanju ovisnosti o internetu“ održana u Mostaru

Inicijativa građanki/na Mostara IGM je organizovala je Tribinu, na kojoj se razgovaralo o korištenju „novih tehnologija“. Tribina je završnica provedenog projekta u tri osnovne škole, dvije iz Mostara i jedna iz Stoca (OŠ Zalik, OŠ „Mustafa Ejubović –Šeh Jujo“, OŠ Stolac).

Na početku projekta provedeno je anonimno anketiranje nastavnike s ciljem dobijanja informacija o njihovom mišljennju i stavovima o korištenju “novih tehnologija“ u obrazovanju. Rezultati koji su dobijeni analizom anketa su korišteni kao materijal za razgovor, za razmjenu mišljenja i kreiranje prijedloga o rješavanju problema vezanih za „nove tehnologije“, a sa kojim se susreću nastavnici i učenici. Na završnoj tribini su se poredili rezultati sa stanjem u zemljama u našem okruženju i drugim, razvijenim zemljama. Uvodničarka na ovoj tribini je bila profesorica dr. Zarema Obradović, koja je dala osvrt na neke od najaktuelnijih stavova iz ove oblasti.

Jedno od anketnih pitanja odnosilo se na potrebu da se javno govori o problemu prekomjernog korištenja interneta i zloupotrebi digitalnih medija.

Posljednjih dana se u Evropi govori o knjizi „Digitalna demencija“ dr. Manfreda Spitzera, neuropsihijatra iz Njemačke. Dr Spitzer počinje sa intrigantnim nazivoma.“ Kako mi i naša djeca silazimo s uma”. On u svom djelu upozorava roditelje da dječiji je mozak još u razvoju, da ograniče vrijeme provedeno ispred ekrana digitalnih medija.

Sva istraživanja dr Spitzera lično, tako i velikog broja naučnika širom svijeta) ukazuju da nas „pametni telefoni“, digitalni asistenti, računari, satelitske navigacije, kao i generalno stalna povezanost sa internetom – „oslobađaju“ uobičajenih mentalnih napora što za posljedicu ima da naše psihičke sposobnosti slabe i da postajemo sve ovisniji o tehnologijama.

Prema raspoloživim naučnim saznanjima, kompjuter je za učenje potreban koliko i bicikl za plivanje. Spitzer, kao i drugi autori smatraju da je korisnije unaprijediti osnovni životni standard djece (obezbijediti im kvalitetnu užinu, čiste i uslovne škole, te sposobne, motivisane nastavnike) nego zatrpavati škole skupom informatičkom opremom koja brzo zastarijeva, traži stalno softversko i hardversko unapređivanje, a nedovoljno je upotrijebljena u nastavi.

Sa učesnicima u projektu se razgovaralo o upotrebi mobitela kao nastavnog sredstva, te se usaglasili da to nije moguće, jer mobitel nije nastavno sredstvo, niti se od djece može zahtijevati da svi imaju iste (skupe) mobitele za rad u školi. Zbog različite ekonomske moći roditelja, na ovaj način se diskriminišu djeca roditelja koji nisu u stanju da djetetu obezbjede skup mobitel, a što nikako ne treba da utiče na njihove rezultate u nastavnom procesu. Mnoge zemlje, znatno naprednije od nas (SAD, Australija, Južna Koreja, Francuska) odustaju od nepotrebne digitalizacije u ranom dječijem uzrastu i vraćaju se tradicionalnim načinima učenja. Možda je vrijeme da i mi razmislimo šta činiti u budućnosti kako ne bismo napravili greške koje se teško ispravljaju.

(Novasloboda.ba)