Kratko vrijeme pamćenja

Top lista zaborava?

Događaji se brzo mjenjaju i zaboravljaju, kao na tekućoj traci. Ko se sad još sjeća lanjskih požara, smeća iz januara, pa čak i burnih protesta početkom februara.

 

zaboravljeno?

U januaru smo sa čuđenjem gledali u zaleđene slapove Nijagare. Ali to je bilo tamo negdje daleko. Suosjećali smo sa našom rajom u Kanadi, i u sjevernom dijelu SAD, kad smo sa uzbuđenjem slušali i čitali o tih njihovih minus četrdeset.  U međuvremenu, od jesenas, svakodnevno smo bili obasipani slikama iz Ukrajine. Gorilo je. Ali, to nam je bilo daleko, tamo negdje. Onda Krim. Rusija. Ostalo je u sjećanju samo ime trga, Maidan. Isto kao i Tahrir u Egiptu, ili Taksim u Turskoj, ili Tianmen u Kini, prije nekoliko godina. I opet nikom ništa. A sve to je bilo, tamo negdje. Onda je pomalo počelo dolaziti i kod nas. Prije dvije godine snijeg do krova. U Mostaru, gdje ga nikad nema. Onda, prošlog i pretprošlog ljeta, požari odniješe šta su mogli odnijeti. Početkom godine tone smeća po gradovima. Mostar se gušio u smradu danima. Nakon tog protesti. I oni su trajali su danima. U Sarajevu, u Mostaru, u Tuzli, u Zenici, pa čak i u Banja Luci. Opet značajno ništa. Čeka se oktobar. Zvanični izbori. 

A nakon svega toga: Poplave, klizišta, kataklizma. Narodu se nađe u drugim problemima. Pola Balkana pliva, klizi, ruše se kuće. Kažu, blizu milion ljudi je ponovo pokrenuto sa kućnog praga. Samo dvadesetak godina iza ratne kataklizme. Jedni događaji smjenjuju druge, kao na tekućoj traci. O tome više niko ništa ni ne pita. Jer nema kad. Sve su to bile stvari o kojima je neko morao voditi računa. Uvijek je preče ono što je sad, nego što je bilo. Do pojave nečeg novoga. A staro? Zaboravlja se, i ispada kao da se oprašta. Zaborav liječi sve, pa i nečije greške.

 

zaboravljeno?