Mostar 1914. godine
Slike grada prije 100 godina (2)
U
svijetu će ove godine biti obilježena stota godišnjica od početka Prvog
svjetskog rata. U četiri nastavka prikazaćemo neke slike grada Mostara
od prije 100 godina. (nastavak)
Gradsko kupatilo, ili banja, kako se u
Mostaru taj objekat zove i dan danas, toga dana, 3. juna 1914. godine
predat je narodu na upotrebu, dakle samo dvadeset pet dana prije kobnog
atentata u Sarajevu. Da sudbina bude u stilu romana, pobrinulo se i
gradsko vijeće grada Mostara, imenujući ovo zdanje imenom
prestolonasljednika Franza Ferdinanda. Dok su hiljade grla klicale i
uzvikivale carevo i prestolonasljednikovo ime, i dok je gradonačelnik
Mujaga Komadina priželjkivao dug život caru i prestolonasljedniku, nitko
tada od prisutnih nije slutio koban slijed događanja. Silan svijet je
dosezao sve do sredine mosta, oduševljeno je pozdravljao svaku rečenicu
gradonačelnika. Most preko Neretve, tada još pod imenom „Franz Joseph
Brücke” bio je izgrađen 1882. godine, a temeljito rekonstruisan 1888.
godine, bio je toga dana zatvoren za sav saobraćaj.
Na desnoj obali Neretve, odmah preko mosta, oko ulice Ričina, već je postojao čitav niz stambeno poslovnih objekata, sve do rampe i željezničke pruge, i u produžetku šetališta, preko Rondoa, novog gradskog trga, završenog 1902. godine. Sa obje strane ovog šetališta napravljen je čitav niz vila uglednih građana Mostara onoga vremena.
Na glavnoj ulica, od Šarića do Carinskog harema, nalazio se čitav niz stambeno poslovnih objekata. Svi putevi kroz Mostar do toga vremena vodili su u pravcu sjever - jug, a kroz Mostar, Glavnom i Srednjom ulicom. Centar gradskih zbivanja bio je oko Velike tepe na Glavnoj ulici, poviše stepenica koje su vodile ka Starom Mostu i Kujundžiluku.
Izgradnjom dva mosta, do toga vremena, zaokruživanjem kompleksa Musale, izgradnjom pruge i željezničke stanice, grad se sve više otvarao prema desnoj obali Neretve.
Željeznički saobraćaj odvijao se i prema jugu i prema sjeveru. Sa stanice Mostar vozovi prema jugu vozili su od 1885. godine, do Metkovića, a za Sarajevo, i dalje za čitav svijet, od 1891. godine. Na mostarskoj željezničkoj stanici susretali su se vozovi iz Sarajeva, Dubrovnika i Podgorice.
Kroz grad je 1882. godine već bila završena saobraćajnica od velike Gimnazije do Balinovca. Mreža novoizgrađenih cestovnih saobraćajnica je povezivala Mostar i sa jugom i sa sjeverom. Godinu dana prije, 1913., izgrađen je u Rodoču i aerodrom – jedan od tada rijetkih na Balkanu.
Ljudi su bili ushićeni silnim razvojem, i izgradnjom koja je zadesila njihov grad.
Mostar je dvije godine prije početka Prvog svjetskog rata uveo električnu centralu, „Munjaru“ - kako Mostarci odmah prozvaše ovo zdanje i gradom razveo javnu rasvjetu. Još nije bilo zaboravljeno svečano otvaranje Lučkog, ili mosta Mujage Komadine, tačno na isti dan, ali samo godinu dana ranije - 3.6.1913. godine.
Od privrednih objekata, u pogonu je bio Rudnik mrkog uglja, Fabrika duhana je proizvodila cigarete još od 1880. godine, a u samom gradu radili su pogoni stolarije, fabrika sapuna – „safunjara“ od 1912. godine, fabrika pekmeza – „pekmezara“, pivara, i uz nju tvornica leda, popularno nazivana „ledara“, vinogradarska stanica od 1888. godine. Na području Mostara postojalo je osam vinarskih podruma, čiji su proizvodi bili vrlo cijenjeni na domaćem i stranom tržištu.
U ovom periodu evidentan je značajniji priliv sitnih obrtnika, trgovaca i ugostitelja iz cijele Monarhije. Prvi precizniji podaci o broju zanatlija potiču iz 1904. godine, kada je u Mostaru bilo registrirano 977 samo¬stalnih obrtnika. Otvaranje prostora za plasman roba s područja Monarhije dalo je snažan impuls razvoju trgovine zasnovane na modernim evropskim standardima, tako da je toga vremena na području Mostara djelovalo nekoliko veoma uspješnih trgovačkih firmi. Iz Mostara su se još prije 1882. godine u svijet zaputile kutije cigareta sa odličnom prođom na tržištu, a zvale su se Damen, Bosna, Hercegovina i Orient.
Pogoni industrije su pravljeni u blizini željezničke pruge, a pošto je toga vremena to područje bilo van naseljenog dijela grada, bilo je to ujedno i prva industrijska zona grada Mostara. Mnogo ljudi je onog vremena našlo zaposlenje na željeznici, koja je davala velike mogućnosti i školovanja i napredovanja u službi, uz vrlo pristojne plaće. Ko je u to doba hodao u željezničkoj uniformi, bio je i viđen i poštovan. Preteča metalne industrije u Mostaru je bila Željeznička radionica za popravak lokomotiva i vagona, još od 1884. godine.
Posebnu sliku gradu davale su brojne škole. Velika gimnazija je počela sa radom 1893. godine, a u novoizgrađenoj zgradi, gdje je i danas nalazi, uselila je 1898. godine. U Mostaru su od 1903. godine postojale i Viša djevojačka škola i zanatska škola. Zanatska škola je bila na mjestu sadašnje Industrijske škole ili nekadašnjeg ŠUP-a. Od 1893. godine Mostar je već imao Trgovačku školu na Musali, Prvu osnovnu, Drugu osnovnu, Srpsku osnovnu u Brankovcu i Rimokatoličku školu u Podhumu, zatim četiri mekteba (iptidaije) i to kod Karadžozbegove džamije, na Velikoj tepi, u Donjoj mahali i Donjoj čaršiji. Pored ovih postojao je još i početni mekteb u Zahumu, deset ženskih mekteba po privatnim kućama i privatna njemačka škola u Brankovcu. U Mostaru je radila i učiteljska škola (preparandija), ali i Voćarsko-vinogradarska škola. Sve ove škole imale su za ono vrijeme moderne nastavne programe. U to vrijeme u Mostaru su radile čak i dvije privatne osnovne škole, za djecu doseljenih stranih državljana, u kojima se nastava održavala na njemačkom, odnosno mađarskom jeziku.
...nastavlja se...
(fotosi: Österreichisches Staatsarchiv)
Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
Na desnoj obali Neretve, odmah preko mosta, oko ulice Ričina, već je postojao čitav niz stambeno poslovnih objekata, sve do rampe i željezničke pruge, i u produžetku šetališta, preko Rondoa, novog gradskog trga, završenog 1902. godine. Sa obje strane ovog šetališta napravljen je čitav niz vila uglednih građana Mostara onoga vremena.
Na glavnoj ulica, od Šarića do Carinskog harema, nalazio se čitav niz stambeno poslovnih objekata. Svi putevi kroz Mostar do toga vremena vodili su u pravcu sjever - jug, a kroz Mostar, Glavnom i Srednjom ulicom. Centar gradskih zbivanja bio je oko Velike tepe na Glavnoj ulici, poviše stepenica koje su vodile ka Starom Mostu i Kujundžiluku.
Izgradnjom dva mosta, do toga vremena, zaokruživanjem kompleksa Musale, izgradnjom pruge i željezničke stanice, grad se sve više otvarao prema desnoj obali Neretve.
Željeznički saobraćaj odvijao se i prema jugu i prema sjeveru. Sa stanice Mostar vozovi prema jugu vozili su od 1885. godine, do Metkovića, a za Sarajevo, i dalje za čitav svijet, od 1891. godine. Na mostarskoj željezničkoj stanici susretali su se vozovi iz Sarajeva, Dubrovnika i Podgorice.
Kroz grad je 1882. godine već bila završena saobraćajnica od velike Gimnazije do Balinovca. Mreža novoizgrađenih cestovnih saobraćajnica je povezivala Mostar i sa jugom i sa sjeverom. Godinu dana prije, 1913., izgrađen je u Rodoču i aerodrom – jedan od tada rijetkih na Balkanu.
Ljudi su bili ushićeni silnim razvojem, i izgradnjom koja je zadesila njihov grad.
Mostar je dvije godine prije početka Prvog svjetskog rata uveo električnu centralu, „Munjaru“ - kako Mostarci odmah prozvaše ovo zdanje i gradom razveo javnu rasvjetu. Još nije bilo zaboravljeno svečano otvaranje Lučkog, ili mosta Mujage Komadine, tačno na isti dan, ali samo godinu dana ranije - 3.6.1913. godine.
Od privrednih objekata, u pogonu je bio Rudnik mrkog uglja, Fabrika duhana je proizvodila cigarete još od 1880. godine, a u samom gradu radili su pogoni stolarije, fabrika sapuna – „safunjara“ od 1912. godine, fabrika pekmeza – „pekmezara“, pivara, i uz nju tvornica leda, popularno nazivana „ledara“, vinogradarska stanica od 1888. godine. Na području Mostara postojalo je osam vinarskih podruma, čiji su proizvodi bili vrlo cijenjeni na domaćem i stranom tržištu.
U ovom periodu evidentan je značajniji priliv sitnih obrtnika, trgovaca i ugostitelja iz cijele Monarhije. Prvi precizniji podaci o broju zanatlija potiču iz 1904. godine, kada je u Mostaru bilo registrirano 977 samo¬stalnih obrtnika. Otvaranje prostora za plasman roba s područja Monarhije dalo je snažan impuls razvoju trgovine zasnovane na modernim evropskim standardima, tako da je toga vremena na području Mostara djelovalo nekoliko veoma uspješnih trgovačkih firmi. Iz Mostara su se još prije 1882. godine u svijet zaputile kutije cigareta sa odličnom prođom na tržištu, a zvale su se Damen, Bosna, Hercegovina i Orient.
Pogoni industrije su pravljeni u blizini željezničke pruge, a pošto je toga vremena to područje bilo van naseljenog dijela grada, bilo je to ujedno i prva industrijska zona grada Mostara. Mnogo ljudi je onog vremena našlo zaposlenje na željeznici, koja je davala velike mogućnosti i školovanja i napredovanja u službi, uz vrlo pristojne plaće. Ko je u to doba hodao u željezničkoj uniformi, bio je i viđen i poštovan. Preteča metalne industrije u Mostaru je bila Željeznička radionica za popravak lokomotiva i vagona, još od 1884. godine.
Posebnu sliku gradu davale su brojne škole. Velika gimnazija je počela sa radom 1893. godine, a u novoizgrađenoj zgradi, gdje je i danas nalazi, uselila je 1898. godine. U Mostaru su od 1903. godine postojale i Viša djevojačka škola i zanatska škola. Zanatska škola je bila na mjestu sadašnje Industrijske škole ili nekadašnjeg ŠUP-a. Od 1893. godine Mostar je već imao Trgovačku školu na Musali, Prvu osnovnu, Drugu osnovnu, Srpsku osnovnu u Brankovcu i Rimokatoličku školu u Podhumu, zatim četiri mekteba (iptidaije) i to kod Karadžozbegove džamije, na Velikoj tepi, u Donjoj mahali i Donjoj čaršiji. Pored ovih postojao je još i početni mekteb u Zahumu, deset ženskih mekteba po privatnim kućama i privatna njemačka škola u Brankovcu. U Mostaru je radila i učiteljska škola (preparandija), ali i Voćarsko-vinogradarska škola. Sve ove škole imale su za ono vrijeme moderne nastavne programe. U to vrijeme u Mostaru su radile čak i dvije privatne osnovne škole, za djecu doseljenih stranih državljana, u kojima se nastava održavala na njemačkom, odnosno mađarskom jeziku.
...nastavlja se...
(fotosi: Österreichisches Staatsarchiv)
Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
NovaSloboda.ba
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen