Rondo
Kružni
tok u Mostaru, napravljen je 1882. godine, u prvo vrjjeme narod je zvao
„Gumno”, a naziv Rondo dobio je kasnije, od francuske riječi „La
rondelle”, što znači okrugla lijeha.
Na sjednici Gradskog vijeća Mostara,
održanoj 10. marta 1897. godine, donesena je odluka o kupovini parcele
zemlje u vlasništvu Avdage Bakamovića, kao i Avde i Ibrahima Đikića, s
ciljem da se na tom mjestu napravi kružni tok ulica. Ukupno je kupljeno
160 kvadratnih metara zemlje. Za to je izdato i obeštećenje, ali ni
približno pravoj vrijednosti zemljišta.
Osam godina prije izgradnje kružnog toka, izgrađeno je Štefanijino šetalište (Stephanie Alèe), kao centralna ulica koja je trebala povezivati grad s novoizgrađenim Zapadnim logorom i dalje prema izlazu iz grada prema Čitluku, odnosno Ljubuškom. Ova aleja od Gimnazije do Balinovca zasađena je platanima, koji su vodu dobijali iz đeriza, kanala prokopanih duž šetališta. Kod parka na Rondou, uz sam trotoar, još uvijek se mogu nazrijeti ti kanali.
Kružni tok je napravljen 1882. godine na tzv. Gumnu. Naziv „Rondo” se udomaćio dosta kasnije, od riječi „Rondela” (od francuske riječi „La rondelle”, što znači i okrugla lijeha - nasad za cvijeće u vrtu ili parku), iz čega je kasnije izvedeno, novonastalo ime „Rondo”. Još 1937. godine, Salih Baljić u svom tekstu „Ljepote Hercegovine” naziva „Rondo” Gumnom.
Kasnije je iz tog „kruga” na Rondou, inž. Miloš Komadina projektovao šest radijalnih aleja, koje su nastajale u raznim vremenskim periodima. Tako se ulica prema Raskršću, poznata Mostarcima kao Pijesak (Petra Drapšina – danas Kraljice Katarine), gradi 1901. godine i dobija naziv ulica Lipa. Odmah nakon nje, 1902. godine, kao suprotna joj ulica, gradi se ulica Uzdisaja (Vladimira Nazora – danas Kralja Tvrtka). Kao zadnja ulica u toj šestokrakoj zvijezdi, gradi se Liska ulica i njen produžetak prema Bijelom Brijegu (Blagoja Parovića – danas Kneza Branimira).
U to vrijeme su se izgradile i neke od najljepših vila u tom dijelu grada. Među svima se ističe, vila, nekad poslovna zgrada Eduarda Fesslera iz 1897. godine.(danas zgrada Rektorata Sveučilišta).
Sjeverno od Rondoa, pružala se velika parcela voćnjaka od oko 4.700 m² u vlasništvu katoličke biskupije, na kojoj je planirana gradnje katoličke katedrale. Ali, izbijanje Prvog svjetskog rata remeti te planove, a biskupija nakon rata prodaje parcelizovano zemljište novopečenim ratnim bogatašima. Jednu od parcela kupuje i pravoslavna crkva, s namjerom gradnje crkve za „750 duša“. Nabavio se i kamen i to tako što je dovučen s Huma rušenjem dviju fortica. Međutim, zbog nedostatka sredstava, odustaje se od gradnje, zemljište se ponovo prodaje, a kamen se 1960. godine koristi za gradnju Doma kulture (Dom Herceg Stjepana Kosače).
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
Osam godina prije izgradnje kružnog toka, izgrađeno je Štefanijino šetalište (Stephanie Alèe), kao centralna ulica koja je trebala povezivati grad s novoizgrađenim Zapadnim logorom i dalje prema izlazu iz grada prema Čitluku, odnosno Ljubuškom. Ova aleja od Gimnazije do Balinovca zasađena je platanima, koji su vodu dobijali iz đeriza, kanala prokopanih duž šetališta. Kod parka na Rondou, uz sam trotoar, još uvijek se mogu nazrijeti ti kanali.
Kružni tok je napravljen 1882. godine na tzv. Gumnu. Naziv „Rondo” se udomaćio dosta kasnije, od riječi „Rondela” (od francuske riječi „La rondelle”, što znači i okrugla lijeha - nasad za cvijeće u vrtu ili parku), iz čega je kasnije izvedeno, novonastalo ime „Rondo”. Još 1937. godine, Salih Baljić u svom tekstu „Ljepote Hercegovine” naziva „Rondo” Gumnom.
Kasnije je iz tog „kruga” na Rondou, inž. Miloš Komadina projektovao šest radijalnih aleja, koje su nastajale u raznim vremenskim periodima. Tako se ulica prema Raskršću, poznata Mostarcima kao Pijesak (Petra Drapšina – danas Kraljice Katarine), gradi 1901. godine i dobija naziv ulica Lipa. Odmah nakon nje, 1902. godine, kao suprotna joj ulica, gradi se ulica Uzdisaja (Vladimira Nazora – danas Kralja Tvrtka). Kao zadnja ulica u toj šestokrakoj zvijezdi, gradi se Liska ulica i njen produžetak prema Bijelom Brijegu (Blagoja Parovića – danas Kneza Branimira).
U to vrijeme su se izgradile i neke od najljepših vila u tom dijelu grada. Među svima se ističe, vila, nekad poslovna zgrada Eduarda Fesslera iz 1897. godine.(danas zgrada Rektorata Sveučilišta).
Sjeverno od Rondoa, pružala se velika parcela voćnjaka od oko 4.700 m² u vlasništvu katoličke biskupije, na kojoj je planirana gradnje katoličke katedrale. Ali, izbijanje Prvog svjetskog rata remeti te planove, a biskupija nakon rata prodaje parcelizovano zemljište novopečenim ratnim bogatašima. Jednu od parcela kupuje i pravoslavna crkva, s namjerom gradnje crkve za „750 duša“. Nabavio se i kamen i to tako što je dovučen s Huma rušenjem dviju fortica. Međutim, zbog nedostatka sredstava, odustaje se od gradnje, zemljište se ponovo prodaje, a kamen se 1960. godine koristi za gradnju Doma kulture (Dom Herceg Stjepana Kosače).
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
NovaSloboda.ba
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen