Autor teksta je Danilo Marić, a tekst je objavljen u
knjizi autora “Mostarska treha”,
"Jure i Neda na Bulevaru u mećavi"
Autor slike i statue je Zdenko Bošković -
Gizenga:
slika: “Jure
i Neda na Bulevaru u mećavi”, acryl na platnu 30x40,
i statua: “Jure
i Neda – spomenik bezuvjetnoj ljubavi”, keramika, visina 30 cm.
“Jure
i Neda – spomenik bezuvjetnoj ljubavi”
Neda i Jure by Danilo Marić
Ljudi koji nadžive smrt postigli su to svojim životnim
djelom, slikom, česmom, romanom, državom..., djelom po kome se pamte. Neda i
Jure, kojih desetinama godina nema među živima, svakodnevno se spominju, a
djela nemaju. Ili ga ne vidimo!? "Eto vas kao Neda i Jure". Rečenica
je kojom se pamćenje prenosi, a izgovara se ljudima koji se zdušno druže,
naročito uspjelim bračnim parovima..
Makoliko velik, osamljen čovjek je mal. Tako su oni tumačili
svijet i opravdavali svoju pojavu.
Šezdesetogodišnji Jure, starolikiji od svojih godina, nizak
i poguren, mršav i neizgledan, izrazom lica je nudio dobrodušnost,
pomirljivost, savršenstvo mirnoće duha i vaskoliku bezbrižnost. Činio je po
volji drugih, naročito po volji supruge Nede. Kad je ona raspoložena i tiha,
ponašao se kao da je postigao sve ovozemaljske ciljeve. Blaženo.
Pedesetogodišnja Neda je muževljeva suprotnost, visoka i
debela, zločeste naravi i britkog pogleda, stalno je u pokretu i jalovim
poslovima. Bez prijatelja je, a i kad stekne kojeg, kao da čini sve da ga
izgubi. Ipak, Jure dobrotom više naplijeni ljudi nego ih Neda uspije da
rasturi. Te suprotnosti su ih sastavile i održale u čvrstom braku. Nerazdvojni
su, iz kuće ne izlaze jedno bez drugog. Nikad, jer, po njima, osamljen čovjek
je nikakav čovjek.
Pet-šest koraka ispred Jure, gorostasna Neda grabi krupnim
koracima po mostarskim pločnicima, mrkoćudno, tek se povremeno oglasi, mrmorom
ili oštrim glasom da naruži Juru. Ona žurno i bahato, a Jure tiho, sitnim
koracima trčkara za njom, smiješi se, i biranim riječima brani od njenih
uvreda. Krivac je zato što zaostaje za njom, sa razlogom ga grdi, on prihvata
prijekor, dodatno ubrzava koračiće, hoće da joj čini po volji, ali kad mu to
ponekad i pođe za rukom, ubrza i ona, odmakne više i potvori opravdanje za svoj
bijes i nove pogrde. One uslijede po naglom zaustavljanju, izgovara ih glasno i
prijeteći, jer hoće da tome svjedoče prolaznici. Iskuljava bujicu pogrda koje
Jure u strogo mirnom stavu pomno sluša i proživljava. Zaustavljanje i grđenje
ponavljaju se svakih dvije-tri stotine koraka, tako da prisutnost Nede i Jure
na mostarskim ulicama ne može proći nezamijećeno. Prolaznicima to zaokuplja
pažnju, poneki ustaju u odbranu Jure, neki zbog šale, a neki zbog zbilje, to
upetljavanje Nedu dodatno raspaljuje, a na Jurino lice dograđuje bezazlenu
začuđenost.
Na kraju pješačenja, gotovo redovno, Neda i Jure završavaju
tamo gdje ima pića. Ona za gostioničarskim stolom, uz čašu rakije, a on koji
korak od nje, stoji ili čuči. Prati joj pokret i mig, bezazleno, uvijek spreman
da postupi po njenoj zapovijesti. Zatečeni gosti ih pogleduju, a njih dvoje
tome kao ne pridaju pažnju, a nesretni su ako tih pogleda nema. Iz dana u dan
se ponavljaju ophođenja:
—Nedo! Zašto Juri ne daš da sjedne?
—Plati mu rakiju, pa će sjesti —svaki put isti je Nedin
odgovor. I jedino tada se na njenom licu može naslutiti pomirljiv stav, koji
potraje koliko i donošenje počašćene rakije. Tada dolazi do preobražaja izraza
i govora, svaki put otpočne naredbom:
—Jure! Dođi! Sjedni za sto.
Rakija je česta Nedina misao. Očekivala je i dočekivala da
je časte kafanski gosti, a ako čekanje prekorači strpljenje, dopovezivala bi se
Jure, deračila: —Da si kakav čovjek, častili bi te ljudi.
A oni, gosti, zaštićujući Juru, rakiju su naručivali i za
Nedu i za Juru.
Dok su bili mlađi zarađivali su i tada tek koliko je nužno
za preživljavanje. Nedino je bilo da iznađe posao, a Jurino da ga obavi. Obično
se radilo o pilanju i cijepanju drva. Ona je organizator posla. U toku rada
sjedi pored drvarice i naređuje mu šta i kako da radi. Kadšto i naruži, jer on
otprve nije pogodio red cjepanica kako je zamislila ona.
Njeno je da se uz posao ugovori i jelo i piće. Oko toga je
često u sukobu s poslodavcima, zbog prezačinjenog ili nedočinjenog jela, rakije
smrdulje, prljavih sudova... Duplirani obroci se podrazumijevaju, jer, zaista,
i rade dvoje, umno i fizički. Naručioci poslova su komšije i znanci, svakako je
njihovo da prehranjuju Nedu i Juru, pa kad je već tako, onda neka i zarade
nešto.
Tamo gdje rade, okuplja se dokoni komšiluk, zdušno učestvuje
u nesporazumima, Nedu potiču na grđenje Jure, pa onda grupno ustaju u njegovu
odbranu. Nakraju, kad Jure lipsa, biva to obično već u prvoj trećini posla,
priskoče muškarci jakih mišica, oni što su se dovoljno natrehali, i dovrše
započeti posao.
Jure je posustavao sve više, sjekirom omahivao sve
nedjelotvornije, i sve uočljivije postajao nejak i za lakše poslove. U skladu s
tim, Neda je sve teže pronalazila poslove, pa i prestala da ih traži. Okrenula
se milostinji, ali ne onoj prostoj, da riječima moli pomoć u hrani i piću. Ona
takve riječi nije nikad izgovorila, njen način je osobit, da ne moli, a da se
molba podrazumijeva. U tom načinu Jure je sredstvo. Dobrih ljudi je da ih časte
po gostionicama, smisao njenoga načina je to. Mostarci su uvijek njedrili takvu
sortu sugrađana, hranili ih i napajali, časteći plaćali zabavu. Šala je jedini
proizvod te mostarske fele.
U oštrom nadmetanju mostarskih lisaka i trehaša, Neda i Jure
su stareći gubili mjesto uveseljivača, od svojih učinaka dobivali su sve manje,
a potrebe za alkoholom su narastale. "Rakija pusta, ima li je". U
potrazi za njom, a otimajući se od starosti, dopali su neprohodnih puteva.
Taman kada se pomislilo da su izgubljeni, oni se gradu
nametnuše snažnije nego ikad prije. Mrtvaci!? Mrtvaci će biti njihov izvor
života. A njih, mrtvih, ne može nestati.
Po razdanjivanju, na način po kome će se pamtiti, gorostasna
Neda ide krupnim koracima, a Jure sitnim staračkim trčkara za njom. Žure za
lovinom. "Ko je umro noćas"?, prvojutarnje je pitanje. Po saznavanju
upućuju se u kuću žalosti. Tamo, uz plačne izraze lica, koja su uigrali do
savršenstva žalosnosti, rječima punih žestokih začina bola, izjavljuju saučešća
i sjedaju na mjesta pored kojih je rakija za pokoj duši. Svake tuge je rakija
obavezna pratilja. A gdje se god pije i mezi se.
U povratku prema kući, nezaobilazna stanica je trg Rondo. To
je ono mjesto na kojem se objavljuje proljeće juga. Nadaren zelenilom, beharom
zerdelija, bjelinom mekane svjetlosti i mirisom lipa, Rondo uljepšava i osobena
mostarska gostionica, koje je da je u drugom planu, iza stolova i stolica. Valjda
i nema nigdje više kao ovdje, da čovjek, iz gradske kafane, svjedoči širini i
izdašnosti nenatrunjene prirode. Redovni gosti imaju "svoje" stolove
i stolice. Nedino i Jurino mjesto je najistureniji sto, onaj što dira ulicu.
Neda sjedi za stolom kako nije nikad prije. Tužna i umorna,
od života. Ne zvjerka po gostima, ne grdi Juru, ne zanima se za rakiju. Ni za
koga, i ni za šta. Raskoračila staračke šljuke, podnimljena, zagledala se u
ivičnjak između nogu. Tužna do očaja.
Koji korak od nje, podnimljen i prislonjen uza stablo lipe,
Jure žalosno bulji u nju, namjeran je da je tješi, ali ne umije da smisli nijednu
prikladnu riječ. Pod udarima bola, za njom, zaklecaše i otkazaše mu noge. Čučnu.
Stražnjicom dodiruje pete istrošenih cipela, vrpolji se gonjen nagonom da kaže
riječ utjehe, ali ne može da se dosjeti ni jedne prikladne, pa kao vjeran pas
pored ranjenog gospodara, Jure se uznemireno meškolji i cvili.
Umrijeće zajedno njih dvoje, davno je Juri kazala Neda, a
sve što je predvidjela i zbilo se, Jure je odavno načisto s tim, zbog toga je i
nepokolebljivo poslušan. Umrijeće zajedno, Jure je u to potpuno uvjeren. Ove
misli su nasrnule na Juru, u posljednjem dolaženju prema Rondou, kada se Neda
nenadno zaustavila i zaljuljala. Zanemoćala je, da li je nastupio Onaj dan,
cvileći pored Nede, pita se Jure. Pijana je kao i obično, ali ne toliko da ne
bi mogla da hoda. Ne može da vlada svojim tijelom. Svalila se u jarak.
Bespomoćna je. On joj priskoči i pomaže da se uspravi. Ne uspijevaju. Juri se
objavila njena predsmrtnost. Čučnuo je pored Nede i tiho i bolno zacvilio.
—Zašto ne legneš, u jarak, Jure pored Nede? —za tren ih je
poremetio jedan od dvojice mladića prolaznika.
Jure se ne obzire na dobacivanje, nije to njegov posao,
Nedino je to bilo uvijek, pa i sada. Opružena na granici svijesti, ovoga puta,
i Neda neće da čuje, ali je se mladić ne okanjuje, ponavlja:
—Zašto ne legneš u jarak? Jure! Pored Nede.
—Da je rakija u jarku i Jure bi legao —uz grč bola, i ovom
prilikom, Neda smože snage da odvrati.
Kada su mladići shvatili njenu nemoć, nježno su joj prišli,
pridigli pa ponijeli. Nosili su je čak do na Rondo, do "njenoga"
stola.
Neda podnimljeno sjedi sa zabodenim pogledom u zemlju, a
Jure šćućureno cvili pored nje.
To je zadnja upamćena slika Nede i Jure.
(iz knjige Mostarska treha, Danila Marića)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen