Iz knjige “Dim bogova. Socijalna povijest duhana“
američkog novinara Erica Burnsa.
Indijanci su duhanu pridavali ljekovito svojstvo.
Prvi duhan iz Amerike prenio je u Evropu Kolumbov mornar Rodrigo de Xerez.
Pušači su u Evropi dugo vremena smatrani čudacima. Nikotin je dobio ime po
francuskom veleposlaniku Jeanu Nicotu. U 19. vijeku duhan se u Americi samo
žvakao, i pljuckao. Francuzi su prvi smotuljke duhana u papiriće nazvali
cigaretama. Dok fine cigare, ili gospodske, sadrže samo 2% nikotina, cigarete
za raju sadrže od 9 do 10% nikotina. U Americi su jedno vrijeme školskoj djeci
umjesto doručka dijelili sledovanje duhana. Duhanska industrija je reklamom
pridobila mnoge žene. Moderna medicina je u 20. vijeku otkrila vezu pušenja sa
mnogim bolestima. Reklama cigareta je zabranjena. Pušenje je u 21. vijeku
postalo društveno neprihvatljiva navika. U velikom broju zemalja pušenje je
zabranjeno na javnim mjestima.
Knjige „Dim
bogova. Socijalna povijest duhana“ poznatog američkog novinara Erica Burnsa
koji je radio za NBC, Fox News i New York Times, objavljena je 2007.
godine. U knjizi se govori o
istoriji duhana i pušenja, ali i o dosta detalja, koji nam do sada nisu bili
poznati.
Iako je danas to teško zamisliti, duhan je nekad smatran
ozbiljnim lijekom. U Americi, u dobu prije Kolumba, duhan su uzgajali plemenski
vračevi, kako bi njime liječeli svoje suplemenike, ali ujedno i udobrovoljavali
bogove. Smatralo se da je pušenje
zdravo, jer se time otvaraju sve pore u tijelu. Vračevi su svoje bolesnike liječili
metodama sličnim umjetnom disanju. Umjesto zraka, u bolesnikova pluća upuhivali
su duhanski dim. Za liječenje glavobolje, ispuhivali bi duhanski dim na čelo
pacijenta. Probavne teškoće liječili se upuhivanjem duhana u stražnjicu, uz
pomoć za to posebno napravljene lule. Smatralo se da je duhan posebno koristan
za žene. Neki američki domorodci proizvodili su duhansku kremu, kojom su žene
trljale abdomen kako bi se zaštitile od pobačaja. Za lakši porod pripremala se
neka vrsta čaja od duhana. Porodiljama koje ga nisu htjele piti, čaj je silom
ulijevan u nosnice. Uz sve to, verovali su da duhanski dim na svom putu u
visine, ljudima omogućava uspostavljanje veze sa nadnaravnim bićima. Zbog toga
su Evropljanima, u prvim kontaktima, Indijanci izgledali ka barbari koji
"ispijaju dim".
Prva evropska
žrtva duhanske ovisnosti bio je Kolumbov bliski suradnik, Španjolac Rodrigo de
Xerez. On se u Americi izgledao "navukao" na duhan, kojeg je kriomice
donio u domovinu. Mešutim, Rodrigo nije stradao od zdravstevnih nego od
socijalnih posljedica pušenja. Kao jedini pušač u svom rodnom gradu Ayamonteu,
a vjerovatno tada i u čitavoj Europi Rodrigo je svojim sugrađanima izgledao kao
čudak, koji se razbolio ili izgubio pamet. Jer ko bi normalan, kako su oni
mislili, čitav dan sjedio, udisao duhanski dim i meditirao. Prijavili su ga
Inkviziciji, koja je Rodriga trebala izvesti na pravi put i osloboditi ga
njegovog nastranog običaja. Rodrigo nije odustao od pušenja pa je ubrzo ostao
bez svojih imanja i završio u tamnici.
Drugi poznati europski ljubitelj duhana, Englez sir Walter
Releigh, imao je više sreće. On je, obećanjem da će duhanski "dim
pretvoriti u zlato", uspio poslovično strogu i nepovjerljivu kraljicu
Elizabetu I uvjeriti da investira u duhansku ekspediciju u Ameriku. Svoje
obećanje sir Walter je dijelom uspio ostvariti i zato što je duhan postao
popularan u Engleskoj. Naime, Englezima su pušači isprva izgledali kao rijetke
životinje. Prolaznici su za zaprepaštenjem gledali čudake koji su išli ulicom i
dimili. Djeca su se od njih
sakrivala i iza leđa im dobacivala poruge. Ali, zbog činjenice da je sir Walter
bio neka vrsta medijske zvijezde onog vremena, lule i debele cigare od smotanih
listova duhana Englezima su vrlo brzo postale omiljena razbibriga. Stvari su otišle
tako daleko da su pušila čak i školska djeca koja su, umjesto doručka dobijala
dnevno sledovanje duhana.
Za popularizaciju
duhana u Europi posebno je ostao važan francuski veleposlanik Jean Nicot koji
je kraljici Katarini na poklon donio duhan kao "čudotvorni" lijek za
njene česte glavobolje izazvane migrenom. Iako nije poznato koliko je
duhan kraljici zaista pomogao, ona ga je objeručke prihvatila. Njen je primjer
uskoro zarazio čitavu Europu. Stoga je po Nicotu kasnije nazvan jedan od
najotrovnijih sastojaka duhana, nikotin.
Duhan je imao i svoje protivnike. "Ko bi pametan u sebe unosio dim, a zatim ga
ponovo ispuhivao vani. Ko je toliko blesav da dopusti da zaudara na duhan i da
u ustima ima ukus pokvarene hrane" pisalo je u prvim antiduhanskim
pamfletima. Neki su se duhanu protivili iz vjerskih razloga smatrajući da je
riječ o još jednom poroku koji ljude vuče u uživanje i odvlači od spasenja, pa
je jedan papa strogo zabranio pušenje sveštenicima. Ipak bilo je i
drugačijih mišljenja. Talijanski svećenik Benedetta smatrao je da je pušenje
pozitivna stvar jer potiskuje spolnu želju i pomaže spasenju duše. Ali, prvi
pravi neprijatelj duhana bio je engleski kralj James I koji je napisao knjigu
"Protivdar duhanu" i time nastojao iskorijeniti ovaj, kako kaže,
"barbarski običaj". Iako je tadašnja njegova kampanja propala, jer je
zahtjevao porez od 4000% kako bi
eliminisao pušenje, mnoge njegove tadašnje zamisli oživjela je vlada SAD u 20.
vijeku.
Velike zasluge u borbi protiv duhana imala je neumorna
Amerikanka Lucy Page Gaston. Ona je pušače javno žigosala kao "smrdljivce",
pa je protiv njih jedno vrijeme čak uspjela okrenuti i političare. Njena akcija
bila je toliko gruba, da je na pušače slala posebno obučene dječake, koji su im
na ulici otimali cigarete iz usta. Bilo kako bilo, sve to nije moglo zaustaviti
duhansko ludilo koje je tristotinjak godina vladalo Evropom i Amerikom.
Duhansko ludilo počelo je u Americi, kada su prvi
doseljenici počeli masovno uzgajati duhana, nazvan Virginija, po koloniji u
kojoj je uzgajan. Duhan je uskoro postao toliko popularan da je služio kao
novac. Smatrali su ga i lijekom od teških zaraznih bolesti, poput žute
groznice, a smatralo se i da duhanski dim čuva hranu od kvarenja.
Isprva je najpopularnija bila lula koju su pušili svi, pri
čemu su pripadnice ljepšeg spola preferirale keramičke lule. Kasnije je u modu
ušla cigara, deblji ili tanji smotuljak duhanskog lista, koji je zbog kubanskog
porijekla šire poznat kao kubanka. U
19. vijeku u Americi je bio raširen običaj žvakanja duhana. Više stotina preduzeća
prodavalo je duhan u koji su dosjetljivi trgovci dodavali šećer, cimet, med i
ko zna šta još ne.
Žvakanje duhana
posebno je popularizovao američki predsjednik A. Jackson, nakon odlaska u
penziju, u zadnjim godinama života, ljuljajući se u omiljenoj stolici i žvačući
duhan, koji bi nakon određenog vremena ispljunuo u pljucu postavljenu na pod.
Iza ove,
Amerikancima vrlo romantične slike, stajala je gruba, prljava i smrdljiva
stvarnost, jer je mnogim žvakačima "žuta slina polusažvakanog duhana curila
niz usta". Engleski pisac Charles Dickens na svom putovanju brodom po
Americi nije mogao spavati zbog "podrigivanja i pljucanja koji su
odjekivali čitavu noć". Stvari su postajale toliko loše da su čak i u
državnim institucijama u Washingtonu napisi ljubazno upozoravali gospodu da
sažvakani duhan ne pljuju po podu i po zidovima, nego u zato predviđene pljuce.
Dok je Amerika
plivala u duhanskoj slini, u Evropi je nastao proizvod koji je osvojio svijet.
Kopajući po smeću,
španjolski siromasi skupljali su ostatke bogataških cigara, od njih pravili duhansku
mješavnu koju bi zatim motali u male papiriće i pušili. Ove španjolske papelete,
odnosno ceduljice, zbog blagog okusa bile su prihvatljive ženama, jednako kao i
muškarcima. Ove male smotuljke duhana dodatno su popularizirali britanski vojnici
koji su sredinom XIX. vijeka vodili krvavi rat s Rusima. Tačku na i stavili su
Francuzi koji su ovim smotuljicima dali današnje ime cigarette. Cigareta je
krajem 19. vijeka postala simbol narastajućeg ženskog pokreta. Mnoge žene su govorile:
"sa svakim novim dimom, sve više postajem svoja".
Ali, cigarete su
imale i svoju tamnu stranu. Za razliku od gospodskih cigara u čijim je
listovima bilo tek oko 2% nikotina, u cigaretama ga je bilo 9- 10%. Zato su
generali smatrali da je cigareta posebno dobra za vojnike jer njen "otrov u
svakom dimu ima malo okusa smrti", što je vojnicima trebalo pomoći u
suočavanju sa strahom od smrti.
Naravno, evropsko duhansko ludilo je zahvatilo i naše
krajeve, a ako je vjerovati štampi s kraja 19. vijekaa, pušači su pušili 8 do
12 kg čistog duhana godišnje, odnosno dvije do tri kutije današnjih cigareta
dnevno. Pušenje je bilo toliko
rašireno da su siromasi često radije pušili nego jeli.
Pravo duhansko ludilo
dogodilo se u 20. vijeku u Americi, koja je pod uticajem dva svjetska rata
postala najveća pušačka nacija na svijetu. Stotine hiljada Amerikanaca
je tada prošlo put od nepušača do potpune duhanske ovisnosti. Koliko je ta
slika stravična pokazuje brojka da je prosječni Amerikanac, dakle svaki
muškarac, žena i dijete, na početku 20. vijeka pušio manje od hiljadu cigareta
godišnje. Pola vijeka kasnije, ta se
brojka popela na preko četiri hiljade. Dakle, prosječni strastveni pušač
vjerojatno je pušio i dvadesetak hiljada cigareta godišnje, odnosno dvije do
tri kutije dnevno, a možda čak i više. Klasični primjer duhanskog ludila bio je
slavni glumac Clark Gable, koji je dnevno pušio tri kutije cigareta bez filtera.
Umro je od srčanog udara u 59. godini.
Zbog toga ni ne
čudi podatak da je industrija duhana u tom periodu narasla do neslućenih
razmjera i da su pušačke reklame osvajale tržište. Pri tome, najbezobzirniji je
način, kako je industrija duhana pokušala, i uspjela, osvojiti žene.
Reklamne kampanje su ženama poručivale da je pušenje
najsigurniji znak emancipacije. Žene su putem reklama uvjeravane da je cigareta
najbolji način regulacije tjelesne težine, odnosno da im pušenje pomaže da dobiju
izgled otmjenih djevojaka, kao one na reklamama.
Duhanske kompanije su u reklamnu upregnule čak i Djeda mraza,
koji je pušačima poručivao da njemu cigarete ne nadražuju grlo i ne izazivaju
kašalj. Vrhunac svega bila je reklama u kojoj su zloupotrebljavani ljekari,
tvrdeći, kao "više ljekara puši Camel, nego druge cigarete".
Ipak, duhansko
ludilo nije moglo trajati vječno. Moderna medicina je u 20. vijeku otkrila vezu
pušenja sa mnogim bolestima, a na prvom mjestu sa rakom pluća. Suočene sa
ovakvim otkrićima, duhanske kompanije su počele sa proizvodnjom cigareta sa
filterom, uvjeravajući pušače da su tako zaštićeni od katrana i nikotina i da
bezbrižno mogu uživati u duhanskom dimu. Ipak, na tragu reformi tragično
preminulog J. F. Kennedya, američka vlada je 1964. krenula u obračun sa do tada
svemoćnom duhanskom industrijom.
Rezultat toga je
činjenica: Pušenje je u 21. vijeku postalo društveno neprihvatljiva navika.
(iz teksta Tihomira
Rajčića, Slobodna Dalmacija)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen