Jedna slika – hiljadu sjećanja: Carina i Memi hodžina džamija

Jedna slika – hiljadu sjećanja

Carina nekada i Memi hodžina džamija

Analiza slike koju je postavio Denijal Behram

Nakon dosta diskusija, sjećanja, prijedloga, priloga, pregleda starih slika, i na kraju neizbježnog Googlea, došli smo do zaključka da su se zidovi i kapije, na lijevoj strani Denijeve slike, nalazili na mjestu gdje se danas nalazi novoizgrađena višespratnica Demirovića.

Iza sjevernog zida kuće, na kojem se u vrhu vide mali prozorčići, nalazi se ulazak u sokak Pere Lažetića. Kuća sa desne strane, kad se već uđe u sokak Lažetića, i danas je na tom mjestu. Pokazatelji koji su nas rukovodili da zaključimo da je to stvarno ta lokacija, bili su isti položaj i oblik brda u daljini, kao i položaj krovova i dimnjak na kućama iza ulaska u Lažetića sokak, na staroj slici. Ovo smo istaknuto zaokružil na duploj slici, sa koje se može napraviti usporedba, kako je to bilo nekad i kako je to sad.

U vezi kuća sa stare slike detaljno objašnjenje nam je dao Semir Kazazić: Kuća sa halkama na kapiji, na sredini slike, odmah iza žene koja gleda u kameru, u prvom planu, predstavlja staru Brkića kuću (stara partizanska porodica). Iza kapije sa halkama bila je jedna mala avlija, pa opet jedna mala kapija, odakle se ulazilo u drugu avliju, iz koje je bio ulaz u kuću. Južnije, odnosno sasvim lijevo na slici, kapija iznad koje se vidi reljef Starog mosta, to je bila kuća koja je srušena u bombardovanju Mostara krajem II svjetskog rata. Nakon rata na mjestu te kuće je ostala ruševina, a kasnije poravnata u igralište, na kojemu su se igrala djeca. U istom tom nizu, od istog bombardovanja srušene su još 3-4 kuće, između odstalih i jedna kuća koja je pripadala familiji Kazazić.

Uvodom u dokumentaciju iz WWII, bombardovanje grada Mostara izvršila je američka avijacija 14. januara 1944. godine.

O detaljima i bližim podacima o vlasniku kuće, iznad čije se kapije nalazi reljef Starog mosta još nemamo podataka, tako da se još ništa ne zna, ko bi mogao biti autor ovog reljefa.

Kroz diskusije se uočio još jedan momenat. Iznad, sad već definisane Brkića kuće, vidi se vrh, alem, jedne džamije. Senad Suljić je napomenuo, u svom zapažanju, da je na mjestu gdje se nekada nalazila samoposluga na Carini, a danas se nalazi Služba hitne pomoći, nekada stvarno bila džamja koja je srušena 1951. godine, te da je ova slika sigurno uslikana prije te godine. Za većinu raje sa Carine, a pogotovo onih koji nisu sa Carine, još jedna džamija na Carini, koje više nema, na ovome mjestu bila je novina. 

Prema svim dosadašnjim saznanjima na Carini su bile džamije, ona iznad Neretve, poznata pod imenom Mehmed Ćetordan džamija, i džamija u blizini Carinskog mosta, Terjahja džamija. Ove dvije džamije su također bile srušene poslije II svjetskog rata, a Terjahja džamija je obnovljena poslije ovog zadnjeg rata. Uz džamiju na glavnoj ulici, koja se zvala Fatima Kadun džamija i onu na Musali, Ćose jahja džamija, u neposrednoj blizini mahale Carina, nekada je bilo je 5 džamija.

Pogledom u stare knjige, uz malo napora, došli smo do podataka za ovu džamiju.

Ta džamija zvala se  Memi hodžina džamija. Sagrađena je prije 1620. godine, a nalazila se na uglu Srednje i Braće Krpo ulice.

O položaju kuća sa prve slike i današnjeg stanja na terenu, napravili smo usporedbu sa jednom slikom napravljenom iz aviona, 1929. godine, na kojoj se vidi hotel Neretva, veliki park na Musali, i dobar dio Carine. Na staroj avionskoj slici uočljivi su krovovi kuća koje se vide na Denijevoj slici, a sve to potvrđuje da je bio ispravan zaključak, o kojim se kućama radi na toj slici.

Ponovnim pregledom foto arhive, pogotovo hotela Neretve, ali i slika Carine iz starijeg perioda, na mnogo tih slika zapaža se ta munara, od Memi hodžine džamije, koja nam je do sada prolazila onako, usput, nezapaženo, a i ne znajući o kojoj džamiji se radi. A sada, kad se o njoj zna koja više, uočljiva je skoro na svakoj staroj slici.

Na prostoru „mahale Carina” nalazile su se sljedeće mahale: Fatime kadun, Memi hodžina i Tere-hadži Jahijatova. Inače, ni jedna od ovih „mahala” ne nosi, niti je prati, naziv po nazivu neke od džamija na tom prostoru. To su gradske četvrti koje su se poslije formirale od više mahala. Iz ovih razloga navedeni lokaliteti nisu se mogli smatrati mahalama; (Puljic, Mahale grada Mostara). 
Sam naziv, potvrđuje naselje na Carini, oko Memi hodžine džamije.

Dakle, slika koju je postavio Deni Behram je potpuno definisana, što se tiče objekata. Ostaje da se kroz daljnje diskusije dođe do podataka, kome je pripadala kuća iza kapije, iznad koje je napravljen reljef Starog mosta, i možda podaci o onome ko je ovaj reljef napravio. To ostavljamo za naredni period.

O Memi hodžinoj džamiji detaljno je pisao Hivzija Hasandedić u njegovoj knjizi “Mostarski vakifi i njihovi vakufi”. Tekst iz knjige djemo u cjelosti u prilogu:

MEMI HODŽINA DŽAMIJA I MEKTEB U MOSTARU

Ova džamija i mekteb uz nju nalazili su se u Srednjoj (Mladena Balorde) i Vejzovića (Braće Krpo) ulici u srednjem dijelu Carine. Bila je građena od tesanog kamena, pokrivena pločom dimenzija 8x8 metara i imala je uza se oko deset metara visoku kamenu munaru oktogona oblika.  Po svom vanjskom izgledu bila je slična Husein hodzinoj džamiji u Mostaru.

Podigao ju je neki Memi hodza prije 1620. godine što saznajemo iz zakladnice Ahmeda, sina Ferhatova koji je, između ostalog, odredio da se imamu i hatibu ove džamije isplaćuju po dvije akče dnevno. O ovom vakifu i njegovom vakufu ne zna se ništa jer se vakufnuma nije sačuvala. Zna se samo da je vakif bio učen čovjek (hodža) koji je u svoje vrijeme vršio neku vjersku dužnost u Mostaru. Ova je džamija temeljito opravljena 1137/1724. godine i na njenu je adaptaciju tada utrošeno 2216 akči.

Poznati su slijedeći imami i hatibi ove džamije: Hasan halifa do 1720, Abdulah halifa od 1720, hadži Abdulah ef. Ćenan 1838, Ahmed ef. Pekušić 1866, Mustafa ef Slipičević 1868, Ahmed ef. 1874, Hasan ef, sin Mehmedov 1877, i posljednji hadži hafiz kurra Muhamed ef. Kurt do zatvaranja džamije 1940. godine. Bila je poznata pod imenom Kurtova džamija. Alija Hašimija je 1896. godine bio mujezin ove džamije. Do 1891. godine mutevelija ovog vakufa bio je hadži Osman-aga Novo a od tada Salih-aga Ribica. Kod nje se je nalazila česma sa slijepim mihrabom u koju je bila dovedena voda iz vodovoda od Djevojačke vode na Carini.

Godine 1889. ovaj vakuf je u svome posjedu imao, pored džamije, kuću, tri dućana i harem (groblje) kod nje. Vakuf ove džamije imao je 1931. godine u svome posjedu sljedeće: džamiju koja je upisana u grunt. ulošku broj  1611, kat. čest. 38/1 i zapremala je 60 m2, dućan upisan u kat. čest. 27/3 i zapremao je 22 m2, magazu upisanu u kat. čest. 28/47 i zapremala je 26 m2 , štalu upisanu u  kat. čest. 27/8 i zapremala je 76 m2 i vrt upisan u kat. čest. 38/52 i zapremao je 100 m2 površine. Vrijednost navedenih nekretnina procijenjena je na 4700 dinara.

U maloj kući kod ove džamije radio je mekteb istog vakifa u kome je mualimsku dužnost vršio imm džamije. U Memi hodžinoj mahali u kući broj 296 radio je od polovine prošlog stoljeća ženski sibijan mekteb u kome je mualima bila fatima tabak, kći Ibrahimova. Ona je za vršenje ove dužnosti primala po sto groša plaće godišnje.

Ahmed-aga i Alaga Vejzović, sinovi hadži Salih-agini. kupovali ga od 1892. godine, jedan jedne, a drugi druge godine, po šest kutija svijeća za potrebe ove džamije. Oni su se obavezali da će sve ovo doživotno kupovati za potrebe džamije.

Ova je džamija grubo srušena 1951. godine i na njenim temeljima je kasnije sagrađena prodavnica-samoposluga koja je ovdje radila do 1992. godine. Samoposluga je uništena od oba agresora. Tada je mostarska gradska općina u sporazumu s Islamskom zajednicom u Mostaru na njenom mjestu podigla veliku zgradu na sprat u kojoj od početka 1998. godine radi Ambulanta na Carini. Općina se je obavezala da će nakon pet godina rada u njoj zgradu vratiti u posjed Islamske zajednice u Mostaru.

U Memi hodžinoj mahali u Mostaru je u vremenu od 1117. do 1194. (1705. - 1780.) godine djelovalo sedam vakufa koji su interesantima. uz kauciju i jamstvo svjedoka, davali novac. Ti su vakufi bili slijedeći: hadži Mehmedov. Rukije kadune, Salih ćaušev, Abdulmuminov, hadži Jusufov, hadži Behramov i Abdi dedin. Medu dužnicima spomenutih vakufa ima i kršćana a spominje se i nekoliko muslimanskih porodica koje su izumrle. Svi su kreditori uzimali kredite od navedenih vakufa pa se zato oni više puta poimenično spominju. Svi navedeni vakufi i njihovi dužnici su upisani i jednom defteru vakufskih kredita hadži Memina mahala kojeg smo pronašli i otkupili od rahmetli Ahmeda Voljevice iz Mostara.

Ovdje donosimo po abecednom redu spisak vakufskih dužnika koji su u defteru poimenično upisani: Alić Sulejman, terzija (krojač). Bali hadži Husein, Bubreg Hadže i Alija, Buhić Salih i Selim, Buljubašić Husein, berber (brijač), Ćorda Osman, Dumnevizade (Duvnjak) Osman čelebi (otmjen gospodin), Durakbašić Ali čelebi, Džanić Salih spahi iz Luke u Nevesinju, Cose Selim iz Bratača, Nevesinje, Eminović Abdulah iz Nevesinja, Gluhić (Esam) Dervišbaša, Gotovina Mustafa basa, Hastašević Alibeg, Hadžiselimović Husein ef, Fazlibegović Mustafa, Jakmata Mustafa čelebi, Jigitović Mehmed, Jusufbašić Ahmed. Kaduni Kasim čelebi, Karadžemalović Mahmud, Krkalo Mustafa i Husein, Korać Muharem iz Kruševh'ana, Nevesinje, Lakišić hadži Husein, Margeta Jovan i Todor, Mirica hadži Husein, Mojić Tripko, Mizrakzade Mustafa, buljubaša i Husein,berber, Novo (Neveli) Mustafa čelebija. Peder Redžep, Pipo Mustafa, Redžep baba, nafafa (obućar). Rudo Zimija, kršćanin iz Potoka kod Mostara, Derviš Mehmed Salihović, Sebildži Salih, Selimefendić Husein

čelebija Sultić Salih, terzija, Šejhefendić Husein, Terlema Ahmed, bakal (piljar) i Mehmed, Terzić Ahmed, Vejzovic Husein, Vize Mehmed, Vodopić Ismail, Vrgoračli (Vrgora) Husein, Mustafa i Mahmud, Žiga Salih baša, Ahmed, majstor demirdžija (gvožđar), Salih, majstor terzija (krojač), Muharem, papudžija (papučar), Ali-beg, papudžija i Hasan, demirdžija (gvožđar).

Izvori: Sidžil mostarskog kadije broj 3, list 14; broj 55, list 8; broj 58, list 84; broj 62, list 18 i 50; Acta turcarum Provincijalata hercegovačkih franjevaca, AT XIX/949; Arhiva Vakufskog povjerenstva u Mostaru, akt, broj 16/1891, 121/1892, 159/1892, 278/1892, 2203/

Vakuf Memi hodžine džamije

Ovaj vakif sagradio je jednu džamiju na Carini, na uglu Srednje i Braće Krpo ulice. Sagrađena je prije 1620. godine što saznajemo iz vakufhame Ahmeda, sina Ferhatova gdje legator određuje da se imamu ove džamije plaćaju po dvije akče dnevno. Namjerno je srušena 1951. godine i na njenim temeljima je podignuta jedna samoposluga (stradala u agresiji), sada Dom zdravlja. Zgrada je u vlasništvu IZ Mosatar. Za vrijeme turske uprave kod ove je džamije radio jedan mekteb. Godine 1931. u posjedu ovog vakufa nalazila se: džamija, dućan, magaza, štala i vrt koji su upisani u gr. ul. broj 1611 pod pet katast. čest. i koji su zapremali ukupno 202 m2 površine.

(Iz knjige: Mostarski vakifi i njihovi vakufi, Hivzija Hasandedic)

Zahvaljujemo svima koji su svonim diskusijama na facebooku i na forumima dali svoj doprinos da se nepoznanica ove slike riješi.

U analizi su učestvovali: Denijal Behram, Ismail Braco Čampara, Tibor Vrančić i Smail Špago.