Na granici sjećanja - Od Lire do Menze milicije 1966.

Od Lire do Menze milicije

Slika potiče iz 1966. godine. Iz arhive je CIDOMa. Istaa slika, samo manje rezolucije objavljena je u knjizi Karla Drage Miletića, „Mostar – susret svjetskih kultura“. 

Uskotračna pruga kroz Mostar je već bila ukinuta, nova željeznička i autobuska stanica, kao i nova pruga, još su bile su u fazi gradnje.

Slika je uhvatila jedan momenat sa mnoštvo detalja, koji naravno izazivaju hiljadu priča.Ono, kako bi se nekad reklo, jedna slika, hiljadu detalja i jedna slika, hiljadu priča.

Pošto je mene dugi niz godina vezao put između tačaka 29 i 16, između stana, u zgradi,  ulica Hatovska, na broju 9, koja se nalazila odmah iza nekadašnjeg SUPa, pa do zgrade EMŠC, pod brojem 16, slika je kod mene lično izazvala lavinu sjećanja na jedan perid i života i rada u gradu Mostaru.

Brojeve sam obilježio okolo slike, onako kako bi se lakše gledati i pričati, i sa jedne i sa druge strane mosta.

Krenuću od broja 1 koji označava poznatu mostarsku gostionicu Lira, u kojoj je sve do rata radila i ljetna bašča, sa muzikom i roštiljem, a posebno je bila poznata jer je ugošćavala dame za zabavu i pripadajuću klijentelu. Odmah zu Liru, dugo godina je bila smještena fronta mjesne zajednice Carina, broj 2. Ovo mjesto je posebno postalo živo nakon izgradnje željezničke i autobuske stanice, kada je bilo i ostavljalo prvi utisak i  sliku Mostara, nakon ulaska u grad, sa sjevera, posebo na slobodnom prostoru, broj 7.

Preko puta Lire bio je Carinski harem, sa ulazom, broj 3 i zidom, paralelno sa ulicom, broj 4. Izgradnja pruge i stanice je bila u toku, što se vidi po gomilama zemlje, broj 5.

Za izgradnju stanice i pruge, žrtvovan je čitav kompleks Carinskog harema. Iznad Lire bio je prolaz kojim se moglo pistupiti stambenim objektima, broj 8, ili u veliko dvorište, u kojem je bilo smješteno nekoliko auto radionica, vulkanizer Gaković, auto električar Muja Tuta, itd, broj 9. Kroz ovaj prolaz i kroz otvoreno dvorište bio je jedni put prema poznatoj mostarsko plaži na Neretvi, na Pjesku, tako da je ljeti ovuda bila promenada kupača, i gurača velikih šlaufa. Na brojevima 10 i 11 bili su smješteni stambeni objekti, za koje je bilo karakteristično da se u dnevni boravak ulazilo praktično sa ulice, što je za današnje uslove života i stanovanja nezamislivo. Objekat broj 11 je posebno bio poznat jer je u njemu stanovao čuveni mostarski šeret i liska Vasa Kisa. Odmah ispod ovog objekta nalazio se čuveni restoran “Kod Zeke”, broj 12, koji je bio poznato po najboljem lešo mesu u gradu i okolini. Lešo meso je posebno bilo poznato, jer ga je Zeko solio sa krupnom soli. Odmah preko puta, kod mosta, sa lijeve strane bio je poznati automehaničar Zalihić.

Preko mosta sa desne strane bila je Tehnička škola, poznatija pod skraćenicom EMŠC, Elektro-Mašinski-Školski-Centar, na broju 16, sa mašinskom i elektro srednjom tehničkom školom. Do ukidanja u ovoj zgradi je djelovala i tekstilna tehnička škola, a na gornjem spratu su bil smještene sale mašinslog fakulteta, do prelaska u objekte Univerziteta u zapadnom logoru. U sastavu EMŠC bile su i industrijska škola u Šantićevoj i kasnije dograđeni ŠUP, do bazena. Tokom školovanja najčešće sam bio u učionicama u prizemlju, na broju 17 ili na spratu, broj 18. Iza Tehnike je bila zgrada poznata kao liftara, broj 19, u koju su bili ugrađeni prvi liftovi u Mostaru. Iza liftare je bio početak gonje Šantićeve. Na početku donje Šantićeve bila je jedna prodavnica, broj 14. U obje ove zgrade stanovalo je dosta raje, koji su sa nama išli zajedno u školu.  Pod oznakom broj 20 je bila Krečana, preko puta Ledare. Krečana je dugo vremena je bila gradski cirkus plac, gdje su razapinjani šatori svjetskih cirkusa, koji bi prohodili Mostarom. Najduže vremena na ovom mjestu bivao je Dobrilin park zabave, sve do izgradnje Doma penzionera, koji je kasnije preiomenovan i ostao hotel Ero. Pod brojem 21 bila je gornja rampa. Do ukidanja pruge ova rampa je vrlo često bila spuštena zbog manevarskih vozova. Za prelazak preko pruge, trebala je vještina, pretrčti preko pruge između vozova, koji su manevrisali i formirali kompozicije. Naravno u blizini rampe bio je i rampadžija, pa ni to nije bilo baš lako. On je posebno upozoravao, ako bi preko rampe prelazio brzi ili motorni voz, koji bi na tom mjestu još uvjek imao zavidnu brzinu. Odmah uz prugu bio je Prenj, preduzeće za ogrijev, koje je građane snabdijevalo drvima za loženje, koja su se prodavala na metar, broj 22. Iza Prenja bilo je igralište, broj 23, odmah uz Vojnu bolnicu, broj 27 i na tom igralištu smo često znali zaigrati lopte, ako neki dežurni ne bi bio previše strog i nagario nas, malu raju. Ovo igralište zvali smo vojačko, a bilo je ograđeno drvenim tarabama od ulice. Odmah preko puta vojačkog igrališta bio je ulaz u staru bolnicu, broj 24, sa visokim zidom, od pruge do kapije i od kapije sve do ćoška sa Rudarskom, i gore dalje, do i iza mrtvare.

Ulica, koja je išla od mosta, gore do raskršća sa Rudarskom, tu se završavala. Nije bilo dalje. Na ćošku je bila menza milicije, broj 26, restoran u kojem se moglo pojesti i jeftino i kvaitetno, sa baštom uz ulicu, ograđenu zidićem i šimširom. Na ćošku ovog objekta bila je prodavnica, koju smo zvali, kod Alije, jer je u njoj radio prodavač pod tim imenom. Odavde dalje, prema zapadu, išla je uska ulica, koje se tada zvala Nova, a prolazila je između bašča, sve tamo prema Zgonima i Novom rudarskom oknu. Treba zamisliti da tada nije bilo ni Splitske, ni Uglovnice, a tih godina je tek bio napravljena prva Zvjezdara i početak Avenije.

Od broja 29 počinjala je Hatovska ulica, pored bolnice, koja se tada još zvala nova bolnica, kasnije hirurgija, jer se bolnica pod brojem 24 zvala stara bolnica. U Hatovskoj ulici bio je smješten tadašnji SUP, kasnije MUP, a odmah uz vojnu bolnicu bio je jedan lijepi parkić, koji je i pripadao vojnoj bolnici, a nama, raji iz komšiluka, bio bi za vrijeme raspusta, nešto kao drugi dnevni boravak. Od ovog parka naniže, bio je smješten čitav niz poslovnih objekata, vrlo često drvenih. Ulazak u dvorište broj 32 vodio je do auto radionica na broju 34. Između menze milicije i SUPa bila je smještena jedna radionica, stolarija, koja je izgorila nakon udara groma 1961. godine. Ovi objekti su kasnije renovirani, a u dugom prizemnom objektu dugo godina je bio smješten Projektant.

Detalja ima još mnogo. Vjerovatno će kod nekoga drugoga izazvati čitav niz drugih sjećanja.

Smail Špago