Iz istorije sporta u Mostaru – Prva noćna pod BB

Lažirana utakmica, Arena 15.05.1972. godina

 Ovo "lažirana" bi se prije moralo staviti pod navodnike, kako razmišljanja ne bi otišla u drugom smjeru, jer utakmica je prije svega bila zabavna, dirljiva, oproštajna, uz mješavinu sjete, suza i smijeha, na nivou jednog odličnog show progmama. Za sjećanje na jedno vrijeme...

(Tekst je izvorno objevljen u Areni od 15. maja 1972. godine, a reprint na portalu yutimes.de 

8. marta 2013. autor drug Plavi u kategoriji 1965 - 1975, Svjedok vremena, YU VIP)

Prva noćna utakmica na stadionu ”veleža” u mostaru bila je u znaku dirljivog oproštaja s prethodnim generacijama mostarskih nogometaša.
Veležov napadač, simpatični vragolan Vladić, nonšalatno je dodao loptu protivničkom igraču. Pristaše ”Veleža” još su oduševljenije zapljeskale popularnom ”Kulji”….
Nešto kasnije je prednji branič Glavović bez ikakve potrebe, skrivio jedanaesterac. Pristaše ”rođenih” opet su pljeskale Glavoviću!
A kada je završen ovaj – lažirani – nogometni susret, Mostarci su opet pljeskali. Svi su bili razdragani i zadovoljni, iako su vidjeli da su neki nogometaši ”Veleža” očito nastojali da pomognu protivniku u postizanju zgoditaka. Napokon, susret je završen miroljubivo. Bilo je 3 : 3 – za ”Velež”. Upravo tako!
Naime, sadašnja standardna momčad ”Veleža” (bez Marića i Bajevića, koji su se nalazili na pripremama državne reprezentacije) igrala je susret sa četiri momčadi iz četiriju generacija ”Veležovih” nogometaša.
Bila je to ozbiljno smiješna utakmica ”od četiri poluvremena i devet nastavaka”  kojom je označen početak korištenja električne rasvjete na stadionu pod Bijelim bregom.
No ”susret generacija” bio je i jedna od priredbi u sklopu  označavanja 50-godišnjice tog radničkog sportskog društva, za koje je predsjednik republike drug Tito u brzojavnoj čestitci, rekao da ”spada među ona naša društva u kojima se nije njegovao samo sport već i napredna revolucionarna misao”. ”U predratnom razdoblju – istaknuto je u brzojavu – ”Velež” je bio jedna od značajnih baza revolucionarnog djelovanja, iz koje je izrastao veći broj komunista i istaknutih učesnika NOB.”

Baš zbog toga odavno se na igralištu ”rođenih” nije tako složno i glasno klicalo, pljeskalo i pjevalo. Tek u jednom trenutku sve je malo utihnulo. Bilo je to kada je spiker najavio da se minutom šutnje odaje pošta umrlim i u narodnooslobodilačkoj borbi poginulim nogometašima ”Veleža”. Na stadionu je zavladao potpuni tajac. Tek potom se opet prolomio pljesak, pjesme, povici, pucnjava, a iz gledališta, zrakom zaparale rakete…
”Susretu generacija” prethodila je impresivna slika. Na zelenom sagu stadiona, obasjanom snažnim reflektorima, članovi RKUD ”Abrašavić” mlađeg brata revolucionarnog ”Veleža” u narodnim nošnjama izvodili su kola ”bratstva i jedinstva” uz pratnju pjevačkog zbora i narodnog orkestra, da bi se na kraju, svi zajedno, uhvatili u dugačko ”kozaračko kolo”. U tom trenutku na stadion su umarširali nogometaši u tradicionalnim crvenim majicama, sa crvenim klupskim i jugoslovenskim zastavama, noseći slova i brojke: TITO 1892 – 1972. Vokalni Ansambl ”Mostar”, uz pratnju duhačkog orkestra JNA, počeo je pjevati navijačku pjesmu ”Veleža”: Rođeni, rođeni…” već poslije prvih taktova, pjesmu su prihvatili svi gledaoci…Takvo nešto zaista se rijetko može doživjeti.
Gledaocima su najprije predstavljeni prijeratni nogometaši koji su imali radničke-revolucionarne nadimke: braća Hadžiomerovići su imali nadimak ”Črveni” i ”Červeni”, A. Kalajdžić – ”Mašina” i slično. Bili su tu Safet Džinović, Ivo Čorić, Damjan Lojpur, pa Ivo Preger, Vojo Ivanišević, Aziz Koluder, Mile Barbarcez, Ljubo Zrinšek, Fadil Buturović,  i još dvadesetak bivših nogometaša, a ujedno i štrajkača i boraca.
Zatim je počeo susret današnje momčadi ”Veleža” s najstarijom generacijom, koja se koliko-toliko mogla kretati po terenu i boriti se s loptom, što im se nekada vrtjela u nogama poput čigre. Kapetan te momčadi bio je narodni heroj Meho Trbonja…
Topić, Ristić, Mrgan, Glavović i ostali, a osobito vragolasti Vladić, trudili su se svim silama da njihovi suparnici postignu barem jedna zgoditak. Kada Drago Petrović nije iskoristio jedanaesterac, što mu ga je, koristeći sve svoje glumačke sposobnosti, ”namjestio” Glavović, zgoditak iz igre postigao je Franjo Novak – Rare. Izjednačio je Ristić. Poslije desetak minuta ova se generacija , vjerojatno zauvjek, oslobodila od nogometnog polja.
A onda je današnja momčad ”Veleža” doćekala ”na noge” još tri generacije svojih prethodnika. U drugoj generaciji igrala je nekadašnja ”atomska navala” mostarskog prvoligaša: Rebac, Mujić, Zelenika, Hrvić, Ćemalović. U obrani su bili Barbarić, Rukavina, Bolfek, Radiljević, Dilberović…

Mujić je igrao kao u najboljim danima. Publika je opet navijala uzvikujući stari nadimak: Pinda, Pinda…
A on je, kao nekad, pao u kaznenom prostoru, pokušavajući inscenirati jedanaesterac. Sudac mu, kao nekad, nije povjerovao…
- Još samo da ga isključi, kao nekad… govorili su posjetioci.
Ta im želja nije ispunjena. Pinda je igrao baš kao nekadm čak je postigao i dva zgoditka.
No s preostale dvije generacije današnja momčad ”Veleža” dobro se i ozbiljno namučila. Irović, Dugalić, Zejnil, Selimotić, Čerkić, Lazović i drugi, pokazali su da još mogu dobro ”povući” – loptu po igralištu, razumije se…No za gledaoce kao da to nije bilo toliko zanimljivo.
Slavlje je nastavljeno u hotelu ”Bristol”, gdje je predsjednik ”Veleža”, Ljubo Prljeta, podijelio ručne satove s posvetom sedamdesetorici bivših nogometaša ”rođenih”.
Prije nije uobičajeno da se upriličuje oproštaj s nogometašima kada prestanu igrati. Nekada nismo imali ni sredstava za tu svrhu, ali smo bili i nemarni, pa nismo ni pokušavali da vam se makar simboličnim poklonom odužimo za ono što ste dali za ”Velež”, Mostar i Hercegovinu — rekao je uz ostalo Prljeta.
U ime darovanih nogometaša zahvalio se narodni heroj Meha Trbonja.
Poslije toga, do kasno u noć prepričavane su uspomene, pjevane borbene i revolucionarene pjesme. Kao nekad….
Ć. Krehić
Snimke: S. Dugalić