Kad
se računaju neke godine iz mladosti, obično se spominje godišnjica
mature. Mojoj generaciji to je 1969. Ovdje ću se vratiti četiri godine
ranije. U septembru 1965. godine krenuli smo u prvi razred
elektrotehničke škole u Mostaru. U zgradu koju su tada zvali Tehnika, a i
EMŠC, kako se zvala punim, zvaničnim nazivom. U zgradu, koje danas
nema! Petnaestogodišnjaci, željni tehničkog znanja, izučavali smo osim
tehnuičkih nauka i neke druge nauke. Razrednica nam bješe profesorica
SH-HS jezika.
Drugarica razrednica.
Bila
nam je razrednica dvije godine. Drugaricu razrednicu smo onog vremena
smatrali za stariju, ozbiljniju, od nas sasvim malo stariju sestru.
Kasnije
smo se susretali kao odrasli ljudi. Na godišnjicama. Na desetoj
godišnjici 1979. godine, pa na dvadesetoj godišnjici 1989. godine.
Tridesetu i četrdesetu nam je omeo rat i razbacanost po bijelom svijetu.
Nadamo se barem pedesetoj.
Onda
su se pojavile društvene mreže, putem interneta, kao božije davanje, da
se ostvare kontakti između dragih i izgubljenih. I kad smo sa
Drugaricom razrednicom ostvarili ponovni kontakt, pojavila nam se
onakva, kakvu smo je poznavali. Njenim slikama, njenim platnima. Dio
njenih slika i njen tadašnji već ozbiljan hobi, vidjeli smo prilikom
posjeta, kad smo joj lično uručivali pozive za maturske proslave.
Dane u penziji Drugarica razrednica danas provodi uz more.
Putem facebooka često nam predstavlja svoje radove, onako, kako bivaju gotovi.
Naravno, divimo se.
Ovih dana nas obasipa bojama i letom leptira.
Leptir je znak ljubavne treme.
Baš sad, kad se osjeća miris proljeća,
zaigraju poneki leptiri u stomaku.
Ljubav je na vidiku.
Tajna ili javna.
Iskoristiću ovu priliku da leptire Drugarice razrednice pustim da lepršaju u jednom malo širem krugu.
Dai ih vidi veći broj očiju.
Smail Špago
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen