četvrtak, 14. studenoga 2013.

"Zemljo moja"


Nova knjiga „Vakcina protiv mržnje“.
 
 

 

Iz sehare Osmana Džihe, povodom 50. rođendana. Nek je sa srećom.
 
 
Danas, kad punim 50 godina i meni postaje jasnije: to je bila jedna od najtajnijih poruka CIA i NASA i KGB: kad pjevaš o svojoj zemlji, ne spominji ime

 
Osman: Odrastao sam u komunizmu, sazrijevao u tranziciji, a sad trunem u demokratiji

 
50 mi je godina. Rođen sam u rahmetli državi, pa onda nastavio, kad je ona riknula, živjeti u novoj koja se rodila. Onda mi ni to nije bilo dosta, jedna propala, druga nastala, a u trećoj živim. Izgleda da se svaki Balkanac rodi sa više država nego zuba i očiju i ušiju zajedno.

 
Pionir u mejtefu

 
Počeo sam karijeru kao pionir u mejtefu, a nastavio je govoreći gluho - bilo. Već prvih dana mog života roditelji su shvatili da imam poseban talent: da plačem što će 45 godina kasnije doći ekonomska kriza. Prije toga su shvatili da sam najtalentovaniji da se "olakšam" na razne stvari kad se najmanje očekuje.

 
Vrlo rano sam naučio sve o politici i političarima: već kad mi je tetak kupio prvu cuclu, a tetka mi je stavila u usta, pomislio sam: ovo je čista politika. Dabogda da se ovog najedem. Bio sam u pravu: cucle su postajale sve veće i veće što sam više odrastao. Zato prije dnevnika kažem: hajmo cuclat zajedno.

 
Od malih nogu su me vakcinisali protiv raznih baja, ali sve pogrešne. Zato se danas zalažem da se djeca od kolijevke još vakcinišu protiv napasti dizanja kredita, bolesti jemaca i protiv kreditnih kartica.

 
Odrastao sam u komunizmu, sazrijevao u tranziciji, a sad trunem u demokratiji. Pao sam kao trula voćka na sopstvenu zemlju.

 
Bio sam pomalo i antidržavni element u bivšoj Jugoslaviji: kao pinior stavio sam pionirsku kapu naopako, pa je zvijezda petokraka postala pozadina. Već su me tad ismijali kao revolucionara, a kasnije će se potvrditi da sam mogao završiti u zatvoru kao antidržavni element jer sam kupio elemente za gradnju vikendice preko veze.

 
U prošloj, rahmet državi su nas u školi učili da je pas najbolji čovjekov prijatelj. U ovoj novoj još se ništa ne zna. Kažu da su nam Amerikanci najbolji prijatelji. Ali ne mogu Amerikanca vezat ispred kuće. Pa zato nemam najboljeg prijatelja. Mislim, bojim se, da bi Obama pogrešno shvatio da mu Amerikanca stavim na lanac i bacim mu kosti. Doduše, imamo mi još prijateljskih zemalja. Možda stavim na lanac nekog Nijemca ili Austrijanca.

 
Kvisko i degenek

 
U sedmom i osmom osnovne škole dobijali smo tamo pred Titov rođendan podeblju knjižurinu koja se zvala "Titovim stazama revolucije" pa smo je nosili kući i učili iz nje pripremajući se za kviz "Titovim stazama revolucije" i usput na TV gledali Olivera Mlakara i Kviska. Ja sam onda razrednicu pitao imamo li prava na Kviska u kvizu i poslije mi je babo dao degenek.

 
Onda je Tito umro, staze su zaposjele ostaci JNA, a revoluciju su za sebe ukrali Microsoft i Apple. Zato se danas zalažem da u Jablanici stoji natpis, umjesto "Prozor ne smije pasti", "Windows XP ne smije pasti".

 
U tim godinama slušao se radio. Ja sam na radiju slušao Ismetu Dervoz. Ona je pjevala "Zemljo moja". I Tito je slušao tu pjesmu. Koju smo svi pjevušili. Ali ni danas niko ne zna koja je ta zemlja bila. Ona je dakle prva poentirala revoluciju na Titovim stazama revolucije. Koja je je god zemlja, moja je.

 
Danas, kad punim 50 godina i meni postaje jasnije: to je bila jedna od najtajnijih poruka CIA i NASA i KGB: kad pjevaš o svojoj zemlji, ne spominji ime, samo nabroj koliko ima šume, livade, pašnjaka, potoka, obradivog, neobradivog zemljišta, hidropotencijala ... Ismeta je tad nešto znala. Mi nismo. Pjevala bi ona Jugoslavijo moja, ali nije, pjevala je Zemljo moja, tako da je i danas ta pjesma aktuelna i aktivna. I oni koji su za nezavisnu RS ili Herceg Bosnu mogu pjevati Zemljo moja.

 
Tada sam naučio šta je odlična pjesma. Uvijek važi. Ismeta Dervoz možda danas jeste Ismeta Nervoz, ali nema veze. Zemljo moja, ma kako se zvala.

 
Penzioneri tu pjesmu ne vole. Čujem da je danas omiljena pjesma penzionera u BiH "Grana od bora" koju je pjevajući proslavio Safet Isović. Hoće čak da je proglase svojim himnom. Što baš tu, pitam jednog penzionera? Kaže - skupa bukovina, grabovina i hrastovina. Daj bar granu od bora da se ogrijemo.

 
Nacionalno onesvješteni

 
Nekad, dok se nismo nacionalno osvjestili prije nego što smo se nacionalno onesvijestili, išlo se u restorane na ručkove i večere. Sad kad punim 50 godina, vidim da taj lijepi običaj blijedi. Ove nove generacije ne vole ići u restorane, ne pada im na pamet da skoknu kod Gojka u Jablanici na janjetinu, niti na školjke u Ston ni na kiseljačke pogačice, ili banjalučke ćevape ili blagajsku pastrmku. U Americi McDonalds's zavladao, svi jedu isto, a isto i kod nas: zavladao McJavnakuhinjlad's ...

 
To je u trendu: poneseš praznu kantu od biljnog masla od 2 kila i oni ti sipaju specijalitet iz samo jednog razloga: da ne bi jeo kod njih u restoranu već da možeš kući jesti i istovremeno gledati turske serije.
(Osman)

Nema komentara:

Objavi komentar