Nije magare za slikanje nego za revanje

Iz Hodopisa Dragana Marijanovića

 

Hercegovinom od Carskih vinograda do Blagaja

 

(čitav tekst na: oslobodjenje.ba /lifestyle/ kultura življenja/ Šipci magarci i Austrijanci)

 

„…Začuh revanje magarca i to me silno razveseli, te uđoh u prostrani i visokim zidom ograđen prostor iza stare kuće; to je štala ispred koje je sretno revao sivi ''kenjac'', ali njegov vlasnik osuo je na me drvlje i kamenje, vrijeđao me čak i sa ružnim aluzijama koje ne bi pridonijele miru i toleranciji  ''na našim prostorima'', te ću ih u to ime prešutjeti, a samo zato što sam ga zamolio da mi dopusti fotografirati to biće koje i ovdje već odumire, a djed će mi: ''Nije ovo magare za slikanje, nego za revanje, ajde tamo oklen si došo!'' Ljubazan dedo, svaka čast. Tri su žene malo niže ubijale podne, kažu da su kavu davno popile, a da im snahe ''siguravaju'' ručak, pa se njih tri sabrale. Brzo sam na cesti, pun dojmova i fotografija, nailazim na jedini živi artefakt vinograda carskih, stari slavoluk, ili ono što je od njega ostalo; stoji naziv Carski vinogradi na njemu, no tu se sada uzgaja organska hrana, a slavoluk je samo šlagvort na podsjećanje na vrijeme kada je jedna carevina, austrougarska ovdje smijenila drugu, tursku, i kada su se austrougarski agronomi, i prije okupacije BiH, dobro obaviješteni o izdašnosti ove zemlje, o svakom vodenom toku i o klimatskom podatku, sve su ucrtano već imali na špijunskim mapama, dali u prvi pravi namjenski preporod cijeloga ovoga Bišća polja. Bilo je to prvi, a mislim i zadnji put da je cijelo polje, svaki njegov četvorni metar, bio pokriven vinovom lozom…“

 

 

Na slici magare sa google, jer gornje nije ni uslikano.