subota, 16. studenoga 2013.

Uz rakijski kazan


Neozbiljno o ozbiljnom


 

Širom Bosne, a bogami i Hercegovine, ponosne, ovih dana najzaposlenije su bile «vesele mašine», rakijski kazani, kako ih ovdje odavno zovu. Pečenje rakije ovdje je uvijek bio poseban društveni događaj. Uz kazan za pečenje rakije prepričavaju se svakodnevni događaji, dogodovštine, anegdote, prenosi se iskustvo. Zbog buke, smijeha i veselja koji su pratili ovu destilaciju, kazani su nazvani „veselim mašinama”.Po Bosni se pekla šljiva, kruška, jabukovača, dudovača, travarica, pa i ona od džanarika, kao i ona svaštara, od svačega pomalo. A u Hercegovini lozovača, ili grozda, kako je ponekad zovu, od raznih vrsta grožđa, ponegdje i zu dodatak od smokava. Kažu zu to da je ove godine  i voće bilo izdašno pa da ne bi propadalo po granama, najlakše ga je bilo u kacu ili u badanj, pa kad provrije, onda u kazan.  Po onome što se priča, kažu da je ove godine pekao rakiju i onaj koji nikad nije, a potražnja za veselim mašinama bila je veća nego za radnom snagom. Šta je ono što toliko privlači uz kazan dok se rakija peče. Okupi se društvance uz kazan, i tu se ne gleda niti može znati, da li možda ne­kome vjera brani da je u blizini tog šejtanskog posla.  Svi se podjednako raduju, jer neka rakije u pletarama i buradima, nikad se ne zna. A rakija se, kako je poznato, ponekad traži i za iladža. Rakija se može prodati, trampiti za neüto drugo, a opet ponaj­više, sa njom može se pobjeći u dert i akšamluk ili u zabo­rav od svačega. Uz kazan, dok se čeka da procuri, a i kad procuri, ispričaju se razne priče, čuje se svašta, sazna nešto novo, jer kazan najčešće oko sebe okuplja one koji i nisu baš svakodnevno zajedno, ali ih ljubav prema ovoj raboti poveže barem jednom godišnje. I dok naša raja peče i uživa i raspreda koliko rakije ima, kome će za pešćeš, kome će se vratiti pozajmljeno, čuju se priče kako pečenje rakije u susjednoj Hrvatskoj već prve godine od kako su u Evropi mnogima zadaje glavobolju. Nema pečenja rakije koliko hočeš. Evropski zakoni su tu rigorozni, nekima se čak čini da su isti kao i oni sa početka prošlog vijeka, u vrijeme američke prohibicije. Ako je tačno što se priča, od ove godine naše komšije zadesile su zabrane i restrikcije, koje su došle čak i do vesele mašine. Nema više pečenja raki­je koliko hoćeš i koliko možeš. Briselska uredba kaže da se po do­maćinstvu može ispeći samo 50 litara domaće, i toliko se kože zadržati u kući, a višak se može prodavati po sedam maraka, a od čega državi i Evropi idu četiri, a onome ko peče ostanu tri marke. E, pa ti sad peci. Pola pijem, a višu polu Šarcu dajem. Slično je i sa pastrvama. Nema više kla­nja i sušenja pršuta i suhog mesa i pro­daje na crno, kako hoćeš i koliko hoćeš. Iz Brisela je i u vezi toga stiglo crno na bijelo.

Ali to je već viša matematika za našu ovdašnju raju. Ko šiša i Brisel i njihove uredbe. Kod nas se može i peći i sušiti još dugo, jer kad će Evropa sa svojim zakonima u ove krajeve, to bog sami zna.
 
 

Nakon što je rakija pretočena u kazane, nakon što vino u bačvama prestane “šuškati”, vrijeme je kao dušu dalo, da se na ovoj buri završe poslovi oko pripreme mesa, vješanja u sušnice i lagano sušenje uz tanki dim sa panja i sjeverac, koji daju okus suhom mesu. To se oduvjek radilo u mjesecu novembru, tamo oko dvaedesetidevetog, koji je nekada bio dvodnevni praznik. Pršut bi nakon pripreme morao odležati još barem sedam dana u salamuri, a skidanje bi slijedilo tamo oko Nove godine, kao i otakanje novog vina, zimski ugođaji uz toplu peć.
 
 

Neke stvari ne mogu se promjeniti ni u kakvim vremenima.

Ilustracija: ploska domaće i pršuta, za ličnu upotrebu.

 

 

Nema komentara:

Objavi komentar