srijeda, 27. studenoga 2013.

O mostarskoj buri

Kad se nadme s Veleža i razigra kotlinom, ledi krv u žilama


Zima je, bura nosi sve pred sobom. Kad puše, najljepše je što čovjek zna da će jednom prestati.
 
 
Je li bura mostarska ili hercegovačka? Mostarska bura je jači stepen hercegovačke bure, iako se njeno djelovanje dešava u nižim slojevima vazduha. Kad se nadme sa Prenja i Veleža, pa se razigra kotlinama, iz pravca sjevera prema jugu, gornji njeni slojevi prelete doline Neretvu pa se rašire preko visoravni Hercegovine, s jedne strane preko Dubrava, a s druge strane preko Brotnja, prema Biokovu. Kažu da je u Hercegovini zimi led, na svim onim mjestima, s kojih se jasno vidi vrh Veleži. A kad se donji sloj bure spusti do Neretve, hara Mostarom. Probije se iz Bjelopoljaske kotline, dočeka je uzak na sjevernom ulazu u grad, svom svojom snagom razleti se Mostarom, onda se na njegovom južnom dijelu još se jednom zbije, suzi, ojača i ponovo razigra Bišćem. Takva nikad nije sporija od sto na sat. Prevrtala je nekad vagone „ćire” na Čekrku, a evo bogami, i dan danas prevrće manje prikolice na Bišću. Avioni su znali točkovima dodirivati pistu aerodroma na Bišću, i zbog nesigurnosti spuštanja, ponovo se dizali u vazduh i produžavali put Splita ili Dubrovnika.


O buri su se u Mostaru ispredale priče, ali provodili i liskaluci, kao onaj sa dr. Mahićem u glavnoj ulozi:
Zaustavio čovjek dr. Mahića na Titovom mostu, pa se žali na zdravlje. Puše ledena mostarska bura, a čovjek nikako da prestane sa kuknjavom. Steže srce, boli čir, pritisak stalno iznad normale, a ni sa mokračnom bešikom nije sve u redu.
„Šta mi je raditi doktore?“, pita na kraju.
„Skini se!”, reče već nestrpljivo ljekar
„Gdje ću ovdje, doktore?”
„A što me ovdje pitaš?!”
Ili, ono tipično mostarski: kad se ne može baš tako jednostavno opisati njena snaga, kad neka liska uđe u kafanu, a svi iz kafane pitaju uglas: „Puše li?” A on, onako, odmah sa vrata, glasno, da ga svi čuju: „Ma šta puše li? Nosi malu djecu iz prvog, odmah u treći!?”


O mostarskoj buri znali smo nekada i hvaliti, pogotovo negdje na strani i tvrditi kako je u Mostaru hladnije na plus sedam s burom, nego u Sarajevu na minus sedam sa snijegom.
Koliko je samo kišobrana slomila, koliko je kapa i šešira odletilo sa mostova nepovratno u Neretvu, koliko li je samo frizura pokvarila? Koliko smo samo puta na utakmici pod Bijelim brijegom rekli, kako bi Velež terebao dati gol dok igra niz vjetar, računajući da će šutu iz daljine pomoći vjetar i unijeti loptu u mrežu, iako se češće događalo da bi je digao nebu pod oblake, preko gola. Kao da u drugom poluvremenu protivnik, takođe, neće igrati niz vjetar.
Buru posebno očekuju oni koji pripremaju pastrvu. Na hladnom vremenu, kad je burovno, dovoljno je pod obješeno meso potpaliti samo jedan manji panj, samo da tanko dimi. Za suho meso i pršut to je najbolje, i sigurno će biti dobrog kvaliteta.
Pojam bure se u Mostaru često koristio za neku vrstu ljudi, govoreći da im treba dobra bura da im razbistri pamet. A za većinu nas, bura nam dobro dođe da nam očisti dušu.


Koliko smo samo puta za vedro i burovno vrijeme rekli da je zdravo vrijeme, za razliku od sestre joj jugovine, koja donosi kišu sa juga, i svojom snagom lomi sve pred sobom, a određenoj vrsti bolesnika povećava zdravstvene tegobe.
„Mostarska bura je najčistiji doživljaj koga ćeš za života upamtiti. Sve će se zaprljati, onečistiti, i sam ćeš se promijeniti nekoliko puta, ali bura će uvijek ostati ista”, napisano je u jednom tekstu.
I dok se zimi borimo sa vjetrom, onakvm kako nam ga podari klima i majka priroda, ljeti za vrijeme onih mostarskih žega, često se žalimo kako nema ni ćuha vjetra, želeći da barem malo odnekle puhne i osvježi vreli vazduh.

Smail Špago
 
 
NovaSloboda.ba

Nema komentara:

Objavi komentar