Jedini turistički grad svijeta gdje većinu turista čine njegovi bivši građani

Samo jednom se... budi

By Emir Dumpor/fb

 

 

 

Bio je to grad mladosti i ljubavi. Grad umjetnika, grad humora, grad tuge. Grad smijeha i suza. Mrzili su ga, napadali, ubijali i rušili, ali uvijek je bio više voljen i branjen, vraćan u život i iznova građen.

Volio ga je i on, mnogo ga je volio. Volio ga na svoj poseban način i na svaki mogući način. Volio je sve u njemu. Sve lijepo, i prokleto, i bolno, i tužno, i radosno. Volio ga je i zbog nje...

 

Otkako ih prije mnogo godina brutalno rastaviše, ubijedio je sebe da su tim činom zauvijek bile ugašene sve emocije koje život čine uzbudljivim i lijepim. Iznenada, kad se od istog života najmanje nadao, osjetio je kako mu se laganim koracima vraća, tražeći pomirenje i oprost za sva dosadašnja izigravanja i podvale. Probudio se iz dugotrajnog košmara, umio svoje izmoreno lice i ugledao podmlađeni lik u ogledalu.

Odlučio je da je pronađe, da se vrati životu i ponovo zavoli sve ono lijepo, i prokleto, i tužno, i radosno u njemu. Na krilima ljubavi odletio je do mjesta u kojem je nekad volio, tamo gdje su se nekad voljeli. Poletio je u zagrljaj mjestu kojeg je nekada ponosno zvao svojim gradom.

Hodao je ulicama koje su u međuvremenu dobile nova imena, tragao za izgubljenom ljubavi danima i noćima, zaustavljao prolaznike, pitao ih i ostajao bez odgovora. Možda nisu znali ili nisu smjeli da mu kažu. Gledala su ga zbunjeno i začuđeno nepoznata lica. Stiskali bi zube, mrmljali sebi u njedra i posmatrali ga kao da je greškom ili zabunom stigao iz nekog prošlog i davno zaboravljenog prastarog vremena kojeg je zub vremena i vatrenog oružja uništio i izbrisao.

Hodao je neumorno satima i danima po paklenoj mostarskoj žegi i vrućinama. Zbog prevelike i silne želje da je ponovo sretne, zanemario je i najosnovnije potrebe za održavanjem života. Tresle su ga fatamorgana i halucinacije. U trenucima je, kao kroz maglu, vidio obrise tijela svoje čarobno lijepe stare ljubavi. Izgledala je savršeno. Briljirala je svojom pojavom kao nekad, kao što je to uvijek činila. Nestajala bi i pojavljivala se poput blijede sjenke u daljini. a on je pokušavao da je sustigne, dohvati joj nježni dlan i ode sa njom u nepovrat. Daleko u beskrajnost njene božanstvene ljepote...

Lutao je satima i danima imaginarnim svijetom, tumarao s nadom i vjerom da će joj se konačno približiti i dodirnuti je. Sretao je usput lica starih poznanika. Pružali su ruke i prosili novac. Jedva je uspio čuti šta su govorili zbog gromoglasnog urlanja njihovih pregladnjelih stomaka dok su se iza leđa tih mučenika, na prikrajcima rastopljenog mostarskog asfalta, presijavali luksuzni automobili i limuzine kojih se ne bi zastidjeli čak ni najimućniji svjetski kapitalisti. Nastavljao je ne osvrćući se na novi gradski stil i manire. Koračao je neobuzdano i nezaustavljivo, vrtio se ukrug, istim ulicama i sokacima, ali ljubavi stare nigdje našao nije.

Došao je u jedini turistički grad svijeta gdje većinu turista čine njegovi bivši građani. Prolazio je i pokraj njih. Nisu ni oni više ličili na sebe, niti ih je mogao prepoznati...

 Poslije svakog kruga Velike Nagrade "Mostar 21st century" preticao je iste bolide na ulicama. Pozirali su poput kamenih statua na istim mjestima, trotoarima ulica, gdje su kao gljive poslije kiše ponikli kafići, birtije i kladionice, kojih ima više nego u Parizu ili nekoj drugoj evropskoj i svjetskoj metropoli. Koračajući trotoarima kojima se nekad žurilo za radnim obavezama, pažljivo je gledao da ne okrzne nečiji stol i da ne prevrne tacnu sa dnevnom dozom kafe, alkoholnih i bezalkoholnih napitaka. Svakim novim krugom osjećao se umornije. Činilo mu se kao da je vrijeme tapkalo u mjestu, jer jedino što se mijenjalo u tom začaranom krugu bio je sadržaj na stolovima kraj mostarske grand prix staze. Po stolovima su se gomilale prazne šoljice, flaše, krigle...

Vjerovao je svakim novim korakom da će se ipak desiti čudo. Vjerovao je da je dovoljno jak, uporan i istrajan u želji, da će izdržati u potrazi za starom ljubavi, ali tragajući ulicama svoje mladosti, nije istrajao. Ponestalo mu je snage i pao je na koljena. Odustao je i predao se. Pomirio sa gorkim porazom i odlučio da zaboravi sve. Na kraju lutanja u poznatom poželio je da još jednom vidi ono što je nekad ponosno zvao svojim gradom. Morao je to biti poseban rastanak. Želio je vidjeti svoj grad sa nebeskih visina jer ga na zemlji nije mogao pronaći i prepoznati.

Vratio se na početak, sjeo u svoj stari Pajper i poletio put plavičastog mostarskog neba. Bol u grudima neprestano je trajala. Letio je visoko, razgledao crvene krovove kuća i betonske nebodere, te sive košnice iz kojih su nekada izlazile vrijedne gradske pčelice, a koje su u tim trenucima izgledale kao beživotne napuštene ljušture. Letio je gledajući zelenu ljepoticu, Neretvu, kako teče. Potekle su i njemu suze niz umorno lice, jer gledajući s nebeske visine, sve je izgledalo kao nekad. Sjetio se nekih davnih lijepih trenutaka iz sasvim drugačijeg vremena, vidio u daljini staru ljubav, vidio je zagrljaje i duge sočne poljupce na mostovima što spajaju obale zelene ljepotice. Vidio je kako se smješkaju i valjaju po zelenoj travi gradskog parka. Vidio je sve ono što je tražio na zemlji...

Iscrpljen i iznemogao, prestao se odupirati sve snažnijem umoru. Počeo je lagano da sklapa očne kapke i izgubio kontrolu nad Pajperom koji se obrušavao prema brdu Fortici. Ispred poluzatvrorenih očiju ukazala se zamagljena štafeta mladosti pored koje je hercegovačkim kamenjem bilo ispisano "TITO VOLIMO TE"...

 

Nastupio je mrkli mrak. Grobnu tamu uskoro je prekinula zasljepljujuća svjetlost. Sunčeve zrake probijale su se kroz sive oblake sjevernoevropskog neba i prosipale se po licu i očnim kapcima uspavanog krevetnog pilota koji je tog jutra prespavao doručak, ali je na kraju ipak uspio da otvori oči. Ustao se iz kreveta i protegnuo. Stao je ispred prozora hotelske sobe i bacio pogled kroz njega. Nije bilo zelene rijeke. Nije bilo ni mostova. I brda su bila nestala. Stajao je i gledao ulice velikog stranog grada... Vidio je sve ono za čim je prije toga bezuspješno tragao po ulicama svog grada.

 

Brajan Braca Adams - Back to you (1997)

 

http://www.youtube.com/watch?v=UMe7WdK-XKo