Mostarska Tepa odlazi u istoriju

Ustvari, Tepa je već poodavno prestala biti ono što je nekada bila. Za veliki dio stanovnika Mostara i okoline, Tepa je nekada bila i cilj, i razlog, i smisao dolaska na nju. Zelena pijaca, ali i mjesto okupljanja i sastajanja.

Na Tepu  je dolazio i onaj ko ovdje nije imao posla. Da vidi nekog poznatog, oko Tepe, da bude viđen, da se kafeniše sa prijateljem. Stari grad tu počinje zvanično, a osjećao se već od Musale, a bogami i od Hita. Ali, takva Tepa se nalazi samo još u memoriji.

 

O Mostarskoj tepi u tekstu “Stara mostarska tepa”, Ibrahim Kajan je napisao:

 

“Da, Tepa je jedna! Razumijevamo je vlastitom imenicom i pišemo velikim početnim slovom. Riječ je intimnog mostarskog rječnika i pripada onim rijetkim koje te prate od najranijeg djetinjstva. Mada tepa u svojoj izvornoj značenjskoj jezgri prenešenom iz turskog jezika upućuje  na brežuljak ili uzvisinu sa zaravnatim vrhom, u „mostarskoj jeziku“ ona označuje samo jedno – staru mostarsku staru pijacu. Rasprostire se između zgrade Arhiva Hercegovine na Trgu 1 maja na sjevernoj strani i zidova bivše medrese Koski Mehmed-pašine džamije na južnoj. Na zapadnoj joj je strani Neretva, a na istočnoj glavni joj ulaz dodiruje kraj Fejićeve ulice”.

“Nikada prije, do tog prvog odlaska s majkom na tepu, nisam vidio toliko ljudi na jednom mjestu, kao u onom jutru pijačne životi od raznorodnog svijeta koje je prodavalo i onoga koje je kupovalo! Ni jedna usta nisu bila zatvorena, svačije su usnice bile u pokretu, nešto su govorile, smijale se kikotom ili grohotom - riječi su letjele na sve strane svijeta! Bilo je uzvika, kratkih rečenica koje poput stihova kazuju da „jabuke govore“, da su pipuni „iz dženneta pristigli“, a za  zelene karpuze su tvrdili da  imaju „medeno srce slađe od meda“ – u što su mnogi vjerovali i pa su ih bez puno krzmanja s osmijehom kupovali i nosili svojim kućama po cijelom Mostaru”.

 

Na Tepu sam nekada navraćao skoro svakodnevno. Bilo je više razloga za to. Dugo godina sam radio u blizini, a svaki izlazak na pauzu, značio je odlazak na Tepu. Drugo, na Tepi i oko tepe svakodnevno se nalazilo dosta prijatelja i poznanika pa nam je Tepa bila i mjesto svakodnevnog sastajanja i razmjene mišljanja, uz kafu, bilo u Ribarnici, ili u nekoj od drugih kafana, kojih nikad nije nedostajalo oko Tepe. Bilo je to ono što bi se danas nazivalo “chat” ili “twitter”, ali se tada moralo podignuti iz stolice, ili sa sećije, i izaći iz tople prostorije, i protegnuti noge. Do Tepe i nazad. Pa bio ga u Mahali, na Tekiji, na Aveniji, ili na Balinovcu.

Prije jedno dvaedesetak godina o tome sam pisao u tekstu “Mostar između devet i deset”.

 

“Tepa. Gužva. Miris jela iz restorana Tepa, iz Ribarnice, iz buregdžinica. Senka i Caki otvorili novu radnju. Kahva dobra, a i jelovnik. Zila, dvojica braće Sandžakljia, Senadina tetka, svi prodaju na štandovima ispred Tepe. Satovi kod Beće harmonikaša.

U Ribarnici sjede Salko, Huso, Bajro, Tonća, Braco, Mile i Ejup. Raja sa Tepe. Šta je ovo, je li zbor radnika. Bez kafe i loze ne možeš proci. E da je bila samo jedna. Uvjek raspoloženi. A tu bi opet došao i onaj ko ovdje nije imao posla. Da se vidi poznat, oko Tepe, da budeš viđen, da se kafeniše sa prijateljem.

Babo Halil i Hasan, dajidža Bećo iz pčelara. Tetak Idriz prodaje zelen. Najsvježija jaja su kod tetke Mine. Ilićke kavade kod Matije i Ivana. Ženi od rahmetli Halila je preko osamdeset, a svaki dan dođe na Tepu i prodaje zelen. I zna i vidi. Zimi su na Tepi bivale dobre jabuke, a ljeti karpuze kod Makedonaca. Znao sam ih nekoliko. Bivali su godinama ljeti u Mostaru. Sir iz kace kod Ilijasa iz Novog Pazara. Suho meso, prsut, sir iz mijeha, iz Podveležja, Stolačka plaha, sir iz Nevesinja, kajmak iz Gacka. Znalo se je odakle je šta najbolje.

 

Januar 1996.

 

juli 1996.

 

Medrese. Izmedju Tepe i Koski Mehmed pašine džamije. Obnovljene. Prije rata pod upravom Tepe. Kulturno znanstvene ustanove i kancelarije. Atelje “Guče” Vladović i supruga mu Emina, i kcerka Đul-Emina. Ćamil, Melanija i Bela u Turističkom, a Marija u Matici iseljenika. A u samom ćošku Mustafa Balić, u Savezu energetičara. Otkud energetičari pred džamijom, u medresi? To je bila nauka. Sa Mustafom se morala popiti kafa, ili pojesti ćevapi iz Enine čevabdžinice. Hajrudin “Učo” dočekuje Švabe, Talijane, Čehe, i ljeti i zimi. Penzionerske dane je tu najljepše provoditi. Uvijek živo i prometno. Mjenjaju se grupe turista. Ovdje je bilo najinteresantnije popeti se na munaru. Vidiš Mostar jednim pogledom, od Hamzinog Cima i Ilića, Podhuma, Zahuma, Mahale, Luke pa dalje do Rodoča i Ortiješa, ako nema sumaglice. Pa Brankovac, pravoslavna crkva,  i sve do Zalika i Raštana. Rudnik u daljini, a ispred soliteri na Aveniji i bjelina Centra dva i Cernice i opet do katoličke crkve. A odmah ispred, preko Neretve, hotel Ruža i Simfonijski. Onda Stari most. A dole zelena Neretva. Ponekom se zavrti u glavi od ovoga. Stari grad tu počinje zvanično, a osjeća se već od Musale, a bogami i od Hita i od Đačkog doma.

Uvjek nešto kontam, je li Himzina “lijepi li su mostarski dućani” nastala ovdje i odavde, ili negdje drugo.”

 

 

 

A šta bi se drugo moglo poželjeti, nego da se obnovom Tepe vrati barem malo onog starog sjaja i šmeka. Starijim generacijama po želji, i na radost. Inače, Tepa će ostati onakvom, kakva je zadnjih godina. Pored Tepe se sada prolazi bez namjere navraćanja. Osim u rijetkim slučajevima, tek da se prođe Tepom, da želja mine, da se, eventualno, nešto kupi, ili sa namjerom da se napravi koji fotos sa Tepe, u pravcu Starog mosta, ili Neretve. Tepi fali života. Fali joj životnih sokova. Kao nekad. Na Tepu i Tepi se moraju vratiti ljudi.

 

Sačekaćemo da vidimo, da li će nova Tepa donijeti išta od toga.

 

Smail Špago