(tekst objavljen na portalu radiosarajevo.ba)
Kako su radni ljudi
živjeli u SFRJ
Nekada smo imali radničke sindikate u pravom smislu te
riječi, a samoupravljanje je radnicima garantovalo pravo
upravljanja fabrikama, odnosno da svako uživa u “plodovima svoga
rada”.
Tekst u rubrici Šta drugi pišu preuzimamo s portala Nostalgicno.com.
Samoupravno društvo je temeljeno na radu za dobrobit
čovjeka, da čovjek bude slobodan, bez ikakve eksploatacije, da stvara i
upravlja onim što je stvorio. Historija kaže da radnici nikada u praksi (bar u
to vrijeme i unutar socijalističkih zemalja) nisu dignuti na takav pijedestal
na kojem su bili u samoupravnoj Jugoslaviji.
Među običnim svetom se nije pitalo ko je kakve
nacionalnosti, nije bio bitan niti njegov/njen materijalni status, ljudi
su se cijenili po nekim karakternim osobinama, odnosu prema drugima i
djelima.
Nisu bile rijetke životne priče ljudi koji su prešli put od
KV radnika, neposrednog proizvođača i samoupravljača do direktora jedne
radne organizacije.
Pod okriljem tadašnjih sindikata unutar radnih organizacija
organizovano je puno konkretnih stvari koje su omogućavale da se podigne
kvalitet života svakog radnika.
Kasa uzajamne pomoći je bila oblik dobrovoljnog udruživanja
na načelima uzajamnosti i solidarnosti kako bi se pomoglo članovima radne
organizacije sa kratkoročnim pozajmicama. Tako su oni sa najmanjim primanjima
rješavali neke bitne životne probleme vezano za izgradnju kuće, kupovinu
namještaja, školovanje djece...
Zaposleni su dobivali bonove za topli obrok, pa su se
hranili u restoranima društvene ishrane ili na kioscima s viršlama. U SFRJ
se smatralo prirodnim da zaposlenima bude plaćen topli obrok. Jelo se ili u
restoranu društvene ishrane, odnosno menzi ili u nekom od brojnih ekspres
restorana u gradu, za bonove, nekoj vrsti novca za internu upotrebu. O
brok se najčešće sastojao od supe u plastičnim
činijama, pa „priloga“ koji su činili restovani, pekarski krompir ili
kromir-pire; zatim meso: pileće pečenje, kuhana junetina, juneći jezik,
juneće srce; pa salata: kupus, uvijek vodenkast, cvekla, paprika izvađena
iz limenke; hljeb isječen na kriške i na kraju kolači. Skromnije, ali jeftinije
i brže, glad se mogla utoliti na kioscima s hrenovkama.
Radno vreme je bilo od 7 do 15 sati uz pauzu koja se obično
provodila u pomenutim restoranima društvene ishrane. Subote i nedjelje su bile
neradne osim za one radne organizacije kod kojih je priroda posla zahtijevala
da se radi i za dane vikenda.
A kada dođe vrijeme godišnjih odmora tu su uvijek bila
radnička odmarališta u koja se opet išlo u organizaciji sindikata. Plaćalo
se na rate u toku godine pa je taj porodični godišnji odmor bio sasvim normalna
stvar i rijetki su bili oni koji nisu posjetili neka od tih primjereno
nazvanih – radničkih odmarališta.
Puno njih je napravljeno na Jadranskom moru ulaganjem
sredstava radne organizacije, a bilo je tu i banja i planinskih odmarališta. Radnici
su u svrhu finansiranja svog godišnjeg odmora obavezno dobijali i tzv. regres.
Plaće su uglavnom bile isplaćivane gotovinski unutar samog
preduzeća. Novac je bio priložen u posebnu kovertu na kojoj su bile navedene
osnovne generalije zaposlenog i ostali podaci vezano za obračun plate. Bez
većih problema su se mogla koristiti neplaćena odsustva, bolovanja, a
sistematski ljekarski pregledi su bili obavezni i provođeni u svim preduzećima.
Za potrebe rada na terenu, bez obzira na stručnu spremu,
svaki radnik je imao pravo i obavezu zadužiti svoju HTZ opremu (mantil,
bunda, cipele, čizme, rukavice i sl.).
Kada bi se desio smrtni slučaj, radnik je imao pravo na besplatnu
sahranu. Ukoliko ga je smrt zadesila za vrijeme radnog vijeka, a ne u toku
penzije, u istu radnu organizaciju se odmah zapošljavao neko od članova najuže
porodice kako bi se njenim članovima omogućilo da i dalje imaju novčane
prihode.
Radiosarajevo.ba
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen