Riječ Latrine (lat.) označava sanitarni uređaj ili prostor za obavljenje najljudskije nužde.
Latrine su u stvari zahodi, ili „hale”, kako se to kod nas zna reći. Tek kasnije se pojavila riječ WC, koje je skraćenica od riječi watter closet, što bi, opet, značilo zatvoreni prostor sa vodom, to jest, uz obavljenje ljudske nužde, u ovim prostorima na raspolaganju je i voda, u prvom redu za ispiranje otpada, a drugo, za pranje i održavanje higijene.
Od ove riječi, kod nas je u uporebi ostala samo riječ klozet. Obavljenje nužde uvijek se smatralo jednom uzvišenom potrebom, pri čemu se podrazumijeva, ukoliko je osoba zdrava i normalna, da u „halu” ide sama. A u žargonu je ostala i uzrečica: „Odoh tamo gdje i car ide pješke”.
Kako se čini, stari Rimljani ni kod obavljanja nužde nisu bili sami. To potvrđuje holandska arheologinja Gemma Jason u knjizi „Snabdijevanje vodom starog Rima“, objavljenoj ovih dana. Autorka je u svom istraživanje uporedila oko 400 toaleta iz onog vremena i došla do podatka da je u provincijskim gradovima u to vrijeme u istoj „hali“ bilo u prosjeku 1,5 sjedećih toaleta, dok je u Pompejima taj broj iznosio 1,8. Lučki gradovi su zbog većeg prometa i potrebe nudili 4 do 5 sjedećih toaleta u istom prostoru. U Rimu je zabilježeno prosječno 19 sjedećih mjesta u javnim „halama“, koje su bile vrhunsko mjesto najgoreg smrada.
U najvećim „latrinama“ glavnog grada tadašnjeg carstva bilo je javnih klozeta, koji su bili obezbijeđeni tekućom vodom i mogućnošću ispiranja otpada, a omogućavali su istovremeno „olakšanje“ za 80 osoba. Kako navodi autorica knjige, nisu zabilježeni slučajevi odvojenih prostora prema polu posjetilaca.
(izvor:spiegel)
Priredio: Smail Špago
novasloboda.ba
Latrine su u stvari zahodi, ili „hale”, kako se to kod nas zna reći. Tek kasnije se pojavila riječ WC, koje je skraćenica od riječi watter closet, što bi, opet, značilo zatvoreni prostor sa vodom, to jest, uz obavljenje ljudske nužde, u ovim prostorima na raspolaganju je i voda, u prvom redu za ispiranje otpada, a drugo, za pranje i održavanje higijene.
Od ove riječi, kod nas je u uporebi ostala samo riječ klozet. Obavljenje nužde uvijek se smatralo jednom uzvišenom potrebom, pri čemu se podrazumijeva, ukoliko je osoba zdrava i normalna, da u „halu” ide sama. A u žargonu je ostala i uzrečica: „Odoh tamo gdje i car ide pješke”.
Kako se čini, stari Rimljani ni kod obavljanja nužde nisu bili sami. To potvrđuje holandska arheologinja Gemma Jason u knjizi „Snabdijevanje vodom starog Rima“, objavljenoj ovih dana. Autorka je u svom istraživanje uporedila oko 400 toaleta iz onog vremena i došla do podatka da je u provincijskim gradovima u to vrijeme u istoj „hali“ bilo u prosjeku 1,5 sjedećih toaleta, dok je u Pompejima taj broj iznosio 1,8. Lučki gradovi su zbog većeg prometa i potrebe nudili 4 do 5 sjedećih toaleta u istom prostoru. U Rimu je zabilježeno prosječno 19 sjedećih mjesta u javnim „halama“, koje su bile vrhunsko mjesto najgoreg smrada.
U najvećim „latrinama“ glavnog grada tadašnjeg carstva bilo je javnih klozeta, koji su bili obezbijeđeni tekućom vodom i mogućnošću ispiranja otpada, a omogućavali su istovremeno „olakšanje“ za 80 osoba. Kako navodi autorica knjige, nisu zabilježeni slučajevi odvojenih prostora prema polu posjetilaca.
(izvor:spiegel)
Priredio: Smail Špago
novasloboda.ba
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen