Nedavno sam ovdje pisao o najpoznatijem italijanskom žigolu,
koji je najaktivniji bio tamo krajem sedamdesetih, poöetkom osamdesetih godina
na plažama s one strane Adrie, a koji je zbog načina djelovanja dobio nadimak
komarac. Ubode i odleti. I pored toga ubilježio je preko 6 hiljada uspješnih
uboda.
Onoga vremena, dok je čovjek obavljao svoj posao, i po poslu
često bio prisutan na raznim savjetovanjima, sastancima, simpozijumima,
susretao se sa ljudima iz čitave one zemlje. Bilo je onih sa ozbiljnim temama razgovorima, onih zabavljača, sa šaljivim
temama, novim vicevima, po sistemu, kod nas kod vas, ali i onih, koji bi u tim
nekakvim privremenim okruženjima, u kome je najčešće bivalo preko 90 posto
muškaraca, glumili nekakvog žigola, Kazanovu, ali sve na jeziku. Jer malo je
bilo onih koji bi to mogli potvrditi onom što priča, ili ga demantovati. A ako
je i bilo takvih, oni mu ne bi protivrječili, jer svakako je sve to zajedno
trajalo dan dva, maksimalno tri. Zapazio sam jednog, češće smo po struci bili
na istim skupovima. Čak smo svaki put u pauzama popili kafu, popričali, a on bi
jedva čekao da se oko njega okupi barem 4-5 slušalaca i počinjao bi priče o
svojim avanturama. Čak sam znao nekoliko njegovih priča, koje bi ponavljao u
nekoj drugoj prilici, na drugom mjestu, sa drugim slušaocima, a ja sam mu kao,
bio svjedok, da je to još jednom već pričao. Inače je bio lafčina po izgledu,
sličan Mići Orloviću, a čak je i za vrijeme pauza nosio i slične sunčane
naočale, iako smo bili unutra. Ja mu se nisam puno suprostavljao, sve do
jednom.
Kad je jednom počeo priču o svojim avanturama, ja onako
usput dobacih kako imam jednog radnog kolegu u Mostaru, koji svaku noć spava sa
drugom ženom.
On prekide priču, pogleda me, malo ušuti, i nastavi dalje,
ali je intenzitet pažnje slušalaca već bio opao. Oni počeše mene pitati, te ko
je taj, te kako izgleda, te kakve su mu metode.
Naš „ljubavnik“ se još malo zadrža u društvu, ustade i ode,
reče, kao, sad će početi drugi dio predavanja u sali…
Na slijedećoj pauzi uhvati me nasamo i poče pitati o tom mom
kolegi, te ko, te šta. Ja mu čak ozbiljno rekoh i ime i prezime, i da sjedi sa
mnom u kancelariji. A potvrdih mu da je ono što sam rekao istina sto posto. Ušutio se tih dana, rastali se, on otišao
u dilemi, jesam li lagao, ili stvarno postoji neko takav. A pogotovo mu nije
bilo jasno da ga je neko tako matirao u njegovim pričama.
Sastali smo se
nakon izvjesnog vremana, negdje drugo. On odmah dođe do mene, sjede za stol,
poruči nam piće i odmah priupita za tog mog kolegu. Vidim žuljalo ga je to
čitavo vrijeme. Nisam ga htjeo dugo držati u neizvjesnosti. Rekoh mu, znaš ti
nas Mostarce, kod nas nema puno šuplje priče.
-A taj moj
kolega...razveo se od prve žene...oženio drugu...i naravno, sad je svaku noć u
Krevetu sa drugom ženom...
Ustade ko oparen...poče
se udaljavati i dobaci:
-Aaa...vi
Mostarci...sa vama ne treba čovjek imati nikakva posla!
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen