...prije 85 godina...
Velika ekonomska kriza ili Velika depresija nazivi su teškog
sloma cijelih nacionalnih ekonomija u svim važnijim industrijskim državama koja
je počela 1929. a ogledala se, između ostalog, slomom cijelog niza privrednih
subjekata, masovnom nezaposlenošću i deflacijom. Pojavljivanja krize u isto
vrijeme u raznim područjima nacionalne ekonomije bila je pospješeno naraslom
međusobnom prepletenošću pojedinih dijelova ekonomije kao i ekonomija raznih
država te povezanošću financijskih tokova odnosno naraslom pokretljivošću
kapitala, ali i nepostojanjem određenih elemenata reguliranja tržišta koji se
danas podrazumijevaju. Svjetska ekonomska kriza prekinula je tzv. "zlatne
dvadesete godine".
Počela je prodaja svih dionica na američkoj berzi na Wall
Streetu u New Yorku. Berza je slom doživjela na tzv. crni petak 25. oktobra 1929. godine. Svijet time upada u veliku ekonomsku krizu koja je
trajala od 1929. do 1933. godine. Nakon industrijske revolucije svijet je postao
jedna velika gospodarska cjelina i poremećaji koji su se dogodili u jednoj
zemlji odmah su se odrazili i u drugim zemljama.
Američki kapital plasiran
u drugim zemljama gasi i to dovodi do nezaposlenosti u tim zemljama. Javljaju
se zastoji u proizvodnji i bankroti brojnih preduzeća u svim zemljama. Činilo
se da je kapitalizam doživio svoj kraj. Zavladala je velika nezaposlenost i počela
su snažna revolucionarna kretanja.
Jedina država koja nije osjetila gospodarsku krizu bio je
Sovjetski Savez. U Sovjetskom Savezu je krenula prva petoljetka – počelo je
planska ekonomija. Intelektualci su vidjeli propast i slom u kapitalističkim
zemljama i uspon Sovjetskog Saveza. To je dovelo do uključenja brojnih
intelektualaca u komunističke partije.
U svim zemljama počinje borba protiv krize. Glavni problem
je nezaposlenost. Iz krize su najbrže izlazile one zemlje koje su bile ekonomski
najjače, a najduže su na oporavak morale öekati nerazvijene zemlje.
1932. godine na predsjedničkim izborima u Sjedinjenim
Državama pobijedio je demokratski kandidat Franklin Roosevelt, koji je predložio
plan za izlazak i krize „New Deal“. Taj plan predstavlja čitav niz mjera za
izlazak iz krize.
Prva briga je kako zbrinuti 11 miliona nezaposlenih. Država
počinje organizirati javne radove. Grade se objekti potrebni cijelom
građanstvu. Država u početku nije imala novca da bi platila radnike, ali zato
im je osigurala smještaj, hranu, odjeću, alate. U gradovima su prestale demonstracije. Država je poticala proizvodnju hrane
i odjeće za radnike. Bilo je uvedeno obavezno zdravstveno, socijalno i
mirovinsko osiguranje, propisivala se visina plaće.
Druga mjera koju
je Roosevelt proveo bile su mjere štednje. Da bi dio novca ostajao u
državnoj blagajni, smanjio je plaće sebi i svima koji rade u državnoj upravi.
Tako se polako punila državna blagajna.
Uskoro je došlo i do inflacije. Štampalo se više novca nego što je bilo zlata u
narodnoj banci. Zato se smanjuje vrijednost novca. Roosevelt umjesto
zlata uvodi srebrenu podlogu za dolar. Srebra ima puno više nego zlata i sada
je moguće štampati veće količine novca. time se izbjegava kvarenje novca i
inflacija.
Pomoću svih tih mjera, država je napunila državnu blagajnu i
taj novac usmjeravala u oživljavanje ekonomije. Preko kredita se potiče
proizvodnja. Država poduzetnicima nudi kredite. Do tih kredita može doći
svatko, i farmeri i vlasnici trustova.
Kredit se dobiva pod uslovima: država svakom proizvođaču
određuje što će proizvoditi, po kojoj će cijeni prodavati svoje proizvode, gdje
i kolika će biti plaća zaposlenika. Na taj način država postaje poduzetnik, a
krediti su poslužili za kontrolu nad proizvodnjom. To je bila neka vrsta
planskog gospodarstva po kojem je nemoguće da se više ikad dogodi kriza jer ne
može doći do krize hiperprodukcije.
Sve države počele su na razne načine voditi kontrolu nad
proizvodnjom. Pojavio se državni kapitalizam. Država postaje poduzetnik i
preuzima na sebe ekonomsku ulogu.
1933. godine u Sjedinjenim Američkim Državama više nema
krize.
(wikipedia, blogovi)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen