Sto godina semafora

Prvi električni semafor na svijetu pušten je u pogon 5. augusta 1914. godine u Clevelandu, SAD. U Londonu je još 1868. godine, bio postavljan semafor sa pogonom na plin, ali je, nakon tri sedmice pogona, eksplodirao, pa je njegov rad do daljnjeg bio obustavljen.
 Skoro pedeset godina kasnije, u Clevelandu, savezna država Ohio, postavljen je prvi električni semafor na svijetu. Ovim semaforom bili su riješeni tehnički problemi koji su postajali na plinskim semaforima. Prvi električni semafor imao je samo zeleno i crveno svijetlo, a žuto je došlo tek nekoliko godina kasnije. Od polovine prošloga Rijeka, na semaforima u New Yorku se se pojavili i natpisi tipa: „Walk” i „Don’t walk”. Lik pješaka, koji stoji, ili ide, pojavio se 1961. godine u DDRu, a početkom dvadesetog prvog vijeka na semaforu se pojavio i prvi ženski lik.
 Deset godina kasnije, nakon prvog semafora u Clevelandu, postavljen je prvi semafor na Potsdamer Platzu u Berlinu, a na istom mjestu, od 1997. godine,stoji jedna kopija tadašnjeg semafora. U međuvremenu, samo u Njemačkoj, trenutno se u pogonu nalazi oko 1,5 milion semafora, u velikom broju slučajeva, opremljeni sa najsavremenijim LED lampama.
 Korištenjem LED dioda, gradske službe u velikim gradovima, samo na račun potrošnje struje godišnje mogu uštedjeti i do milion eura.
Svaki vozač provede u životu pune dvije sedmice čekajući da se upali zeleno na raznim semaforima. Zabilježeno je da je onaj prvi postavljeni semafor u istoriji, u Londonu, ubio jednog policajca. Postavljen na Londonskom Parliament Square kod Westminster palate, nakon svega tri sedmice eksplodirao, povrijedio jednoga policajca u blizini, koji je kasnije preminuo.
 Električni semafori, kasnije postavljani, mogli su ispasti iz pogona, ali nisu mogli eksplodirati. Semafori, kakve mi danas poznajemo, stari su 100 godina. Danas su najčešće povezani sa saobraćajnim centralama u gradovima, a pomoću zelenog vala moguće je ubrzati gradski saobraćaj. Međutim, i pored mogućnosti koje daje kompjuterizacija u savremenim uslovima, svakom gradu na svijetu to još nije pošlo za rukom.
 Osnovna stvar sa svim semaforima je: Zaustaviti se na crveno. Na vertikalno postavljenim semaforima crveno je uvijek gornje, kako bi i oni koji imaju problema sa razlikovanjem boja znali kada se moraju zaustaviti.
 Semafore prati i jedna prilično bizarna priča oko crvenog, zelenog i žutog svjetla. Navodno, u Kini, tokom kulturne revolucije šezdesetih gomina, bilo je pokušaja da se farbe na semaforima izmijene, jer, po njihovim mjerilima, crvena boja iz ideoloških razloga nije bila baš najpodesnija kao znak za zaustavljanje, pa je nekoliko tadašnjih „revolucionara” dalo prijedlog da se boje na semaforima podese obrnuto, to jest da se zaustavlja na zeleno, a prolazi na crveno. Naravno, takvu odluku čak ni režim Mao Ce Tunga nikad nije usvojio.
 Semafori sutrašnjice će moći govoriti sa učesnicima u saobraćaju, a uskoro će u većim gradovima biti moguće, putem smartfona, dobiti informaciju i prilagoditi se vožnji kroz šumu semafora, pa čak putem mobitela zahtijevati da se upali zeleno na semaforu.
 I naravno: tom prilikom simpatični glasić će cvrkutati: „Pripremite se, slijedi zeleno!”

Smail Špago

 http://novasloboda.ba/