Duh Woodstocka još uvijek negdje živi

Summer Jam Festival 2014. u Kölnu, prvi vikend jula.

Moto ovogodišnjeg festivala je "Share Your Love" – ili prevedeno: „Život je ljepši ako se može podijeliti sa drugim”

Makar bila druga vrsta muzike, reggae, i makar ovo sve bila nova, mlada raja raja, ugođaj i štimung ostaje isti, nepromjenjen, evo već 45 godina.

I uvjek tamo gdje stoji jedan kiosk, koji prodaje makar i prženi krompir, iz kojega drma glasna rok muzika, to je znak da je Woodstock još uvijek sa nama.

30 hiljada posjetilaca, preko 10 hiljada šatora oko jezera Fühlinger See u Kölnu. Interesantna atmosfera oko reggae festivala,. Atmosfera koja podsjeća na nekadašnji Woodstock, a čak se stiče utisak da su mnogi tako i doživljavali ovaj festival. Meni je bila dovoljna dnevna šetnja kroz šatorsko naselje, a ovu vrstu muzike sam ostavio mladjima da je slušaju i uživaju uvečer.

Isto kao i lani, isto kao i prije dvije tri, i više godina unazad. Posjetim raju tokom dana, prošetam, osjetim ugiđaj, obiđem, a muziku ostavljam njima da uživaju. Reggea je ipak nešto drugo nego rock, a ko se jednom inficirao rockom, teško da će tako lako i jednostavno promjeniti žanr.

Iz teksta koji sam napisao prije nekoliko godina, a postavljam ga i ponavljam svake godine u ovo vrijeme:

„Vjerovatno ne postoji ni jedan vikend u pokretu šezdesetih koji je tako sveobuhvatno analiziran, istraživan i komentiran, kao što je na tadašnjim plakatima za najavu ovog spektakla pisalo “ Tri dana za mir i muziku”, koji je održan od 15. do 17. Augusta 1969. godine nekoliko desetina kilometara sjeverno od New Yorka, na jednoj ledini koja je pripadala farmeru Maxu Yasguru, a čiji odjeci tako daleko i tako dugo preko pozornice odjekuju i dan danas.
Woodstock je mit koji živi.
Woodstock je prema perspektivama, idili i prodornosti bio ustvari antiamerički pokret ili patriotski ritual, prekid tradicije, oživljananje duhovnosti hipi pokreta tako da i najeminentniji zahtjevi u pogledu Woodstoka sami ne mogu nikad biti umireni. Woodstock nije samo supermetafora šezdesetih, to je takodjer jedno stremljenje ka duhu koji je iz njega proistekao.
Šta se na Woodstocku stvarno dešavalo? Kao prvo, to je bila promocija i prodor avangarde u estetskom i tehničkom smislu toga vremena. Na ovome open-air festivalu su se prestavili najjači muzički akteri onoga vremena: od Janis Joplin, Creedence Clearwater Revival do za ono vrijeme tajnog aduta Carlosa Santane,. Tehnika pozornice, rasvjeta bili su na tada najnovijem nivou. Na Woodstocku su bili po prvi put predstavljeni prenosni dualni sistemi ozvučenja, te ”Woodstock okretna pozornica” (koja uzgred rečeno, tada nije dobro funkcionisala), a predstavljeni lightshow je uspostavio mjerila na ovom planu za jedan duži period nakon Woodstocka.
Woodstock je od samog pocetka bio TV dogadjaj koji je direktno prenošen putem malih ekrana.
Jedan od najvećih dobitnika ovog festivala, u ovim selektivnim sjećanjima je svakako bio i Jimmy Hendrix. A tu su pored navedenih Joplin, Hendrix, Santana i CCR, bila još imena poput: Joan Baez, Canned Heat, Ten Years After, Iron Butterfly, Blood, Sweat & Tears, Jefferson Airplane, The Who, Ravi Shankar, Melanie, Crosby, Stills, Nash & Young, Sha Na Na…
“Ali ništa od svih muzičkih događanja na Woodstocku nije tako duboko ostalo u sjećanju kao prisustvo publike” može se i dan danas čuti iz mnogobrojnih kritičkih osvrta na ove događaje, bilo je prisutno preko 500.000 gledalaca.
Multimedijalni Woodstock je bio ogledalo u kome su se ogledavale čitave šezdesete. Čitava jedna generacija se ogledala u prepoznavala u tome: ljudi u sreći i blatu.
Woodstock nije uspio da stvori raj na zemlji, ali je budućoj svakodnevnici i festivalskom folkloru dao odlučujuce impulse. Ponekad je to bila i utopija da se ideja nakon njene realizacije više ne prepoznaje, ali djeluje, usprkos svemu.

I uvjek tamo gdje i dans stoji jedan kiosk, koji prodaje makar i prženi krompir, a iz kojega drma glasna rok muzika, to je znak da je Woodstock još uvjek sa nama”.

Smail Špago, jul 2014.