Iz stare štampe – Povrtlarstvo u Mostaru, oktobar 1927.

 

U Jugoslavenskom listu od 27. oktobra 1927. godine objavljen je tekst o povrtlarstvu u Mostaru.

(tekst donosimo u originalu, onako kako je i objavljen)

“Povrtljarstvo u Mostaru

Mostar, 26. oktobra.

Od vajkada je poznata Hercegovina sa svoje klime, za uspijevanje raznoga povrća, ali se ono prije sadilo samo za kućnu potrebu. Danas kad su to omogućila prevozna sredstva, danas se siju i sade veći kvantumi za pijacu u koliko pijaca nije udaljena od mjesta sadnje.

Baš usljed tih pogodnih prilika povrtljarstvo se je najviše i razvilo, od cijele Hercegovine u Mostaru i njegovoj najbližoj okolini. Od povrća se najviše goji kavada (crveni patlidžan), crni patlidžan, paprike, bamija, razne vrste tikve, krumpir, dinja bostan i t.d. Dok se kao jesensko i zimsko povrće goji: zeleni luk, prasa, salata, špinat, razne vrste kupusa i t.d. Od svega gore nabrojenog, najviše se goji za izvoz sitni luk (arpadžik), čija se produkcija svake godine povećava i usavršava, a u zadnje je vrijeme počeoosiguravati sebi tržište u stranim državama. U samoj Hercegovini je proizvedeno 12.000 kvintala arpadžika, te je prema vrijednosti izvoza plodina došao time arpadžik na drugo mjesto za ove naše pasivne krajeve. Jednu činjenicu ipak treba ustanoviti. Što je god do sada na tome polju učinjeno, učinila je privatna inicijativa i bez uticaja i pomoći države. Ali kako svaka struka imade svoje teške dane, tako nije ni ova ostala pošteđena.

Kad ne bi naše zemlje ovako bile strahovito izgladnjele, i kad bi sprave za natapanje naših polja bile praktičnije, davale bi duplu količinu plodine. Dok bogatiji seljaci posjeduju drvena kola za natapanje svojih zemalja, takovih kola ima u Hercegovini oko 200, dotle se većim dijelom natapa zemlja pomoću drvenih lopata i to ide dosta sporo, budući jedan seljak za jednu minutu može da izbaci jedan kvintal vode. Razvitak našeg povrtljarstva ponajviše usporava oskudica vode i gnojiva, jer obrada i uz navodnjavanje zahtijeva ogromne količine gnojiva, koga Hercegovina ne posjeduje, jer se naša stoka vrlo malim dijelom drži u štalama, nego je po više mjeseci u paši po planinama, usljed suše i oskudice vode i paše. Na samim Morinama u srezu Gatačkom pase preko 150.000 stoke iz okolnih i udaljenijih mjesta.

Jedino tržište za naše povrće osim Mostara, je Sarajevo, ali uslijed skupa prevoza i gradskih nameta nije gotovo moguće tamo izboziti izuzev slučajeva trafamde (raznog sazrijevanja). Tako ove godine propalo na vagone kavada (crvenog patlidžana) koje se nije moglo izvesti.

Baštovanstvo u Mostaru i okolini bi se još većma razvilo, kad bi država podigla jednu fabriku za konzerviranje svježega povrća, u kom bi slučaju mogla praviti jake konkurencije stranim fabrikama i tržištoma, koji se ne mogu uporediti sa kvalitetom našeg povrća. Država bi mogla i na taj našin da podigne naše povrtljarstvo, kad bi pomogla bar privatnu inicijativu. Kod podizanja povrtljarstva u našim krajevima, naročito bi trebali posvetiti pažnju okolnim selima oko Mostara kao što su: Buna, Ilići, Rodoč, Jasenica, Bačevići, Bijelo Polje, Blagaj i jednim dijelom Gnojnice.

O. Sefić H.”

prilog: Buna, kolo za navodnjavanje, 1930-ih

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)