Galaktički luk

 

Bila je magična noć, kada je Giulio Cobianchi (37) izašao iz njegove kuće u Norveškoj. Fotograf iz Južnog Tirola živi sa njegovom suprugom na Lofotenu, jednoj usamljenoj grupi ostrva iznad polarnog kruga. Ovdje može bolje fotografisati noćno nebo, jer mu pogled ne sakriva smog.

“Želim našu Galaksiju dokumentirati sa što više fotografija” kaže Cobianchi. Dok se Mliječna staza lagano kreće pred njim, dešava se nešto nevjerovatno. U Zemljinoj atmosferi odjednom počinje da treperi zeleno-žuta svjetlost. 

“Aurora je bila sa moje desne, a Galaksija sa lijeve strane”, dodaje Cobianchi. Iz 18 pojedinačnih snimaka popunio je panoramu od 360 stepeni, pod naslovom “Arches Across an Arctic Sky”, “Luk iznad Arktičkog neba”.

Djelo je odmah proslavljeno od strane američke svemirske uprave NASA.

Apsolutno, galaktično!

(bams)

(spagos)

Tata mađioničar

 

Došao jedan u kafić i sjeo za šank. Uskoro on, konobar i još nekoliko gostiju pričaju o tome šta su njihovi očevi po zanimanju. Ovaj kaže:

- Moj otac je bio mađioničar. A drugi pitaju:

- Vadio zečeve iz šešira?

- Ne, pilao je ljude.

- Pilao je ljude?

- Da. Zato imam jednog polubrata i dvije polusestre.

(nekako mi se uklapa uz gornji prilog)

(spagos)

Prije 100 godina: Podjeljena radost

                                      

Trik s "prepilanom djevojkom" prvi put je prikazan u Londonu prije 100 godina. Prošlo je mnogo vremena prije nego što je “prepilan” jedan muškarac. Nevjerovatna priča o klasiku magije.

Na reklamu, koja se pojavila u Süddeutsche Zeitung 1984. godine, okreće se želudac modernim feministkinjama, naravno: „Mladi mađioničar traži djevojku koju bi vidio za krstarenje. Gaža 2000 DM”. Ne znamo baš, je li potraga bila uspješna. Ono što je sigurno, profesionalni mađioničari u posljednjih nekoliko decenija, trik sa "prepilanom djevojkom" izveli su barem deset hiljada puta. I ne samo na krstarenjima.

Ovog vikenda britanski "Magic Circle", udruženje iluzionista, proslavio je 100. rođendan ove atrakcije. Prvi put ju je izveo, 17. januara 1921. godine, mađioničar P.T. Selbit, a prikazana je javnosti u teatru Finsbury Park Empire u Londonu.

O Selbitu se zna puno. Na primjer, da mu je pravo ime Percy Thomas Tibbles, bio je školovani zlatar, i prvi je izveo trik, koji je opisao francuski mađioničar Jean Robert-Houdin 1858. godine. Žena, koju je Selbit vezanu stavio u pripremljenu drvenu kutiju. zvala se Betty Barker, njegova pomoćnica. O njoj, istinskoj pionirki moderne magije, više se ništa ne zna.

Američki iluzionista i autor Jim Steinmeyer jednom je napisao da je kliše "o lijepim ženama koje su mađioničari patili i mučili" bio sve, samo ne kliše, i prije Selbitovog trika. U tom pogledu, „Pilanje žene na pola“ bio je dosljedan nastavak ove teme. Stoga ne čudi, da će tokom prenosa uživo, koji je British Magic Association planirao za stogodišnji jubilej ove tačke, svoje mišljenje, pored svjetski poznatog iluzioniste Davida Copperfielda trebao reći i službenik za ravnopravnost "Magic Circlea".

U Njemačkoj je trebalo proći punih 90 godina, prije nego što se jedan samostalni umjetnik usudio prvi put usudio “prerezati” jednog muškarca. Mađioničarka iz Bochuma Amila ušla je u istoriju sa tom tačkom, 2011. godine. "Uzela sam za to profesionalnog plesača", kaže obučena stolarka. "Plesači su nam potrebni, jerse tako dobro predstavljam kao zvijezda showa."

Priča se, naravno, može vidjeti i ovako: Pateći od ograničenja viktorijanskog društva sa kraja 19. stoljeća, bilo bi krajnje nemoguće da se žena u neudobnoj odjeći graciozno vrti oko ručne pile u Selbitovoj tački - stisnuta u drvenu kutiju .

Betty Barker, međutim, nosila je neku vrlo modernu, sportsku jutarnju haljinu, kao što pokazuju slike iz 1921. godine. To je fasciniralo britansku estradu, koja se već dosadila starim trikovima sa kartama i zečevima u cilindrima. Tada je Barker pokazala potpuno drugačiju sliku žene, od one koju je prikazivala britanska sufražetkinja Christabel Pankhurst. Selbit ju je jednom drsko pozvao u svoj program, kako bi je “prepilao”. Mađioničar je bio siguran u podozrivi smijeh muške publike. Ali Pankhurst je to odbila.

U svakom slučaju, pogled u arhivu njemačke "Stiftung Zauberkunst", “Zadužbine mađioničarstva” u Nottulnu, koju je pažljivo sačuvao Michael Sondermeyer, pokazuje da je ta tačka bila toliko uspješna, da je u kratkom vremenu napravila svjetsku karijeru. Samo nekoliko sedmica nakon Selbitove premijere, Amerikanac Horace Goldin usavršio je tačku i zaštitio je pod raznim imenima. Poraz za Selbita, od kojeg je njegov kolega Harry Houdini već bio ukrao jedan trik "Kako jedna osoba prolazi kroz zid" (koji je Britanac, za razliku od velikog Houdinija, izveo i sa ženom).

Selbit je očajnički pokušao legalno dokazati svoje autorstvo nad tačkama. Bez uspjeha. Poraz je kasnije pokušao popraviti, između ostalog, sa trikom vertikalnog pilanja žene na sceni. S druge strane, Goldin je ispred pozorišta parkirano vozilo hitne pomoći u kojem je nastavio izvoditi "Pilanje djevijke" horizontalno. Sa reklamom: „U slučaju da pila sklizne!“

Njegova ovisnost o patentiranju imala je i nedostatak: Prvo je duhanska kompanija, koja je pribavila tajne dokumente, trik otkrila u jednom novinskom tekstu. Nešto kasnije, crteži su se pojavili u jednim berlinskim novinama. Kako bi svoj trik učinio još spektakularnijim, Goldin se 1931. godine poslužio električnom kružnom pilom, i izjavio da će nekoga stvarno prepilati, ako se nastavi daljne odavanje mađioničarskih tajni.

Danas, berlinski trgovac priborom za mađioničarske trikove Tesmar Stegmaier, za trikove koji su predstavljani na Oktoberfestu od 1926. godine pa nadalje, kaže teško koga još interesuju, jer su čak i veće produkcije i revije vrlo malo tražene". Umjesto prašnjavog trika sa pilom, i sa dvoje ljudi u djeljivoj drvenoj kutiji, sa fleksibilnim osobama u samo jednoj kutiji i kružnom pilom, sada se traže druge vrste trikova.

U verziji Stevea Fearsona, stojeći čovjek se obrađuje laserskom zrakom, tako da da mu torzo pada pred noge.

Ono što Selbit nije uspio s aktivistkinjom za ženska prava Pankhurstom, glumcu i amaterskom mađioničaru Orsonu Wellesu uspjelo je sa glumicom Marlene Dietrich. Kada je on zatražio od filmske dive da mu dopusti da je “prepila” na otvorenoj sceni, odmah je pristala. Za Dietrich, kao samopouzdanu ženu, to uopšte nije problem.

Televizijski program koji je BBC emitirao 1956. izazvao je mnogo više užasa. Kada je emitovanje emisije završeno, moderator se oprostio od prethodno prepilane, bez ijednog znaka života. Mnogi gledaoci su stoga ostali ubjeđeni, da su bili svjedoci jednog bestidnog ubistva.

(sdz)

Smail Špago

(Novasloboda.ba)

Oko svijeta za 80 dana: Završena trka jedrilica Vendee Globe

 

Francuz Yannick Bestaven osvajio je ovogodišnju utrku solo jedriličara Vendée Globe, koja se smatra najtežom regatom u jedrenju, koja se održava tek svake četiri godine, zbog obimnih priprema i uloženog truda.

Ovogodišnji pobjednik, Francuz Yannick Bestaven prošao je kroz cilj u gradu Les Sables d'Olonne na zapadu Francuske u četvrtak ujutro u 4.20 sati. Zbog vremenskog bonusa, koji je dobio u akciji spašavanja jednog oštećenog jedriličara u decembru prošle godine, on je pobijedio u ovoj trci.

Bestaven je stigao na cilj, nakon 80 dana i gotovo 14 sati, od početka trke, 8. novembra prošle godine. Prije njega, dvojica jedriličara su već bila prešla ciljnu liniju, ali zahvaljujući bonus vremenu iz akcije spašavanja, Bestaven je pobjednik regate

Njemački jedriličar Boris Herrmann, je u zadnjem danu trke doživio pravu dramu. Imao je priliku čak i da pobjedi na kraju. Međutim, on se u srijedu navečer sudario se sa jednim ribarskim brodom. Nakon što je neozlijeđen prešao više od 50.000 kilometara, nesreća ga je zadesila u Biskajskom zalivu, na oko 160 kilometara od Les Sables d'Olonne. U sudaru nije bio ozlijeđen, ali je njegova jahta "Sea explorer" nakon sudara morala ploviti mnogo sporije. Na cilju je bio u četvrtak oko podne.

Vendée Globe, u kojem je dozvoljeno sudjelovanje solo jedrenjacima dužine 60 stopa, oko 18 metara, održava se od 1989. godine. Ovogodišnja manifestacija je imala jedan neobičan i najtješnji rezultat u svojoj istoriji. Trećeplasirani u trci, nikada nije bio izabran za pobjednika.

U srijedu navečer prvi je u cilj stigao Francuz Charlie Dalin u 20:36 sati.

Međutim, za razliku od trojice svojih pratilaca, on nije imao bonus u vremenu. Tri jedriličara iza njega, uključujući i pomenutog Herrmanna, pritekli su u pomoć konkurentu koji sa broda pao u more, početkom decembra. Jean Le Cam, senior i stari vuk u trci, izbavio je Francuza Kevina Escoffiera iz vode i odveo ga na njegov brod; Boris Herrmann i Yannick Bestaven prethodno su promijenili kurs, kako bi i oni pomogli u spašavanju, na mjestu nesreće.

Tako je Le Cam dobio dobrih šesnaest sati, Bestaven više od deset, a Herrmann šest sati bonusa. Međunarodni žiri je tako odlučio u skladu s pravilima regate. Ovakve akcije spašavanja ne smiju dovesti jedriličare u nepovoljniji položaj, pa stoga i postoji ova nadoknada vremena. Francuz Louis Burton, koji je prešao kroz cilj nešto prije ponoći u srijedu, na kraju je zvanično bio treći. Njegov brod je jako "oštećten", rekao je, ali je bio presretan što je kod kuće i što se na kraju našao na pobjedničkom postolju.

U međuvremenu je nesretni Herrmann izvještavao je o svom sudaru: "Odjednom sam vidio nešto kao zid ispred sebe, brodovi su se zaglavili, čuo sam ljude kako dozivaju", rekao je u video poruci. Nekoliko sati nakon sudara, Herrmann je grozničavo radio na opravci broda, kako bi mogao stići na cilj. "Nikad nisam vidio nešto slično na moru", rekao je Herrmann, "ali najvažnije je da niko nije ozlijeđen." Nakon trke je želio samo da još sigurno stigne do kuće. Nakon 81 dan na otvorenom moru, kući su na njega čekali njegova supruga Birte, i kćerka, a i njegov tim mu je želio pružiti dobrodošlicu.

U srijedu su se oglasili kritičari, zbog ovakvog, neobičnog završetka utrke. Ali niko nije dozvolio da se pravila osporavaju. „Pravila nisu savršena, ali još niko nije pronašao bolji sistem. Mora se dati nadoknada ljudima koji su mi priskočili u pomoć ”, rekao je jedriličar Escoffier. "Solidarnost ne smije biti kažnjena", rekao je skiper Thomas Coville, koji je prije 20 godina sudjelovao u Vendée Globeu. "Ne znam ni za jedan sport u kojem bi vam vaš najveći protivnik jednog dana mogao spasiti život", rekao je Coville.

Zbog krize sa koronavirusom, na ovogodišnjem Vendée Globeu, sve je bilo drugačije. Nije bilo gužve pored lučkog kanala "Chenal" u Sables d'Olonneu, jer su zabranjena bilo kakva okupljanja zbog pandemije. Gradonačelnik ovog malog grada dozvolio je samo, da 300 dobrovoljaca plješću i mašu svjetlećim lampicama na obalama rijeke. Oko 5.40 ujutro vatromet je probudio i stanovnike grada.

Dolazak jedriličara i ove je godine bio fascinantan spektakl. Prema jedriličarima nisu vozili samo gliseri i brodovi sa novinarima, već i određeni broj ljudi u vlastitim čamcima. Policijski čas zbog pandemije nije zaustavio Francuze koji su oduševljeni ovom trkom. Brodovi svih vrsta, od motornih jahti do čamaca na napuhavanje, davali sve od sebe da prate pobjednike na njihovim posljednjim metrima plovidbe, jer je svaki jedriličar, koji je stigao do cilja, na neki način bio pobjednik. Upozorenja da se ne približavaju previše, morala su se stalno izdavati i ponavljati, također i u mraku u srijedu navečer, kada je more bilo vrlo uzburkano.

48-godišnji pobjednik Bestaven profesionalni je jedriličar i školovani inženjer. Prije Vendée Globea, pobijedio je na regati Transat 6,50 i dva puta na regati Transat Jacques -Vabre. Već je učestvovao na Vendée Globeu 2008. godine, ali je morao prerano odustati zbog slomljenog jarbola.

U ukupnom poretku prvi je bio Yanick Bestaven (Francuska) , sa vremenom: 80 dana, 3 sata, 19 minuta i 46 sekundi, uključujući 10 sati i 15 minuta bonusa. Drugi je bio Charlie Dalin (Francuska) sa 80 dana 6 sati, 15 minuta 47 sekundi, a treći, Louis Burton (Francuska) sa 80 dana, 10 sati, 25 minuta i 12 sekundi. Četvrti je Boris Herrmann (Njemačka) sa vremenom 80 dana 14 sati, 59 minuta i 45 sekundi, uz 6 sati bonusa, a peti Thimas Ruyant (Francuska) sa 80 dana 15 sati, 22 minute i 1 sekunda.

I na kraju informacije: U ovom, devetom izdanju trke Vendée Globe, na startu se našao rekordan broj od 33 čamca sa 27 muškaraca i 6 žena. Trku je završilo 25 jedriličara, a tokom trke 8 ih je odustalo. Ukupan fond nagrada je iznosio milion eura, od čega je pobjedniku je pripalo 200 hiljada.

(express)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Sam protiv svih

 

Odlučnih 20 supova zainteresirano se za područje u južnoafričkom odmaralištu Zimanga Private Game Resort, u kojem je jedan čopor šakala očigledno uživao.

Pri tome je jedan od hrabrih divljih pasa pružio odlučan otpor peradi. Kako se ovaj sukob završio, nije dokumentirano. U svakom slučaju, fotografkonja amater Charlaine Gerber ušla je ovom slikom je u međunarodne agencije.

Zimanga je prvi rezervat u Africi dizajniran za strastvene ljubitelje safarija, a istovremeno zadovoljava i potrebe fotografa divljih životinja svih nivoa, nudeći ekskluzivna iskustva gledanja divljih životinja i inovativne fotografske mogućnosti, za razliku od bilo kojeg drugog rezervata na kontinentu.

(news)

(NovaSloboda.ba)

Najveći evropski gradovi – Nekad i sad: Pariz, Rue de Rivoli 1893 – 2018.

1918.

2018.

Pitajte bilo kog putnika zašto voli Evropu, odgovor će gotovo uvijek biti; zbog njene izvanredne i izuzetne istorije. A ko se ne bi mogao složiti s tim? Ponosi se vrhunskom arhitekturom, zadivljujućim umjetničkim djelima i fascinantnim pričama na svakom koraku.

U ovoj seriji fotografija koje prikazuju velike evropske gradove krajem 19. stoljeća i danas, može se vidjeti koliko se i kako promijenio ovaj kontinent.

Pariz, Francuska - Rue de Rivoli 1893 – 2018.

Ova ulica u Parizu, udaljena samo nekoliko blokova od Seine, građena je od 1804. do 1848. godine. U njoj se nalaze istorijske znamenitosti kao što su Jardin des Tuileries, u baroknom stilu zadržani park uz dvorac i muzej Louvre.

Rue de Rivoli je danas glavni komercijalni centar Pariza, mjesto šarmantnih butika i BHV, jdne od najvećih robnih kuća u gradu, a hodajući njom, još uvijek se može pronaći dosta istorije.

( sa stranice „farandwide.com, autor Nikki Gloudeman, februar 1, 2019)

(spagos)

Snijeg opet prekrio Saharu

Prizori snijega u Sahari su oduševili ljude širom svijeta.

Snježne padavine u januaru nisu neuobičajene za mnoge regije širom svijeta, ali snijeg postaje sve češći gost i na području najtoplije pustinje Sahare. Stanovnici koji žive u njenoj blizini su očarani tim prizorima koje su podijelili i na društvenim mrežama.

Za Bliski istok ili pustinju Saharu u Africi nisu karakteristične temperature ispod nule te snježne padavine koje su ipak postale prirodni fenomen koji se često događa. Tako je snijeg ponovo u Saharu stigao prije dva dana.
Svi oni koji se nalaze na tom području odlučili su uživati u nevjerovatnim prizorima te ih zabilježiti objektivom fotoaparata.
To je učinio i alžirski fotograf Karim Bouchetata na čijim fotografijama su vidljivi jedinstveni uzorci i "šare" koje su kreirali snijeg i pješčane dine.

Bouchetata ih je opisao kao "bojenje dinja snijegom" u gradu Ain Sefra u provinciji Naama, a taj nevjerovatan izgled je očarao ljude širom svijeta.

Navedeni grad se još zove "vrata pustinje" i nalazi se na oko 1.000 metara nadmorske visine. Okružen je planinama Atlas, a mještani su bili iznenađeni kada su se temperature prošle sedmice spustile na -3 stepena Celzija.
Takvo vrijeme nije bilo karakteristično samo za Alžir jer je snijeg znao pasti i u regiji Asir na jugozapadu Saudijske Arabije.

Istu pojavu, na istim mjestu zabilježili smo i prije dvije godine, tačnije početkom februara 2018. godine.

(news)

(NovaSloboda.ba

Od Hita do Razvitka

 

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu bljesak.info dana 28. januara 2021. autor je boris Čerkuč)

Alo, bola, nema nas pola!

Nit' smo više Hit, nit' ima ikakvog Razvitka

Onoliku Staru Varšavu i još stariji Dresden vratili su u život i na razglednice, a Mostar stoji i dalje, u onom dijelu kojeg smo zvali gradom, razrušen i pogubljen kao da se stidi samog sebe.

Hit, Jagnje, Gimnazija, Korzo, Revija, Musala, Bulevar, stariji će se svakako sjetiti, pa nadodati još pokoji pojam koji je bio nekadašnja žila kucavica Mostara, odnosno, bolje reći, srce koje je pumpalo žilu kucavicu, a koja se protezala tamo negdje od Razvitka, pa prema Hitu. Otprilike. Mostar je, kao i svaki grad na svijetu svojevremeno imao "điradu", potez kojim se moralo proći, u kojem se moralo zastati, pozdraviti i porazgovarati i po stotinu puta u jednom cugu,u kojem se kupovalo, što iz potrebe, što iz navike, dvije ključne točke između kojih si gledao vidjeti i bio viđen, a tvoja je stvar dalje bila koliko ćeš širiti vidike, perspektivu i navike. Ovisno o tome gdje si živio, ono na što si mislio kad kažeš "idem u grad" moglo je početi bilo gdje. Jednostavnije rečeno - što ste stanovali dalje, grad vam je počinjao bliže, ako ste dolazili iz Rodoča, grad vam je počinjao možda već na Čekrku ili na Tekiji, ako ste dolazili iz Vrapčića grad je počinjao u Zaliku, ali taj potez Hit – Razvitak bio je svima, ama baš svima Grad, i to bez iznimke. Kad bi moji s Avenije krenuli prema Hitu to se zvalo "idemo u grad", potpuno ignorirajući činjenicu da je novoizgrađeni urbani Mostar dostojan da ga se nazove gradom. To smo zvali Avenijom, Zgonima, Centrom 2, Omladinskom, Strelčevinom i slično, ali što god da ti se tu dogodilo, što god da si vidio ili čuo, nikad ne bi rekao da je to bilo u gradu. Grad je bio, ponovit ću, potez Hit – Razvitak i oko toga koliko si širok, znatiželjan ili ponukan rodbinom i prijateljima. I ljudima sa strane to je bio Mostar na kojeg bi prvo pomislili. Bez obzira koliko bi ih izašlo u Kujundžiluk i na Stari most, na kraju bi opet završavali ispred Hita, hodočastili Razvitku preko Korza i Musale, nabavljajući potrepštine, garderobu i sve što je novčanik mogao podnijeti. Danas kad pogledaš slike tog dijela grada iz minulih vremena vidiš načas onu velegradsku užurbanost u srcu krševite i male Hercegovine i vidiš ono nešto što grad čini gradom, od arhitekture i tendi, preko načina na koji su posložene stvari, od parkiranih taksija pa do odjeće na prolaznicima. Kada pogledaš sve rjeđe fotografije "ispred Hita" ili "ispred Gimnazije", vidiš onaj hercegovački melting – pot, kazan u kojem su se miješali svi – i gotovo da na trenutak možeš osjetiti da je to bilo srce čitavog šireg zavičaja. To srce za nekoga je bilo veliko i široko, pa pumpalo sve tamo do Tepe, ili na drugoj klijetki sve do Tržnice, ali je svejedno bilo srce. Kad bi rekao "idem u grad" podrazumijevalo se da si se sredio, umio, počešljao, obukao svečaniju i bolju garderobu, tamo nisi mogao tek tako, nije bio red, bila bi sramota. Po ostalim dijelovima grada mogao si, brate, dan provoditi i u bijeloj tregerači i japankama, ali kad bi krenuo prema Hitu ili Razvitku morao si navući nešto u čemu želiš da te vide, da se pokažeš i da se nametneš. Znalo se, bio je neki red, niz nepisanih pravila, možda nisi znao prstom pokazati gdje počinje i gdje završava, ali točno si znao razlikovati, po nekakvom osjećaju, ono kad si u gradu i kad si samo u Mostaru. I točno si znao kad to treba reći. Doduše, i takav Mostar nije bio ispoliran do kraja, susret starog i novog nije se uvijek događao na najbolji način, za neka urbanija rješenja čekala su se neka nova vremena, a posebno će se svatko od nas sjetiti kako ni u ona doba prostor iza Hita, pa prema Centru 2 nije bio na visini zadatka jednog urbanog centra. Još u vrijeme dok su gradske ulice često bile u granitnoj kocki, umjesto presvučene asfaltom, taj dio od Hita pa prema Pošti i Hotelu Ero bio je nekako u neskladu, pun oronulih kuća, zgradica i praznih parcela, zarastao i zastao na pola puta između 19. i nadolazećeg 21. stoljeća koje je nadiralo kroz četiri planirane trake kojima bi se dodatno obogatio promet i toj ulici dao novi značaj, koji je izgubila onog trenutka kada se otuda povukla pruga skupa s Ćirom. No, čekajući to 21. stoljeće, naletjeli smo na zadnju riječ 20. stoljeća, Mostar će prestati biti onaj s vazda sunčanih razglednica, mjesto nekadašnjih susreta postat će mjesto svakidašnjih razdvajanja, a Hit i Razvitak nestat će, zbrisani ratom i poratnim kriminalom kao da ih nikad nije bilo. Skupa s njima nestat će "idem u grad" u onom smislu u kojem je to nekada značilo. Mostar je postao grad razbijene forme, podijeljen na najmanje dvije manje kasabice koje su svoje zamišljene centre ostvarile silom prilika na nekim drugim mjestima. Zapadniji dio, onaj u kojem živim, pomaknut će "idem u grad“ na Aveniju, nekadašnje spavaonice postat će mjesta užurbanog življenja, a Hit i Razvitak razbit će se na tisuće manjih prodavničica, često u improviziranim i nelegalno izgrađenim objektima. Istočniji dio također je stradao u više slojeva. I teško je reći da tako prekinuti, pomaknuti i izbačeni iz prirodne ravnoteže i na jednoj današnjoj slici mogu odavati onu velegradsku užurbanost u srcu krševite i male Hercegovine, ono nešto što grad čini gradom, od arhitekture i tendi, preko načina na koji su posložene stvari, od parkiranih taksija pa do odjeće na prolaznicima. Nešto na svakoj slici nedostaje, nešto kao red, smisao, svrha, nešto kao neopisiva lakoća življenja, što bi rekao Kundera. Oprostite mi ako ću zvučati nostalgično, i sam često bježim od ljudi sa neumjerenim žalom za minulom mladosti koja, dok se igra sjećanjima, briše svaku granicu između realnog sagledavanja stvari i onoga što samo želimo da je bilo. Oprostite mi što ću zvučati kao stari prdonja, onaj koji vazda govori kako je prije bilo bolje, jer i sam često takve stavim na verbalni ražanj. Oprostite mi, ali moram reći – uhvati me svaki put tuga kad prođem stazom duhova "od Hita do Razvitka", jer ni toliko godina nakon zla Mostar nije vratio sebe na vlastite razglednice iz onog vremena. Staru Varšavu i Dresden vratili su u život nakon bjesomučnih bombardiranja i iživljavanja u Drugom svjetskom ratu, obnovili su svaku zgradu, svaki krov i svaku fasadu, sve je opet ispalo kao na razglednicama, a Mostar stoji i dalje u onom dijelu kojeg smo zvali gradom kao da se stidi samog sebe. Mjesto susreta, melting pot, potez kojim se moralo proći, u kojem se moralo zastati, pozdraviti i porazgovarati i po stotinu puta u jednom cugu, u kojem se kupovalo, što iz potrebe, što iz navike, dvije ključne točke između kojih si gledao vidjeti i bio viđen, a tvoja je stvar dalje bila koliko ćeš širiti vidike, perspektivu i navike, to danas stanuje drugdje. Nekadašnje srce razbacano je, otromboljilo se i rasulo u tisuće komada. Umjesto da ono prvo ponovno iznikne iz pepela, pretvorilo se u zonu koja se preskače, prelazi, u automobilu samo šmugneš preko nje. Zonu kojoj nema mjesta na razglednicama. Umjesto nekadašnjeg srca brisani je prostor, još uvijek srušene zgrade i sve manje krošnji da štite one koji još uvijek ne gube naviku i koji čak i po ćelopeku kroče mjestom koje je nekad bilo življe od života samog, a danas je pustinja koja spaja dvije oaze. I tamo negdje pri snu te pustinje čekaju nas buduće četiri trake, kao u onom davnom snu o 21. stoljeću. Nekada tako željenom, a danas tako drugačijem nego li se naziralo u ona vremena kad je grad počinjao negdje kod Hita i tako prirodno vodio prema Razvitku. I kad su razglednice još uvijek imale smisla.

(bljesak.info)

https://www.bljesak.info/kolumna/kolumne/nit-smo-vise-hit-nit-ima-ikakvog-razvitka/337077

fotografije: cidom

(spagos)

San o "zlatnim dvadesetima"

Neki stručnjaci predviđaju da će vrijeme nakon pandemije biti isto kao i prije 100 godina

Teško da je jedna decenija legendarna poput 1920-ih. „Razuzdane dvadesete“ imaju čarobni zvuk. U to vrijeme cvjetale su ekonomija, gastronomija, moda, pozorište, filmska industrija, noćni život. Početkom dvadesetih prevladavali su siromaštvo, hiperinflacija i politička nestabilnost. Evropa je bila su zaokupljena posljedicama Prvog svjetskog rata i pandemijom španske gripe. To je trajao sve do "Plesa na vulkanu" u godinama od 1924. do 1929. godine.

Hoće li sada tako nešto ponovo doći? I: hoće li druga polovina 2020-ih biti i zlatna i sjajna?

Psiholog Simon Hahnzog se nada da će se umjetnost, kultura i društveni život intenzivno vratiti što je prije moguće - i tada će iz ljudi izbiti "ushićena žudnja za životom". Već se raduje ovom vremenu, žudi za njim. Uzbudljivo je pitanje postoji li za to, osim lične nade, i empirijski opravdana pretpostavka. Apsolutno, kaže Hahnzog. To je prije svega zbog centralne osobine ljudskog bića kao društvenog bića, kao "zoon politikon". „Ovisimo o socijalnom kontaktu s drugim ljudima. Postoji razlog zašto je zdravlje u osnivačkoj povelji WHO definisano kao fizičko, mentalno i socijalno blagostanje. “Uz to, postoji i„ efekt bumeranga “: Ako se neko ponašanje suzbije, ono se vraća još snažnije. Nakon korone, vrijednost i važnost umjetnosti, kulture i izlazaka intenzivnije će se percipirati, jer je sve tako dugo bilo isključeno.

Stručnjak za resilienciju, otpornost, Hahnzog kaže: „Želja ljudi za živahnim životom, a ne samo za sigurnom egzistencijom, snažna je promjena.“ Što duže traje faza zabrane, više se može pretpostaviti da će se umjetnost i kultura također pojaviti ispod zemlje. „Ovo bi moglo imati sličan učinak na njihovu raznolikost i novost kao one "Zlatne" 20-te godine prošlog vijeka. U smislu da protest protiv sankcija nije samo destruktivan, već uvijek ima i kreativni potencijal.“

U početku će oživljavanje pozorišta i klubova, na primjer,„ intenzivirati iskustvo zajednice i dodatno povećati njihovu vrijednost i značaj “. „Obogaćuje i to što su se grupe ljudi koje učestvuju u tim događajima vjerovatno promijenile u odnosu na period prije korone. Neki će ponovo otkriti svoje interese i potrebu za tim aspektima svog života, a drugi, koji su do sada imali dosta afiniteta ka umjetnosti i kulturi, mžda će se povući. " U svakom slučaju, ovo će biti dobro za raznolikost i kreativni output.

Ipak, Hahnzog naglašava da ne treba zaboraviti da je broj psiholoških i socijalnih poremećaja i bolesti naglo porastao posljednjih mjeseci i nastavit će rasti u bliskoj budućnosti. „Neki akteri i sudionici više neće moći biti aktivni. Ovo će ograničit neke stvari - ali istovremeno ima potencijal za nove puteve ili slobodne prostore u umjetničkom i kulturnom krajoliku koje će preuzeti novi akteri.“

Američki sociolog i doktor Nicholas Christakis sa sveučilišta Yale također vjeruje da će se nakon korona krize pojaviti „novo izdanje razuzdanih dvadesetih“, slično onome što se dogodilo nakon španske gripe prije dobrih 100 godina. „Da se razumijemo: epidemija je možda za nas nova stvar. Ali nije za čovječanstvo ", rekao je naučnik.

Pored svog biološkog toka, epidemije imaju i socijalni tok. „Završavaju tek tad, kad svi vjeruju da je stvarno gotovo.“ Tako je bilo sa svim glavnim pandemijama: Nakon što se virus biološki zamrzne, započinje psihološko i ekonomsko pospremanje.

Savjetnik za menadžment Achim Berg iz McKinseya nedavno je u jednom intervjuu rekao da će se puno toga nadoknaditi nakon rstrikcija korone. "Možda će to biti šansa da se ponove urlajuće, razuzdane dvadesete godine prošlog vijeka, u ovom stoljeću."

Sociolog Christakis također misli da će: nakon Corone doći do uspona, jer ljudi će trošiti novac, koji su zadržali tokom pandemije. „Biće to proljeće, u umjetničkom, ekonomskom, tehnološkom, ali i političkom smislu.“ Epidemije su „vrijeme žalosti“ zbog mrtvih, uništenih sredstava za život i socijalne izolacije. „Mnogi ljudi u nevolji postaju religiozniji. Sve će se to poništiti nakon pandemije. Barovi, noćni klubovi, erotika, seksualnost, sve će to postati vrlo važno.

“Međutim, vjerojatno će trebati do početka 2024. godine, da se postigne puna normalnost.

(ksta)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Samo za ovaj trenutak

 

Sa milionima zalazaka sunca, koji se svakodnevno šalju na ekrane pametnih telefona putem društvenih mreža, umjetnost je biti primijećen. Ova fotografija sa Sredozemnog mora u blizini grada Gaze stoga se čini poput kralja svih zalazaka sunca.

Ima sve: zlatno osvijetljeno more, osamljenu mirnoću, ali prije svega ležernost ove dvojice muškaraca na njihovom splavu, koji, poštujući pravila o udaljenosti zbog korone, čine nešto na čemu bi im zavidjeli svi, iz svakog homeofficea, kućne kancelarije, na svijetu.

Sjediti vani, popušiti nargilu i malo se opustiti...

(stern)

(spagos)

Duboko ranjena duša

 

 Ma Rainey (Viola Davis) želi svoju kolu. Tri flaše, hladne, onako kako to stoji u njenom ugovoru. Prije toga neće ni otvoriti usta. Sve se dešava 1927. godine, kada je "majka bluesa" došla sa juga u Chicago, da snimi svoju prvu ploču. „Nikoga nije briga za mene. Sve što žele, to je samo moj glas”, kaže ova afroamerička pjevačica - i progoni bijelog šefa studija, koji ima samo jednu želju, da snimi njenu pjesmu.

Tri flaše koka-kole - to je borba za moć koju je Ma vodila protiv eksploatacije bijelog establišmenta. Fantastično je kako Viola Davis (poznata iz filma "Kako se izvući iz ubistva") u filmu “Ma Rainey's Black Bottom”, "Crno dn Ma Rainey" glumi snagu blues pjevačice i istovremeno iskazuje sjajni napor cjeloživotne borbe za umjetničko priznanje.

Netflix produkcija Georgea C. Wolfea više je od portreta ove legendarne muzičarke. Na osnovu drame Augusta Wilsona “Fences”, „Ograde“, dan u studiju će se proširiti u mikrokozmos afroameričkih životnih iskustava. Bend okuplja likove koji su šezdeset godina, nakon ukidanja ropstva, još uvijek nose duboke tragove rasizma.

Trubač vruće glave Levee, koga glumi Chadwick Boseman, možda je naučio skrivati bijes iza osmijeha, ali traume iz njegovog djetinjstva, ne mogu se izliječiti kroz muzički entuzijazam.

To je zadnja uloga Bosemana ("Crna pantera"). U avgustu prošle godine umro je u 43. godini života. Rijetko ko je tako impresivno demonstrirao samouništavajuću agresivnost duboko ranjene duše.

O filmu:

Ma Raineys Black Bottom” je film režisera George C. Wolfe, u glavnim ulogama su igrali Viola Davis i Chadwick Bosemann.

Ma Raoney važi za majku bluza, a u portret filmu Netflixa, ona odjednom ostaje na marigini zbivanja, nadmašena posljednjim nastupom Candwicka Bosemanna.

(ksta)

(NovaSloboda.ba)

Neustrašiva foto umjetnica

1951.

U dobi od deset godina dobila je svoj prvi fotoaparat, neobičan poklon za djevojčicu njenog uzrasta. Zahvaljujući bašmtom poklonu, Ruth Orkin (1921-1985) je postala je fotograf svjetske klase. "Fotografije Ruth Orkin: Proslava stogodišnjice" naziv je aukcije koju je njujorška aukcijska kuća Bonhams nedavno postavila, u znak Orkinog 100. rođendana, a koja se također obilježava i sa nekoliko izložbi i knjiga. Internetska prodaja počela je 22. januara.

Na aukciji će se ponuditi vintage printovi, kao i noviji printovi, uključujući ranije nepoznate slike, ali i klasike poput "Majka i kći, Penn Station" (1947/48). Fotografija crne djevojčice koja se iscrpljena naslanja na majku, procjenjuje se na 5 do 7 hiljada američkih dolara.

Ljudi na Orkinim slikama često se čine i samo a potpuno zaboravljeni, umjetnica ostaje neotkrivena, njen pogled joj je uvijek intenzivan i detaljan. Orkin je snimila puno fotografija na ulici, posebno djece, uglavnom crno-bijelih.

Na aukciji je i njen možda najpoznatiji motiv "Amerikanka u Italiji" (1951.), na slici u prilogu, kao razglednica u srebro-želatinastom printu, koja je nastala oko 1972. godine, a procjenjuje se na 800 do 1200 dolara.

Ovaj snimak nije bio postavljen u Firenci, kako su uvjeravali organitatorii. Štampan je u okviru serije “Don’t Be Afraid to Travel Alone”, "Ne boj se putovati sam" u časopisu "Cosmopolitan".

I sama Orkin bio je bila neustrašiva. Ona je bila jedna od prvih žena, u još uvijek muškom svijetu fotografije, čiji je rad privukao međunarodnu pažnju.

(spiegel)

(NovaSloboda.ba)

Zarobljene u mreži

 

Čini se kao da njih dvije sjede u moru zelenog dima.

U stvari, ovdje se može vidjeti majka na svom poslu, dok njena kćer četkicom i bojama istražuje šareni svijet boja. Težak je i vrlo i naporan posao, koji radi ova žena u Nha Trangu (Vijetnam). Satima sjedi ispred svoje šivaće mašine i traži i popravlja rupe u ogromnim ribarskim mrežama koje su puno teže nego što izgledaju. Većina žena ovdje radi kako bi financirale obrazovanje svoje djece. Jer uz turizam, koji trenutno kao i svugdje drugo, pati od korone, ribolov je najvažniji ekonomski stup u ovoj regiji.

Ribari navečer napuštaju luku na sjeveru grada, bacaju mreže po mraku i vraćaju se ujutro.

Ali ako ova krojačica ne uradi dobro svoj posao, mreže će ostati prazne.

(bams)

(spagos)

Potpuni haos

 

Slika u prilogu nije iz nekih boljih i ljepših dana.

Prepuna plaža u Rio de Janeiru uslikana je 15. januara ove godine. U pogledu mjera zaštite od korone u zemlji od 211 miliona stanovnika vlada potpuni haos.

Dok se drugi talas korone širom ove zemlje valja punom snagom, Jair Bolsonaro podstiče sumnje u vezi s vakcinacijom. Možete li se Brazil spasiti od njegovog predsjednika?

Za ljude ove zemlje zasad ne postoji detaljan plan kako će se, i da li će se raspoložive doze vakcine uopšte rasporediti po cijeloj zemlji. Niko ne zna tačno kojim će redosljedom i kako biti obavljena vakcinacija, i hoće li uopšte biti dovoljno šprica.

Kako se boriti protiv pandemije kada je čovjek, koji bi trebao voditi tu borbu, zapravo teoretičar zavjere, i koji se ne želi boriti?

Guverner Sao Paula, ni sam ne zna odgovor na ova pitanja. "On nema suosjećaja", kaže, misleći na Bolsonara. "Mislim da on ne razumije što ta pandemija zapravo znači."

U međuvremenu, narod se bez ikakvog ograničenja kreće, izlazi na plaže, i živi život kao da se ništa ne dešava. A o broju zaraženih, bolesnih i umrlih, skoro da niko ni ne vodi računa.

(spiegel)

(NovaSloboda.ba)

Iz stare štampe: U Tabhani, 1938...

 

Kožari, kožari to su ljudi prljavi deru kožu zubima pa se zavađaju s ljudima...

Može biti da je ova pjesma rugalica nastala kad je tabački (kožarski) esnaf tužio mostarskom kadiji neke trgovce Grke i Armence jer kože prodaju na štandovima dok oni moraju uzeti dućane u najam, pa traže da im kadija to zabrani ili neka i oni uzmu dućane u zakup. A nije im bilo mrsko ni tužakati se između sebe ili sa sarajevskim tabacima, valjda hoće to tako kad čitav dan udišeš boje i isparavanja. Kako bilo, kožarski zanat je bio težak i prljav pa im je, kako to zapisa Husaga Čišić, "Svaka para bila halal k'o materino mlijeko". Nakon posla vjerovatno im je bilo dobro svratiti u hamam ispred Tabhane. O njihovoj moći govori i to da su, nakon što su im stradale radnje na ušću Radobolje, tražili od vlasti da im daju janičarsku kasarnu pored Starog mosta, a vlast im to odobrila. Janjičare su zamijenili tabaci, a tabake kafići i restorani, a po tabacima taj dio grada i dalje nosi naziv Tabhana.

Fotografije Tabhane iz francuskog muzeja: Musée du quai Branly – Jacques Chirac

Priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Sportska takmičenja prebačena u 2021. godinu

 

Ovi sportski događaji iz 2020. godine su bili prebačeni u 2021. godinu

Čemu smo se nadali i šta smo očekivali u sportskoj 2020. godini!

Evropsko prvenstvo u fudbalu u dvanaest zemalja. Ljetne olimpijske igre u Tokiju. Ryder Cup. Mnoga svjetska i evropska prvenstva. I na kraju? Korona je sve izmješala.

Neki su sportski događaji u potpunosti otkazani, drugi prebačeni za ovu godinu.

Ovdje pregled velikih takmičenja, koji bi prema današnjem statusu trebali biti održati ove godine.

Evropsko fudbalsko prvenstvo (11. juni – 11, juli 2021.)

Turnir je bio planiran da se održi od 12. juna do 12. jula 2020, ali je odgođen još u martu. Izvorni format, sa dvanaest lokacija u dvanaest zemalja, još uvijek stoji, ali se već razmatraju alternative.

Olimpijske igre u Tokiji (23. jula do 8. augusta 2021.)

Po prvi put od Drugog svjetskog rata, Ljetne igre se ne održavaju svake četvrte godine. Ceremonija otvaranja igara u 2020. godini, bila je planirana za 24. juli, a ceremonija zatvaranja za 9. avgust.

U martu su Olimpijske igre odgođene za godinu dana. Putovanje olimpijskog plamena morao je biti prekinut. Razni kvalifikacijski turniri (uključujući košarku) također su odgođeni za 2021. godinu. IOC je negirao glasine da će Igre biti otkazane i ove godine?

Paraolimpijske igre u Tokiju (24. augusta do 5 septembra 2021.)

Istovremeno sa Ljetnim olimpijskim igrama, igre za osobe s invaliditetom odgađane su za godinu dana.

Ryder kup u Whistlingu,SAD (21. do 26. septembar 2021.)

Dvoboj u golfu, između Evrope i Sjedinjenih Država, koji se održavao u dvogodišnjem ritmu, odgođen je za jul. Razlog: Organizatori je bili zabrinutost da dvoboju ne bi mogli prisustzvovati gledaoci. Bili su u pravu ...

Prvenstvo Evrope u plivanju, Budimpešta (10. do 23. maja 2021)

Prvenstvo je bilo planirano za period od 11. do 24. maja 2020. godine. Zbog pandemije korone, u aprilu će biti drugi kvalifikacijski turnir. Tu će učestvovati sportisti koji se nisu plasirali na Olimpijske igre.

Prvenstvo više sportskih grana u Njemačkoj (3. do 6. juna 2021.

Više sportova, više dana, više gradova. Umjesto u dva dana, njemačko prvenstvo u oko 20 sportova (za 2020. bgodinu bilo je planirano 16) održaće se tokom četiri dana. Atletska takmičenja održavaju se u Braunschweigu. Takmičenje u ostalim sportovima održaće se u Berlinu, koji je organizator, a ostali gradovi su Düsseldorf, Duisburg, Neuss, Oberhausen i Aachen.

Evropsko prvenstvo u dizanju tegova, Moskva (2. do 12. aprila 2021.)

Takmičenja su odložena za tačno godinu dana.

(bams)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Zemlja gubi bilione tona leda - a topljenje se ubrzava

 

Prema naučnim istraživanjima, zemlja je izgubila bilione tona leda u posljednjih nekoliko godina. Od 1994. do 2017. godine otopilo se 28 biliona tona leda. To odgovara bloku leda debljine 100 metara veličine Velike Britanije, naglašavaju istraživači nakon globalne inventure. Dok je devedesetih godina prosječno nestajalo 0,8 biliona tona leda svake godine, to je već bilo 1,2 biliona tona u 2017. godini.

Prema studiji, koja se pojavila u časopisu "The Cryosphere", prema autorima, prvi put su procijenjeni globalni satelitski podaci i djelomično dopunjeni zemaljskim studijama - ne samo na polarnim područjima, već i na 215.000 planinskih ledenjaka.

Gubici ledenog pokrivača su najbrži na Antarktiku i Grenlandu

"Iako je svaka regija koju smo ispitali izgubila led, gubici ledene ploče na Antarktiku i Grenlandu najviše su se ubrzali", citirao je vodeći autor Thomas Slater, Europsku svemirsku agenciju Esa.

Dva pokretača otapanja leda su toplija atmosfera čija se temperatura povećavala za prosječno 0,26 stepeni Celzijusa po desetljeću od 1980. godine, i topliji okeani s porastom od 0,12 stepeni u deceniji. Dobre dvije trećine (68 posto) leda koji je nestao mogu se pripisati atmosferi - to se prije svega odnosi na arktički morski led i planinske ledenjake. 32 posto otapanja leda događa se kroz okeane, što posebno pogađa Antarktik. 58 posto leda koji je nestao nalazi se na sjevernoj hemisferi, a 42 posto na južnoj.

Tokom istraživanog razdoblja, arktički morski led izgubio je 7,6 biliona tona, a antarktički Šelf led 6,5 biliona tona. Gorski ledenjaci izgubili su 6,1 biliona tona širom svijeta, grenlandski ledeni sloj 3,8 biliona tona, a antarktički ledeni pokrivač 2,5 biliona tona. Ostalo uglavnom pripada Južnom Arktičkom okeanu.

Gubitak kopnenih ledenih masa odgovara porastu okeana od 35 milimetara

Gubitak kopnenih ledenih masa odgovara porastu nivoa mora od gotovo 35 milimetara. Topljenje morskog leda ne dovodi do porasta okeana, ali smanjuje albedo - tj. odraz sunčeve svjetlosti - i na taj način pojačava globalno zagrijavanje. "Kako se morski led smanjuje, okeani i atmosfera apsorbuju više sunčeve energije", kaže koautorica Isobel Lawrence. "Ovo osigurava da se Arktik zagrijava brže nego bilo koja druga regija na planeti."

Planinski ledenjaci sadrže samo jedan posto svjetske zapremine leda, ali čine gotovo četvrtinu rastopljenog leda. "Planinski ledenjaci ne samo da doprinose globalnom porastu nivoa mora, oni su i presudan izvor vode za ljude u regiji", kaže koautor Inès Otosaka. "Globalno povlačenje ledenjaka stoga je od presudne važnosti i na globalnom i na lokalnom nivou." 

(web)

(spagos)

Prvi pogled na novi nastavak Asterixa

                          

Srećom, zaključavanje korone ne odnosi se na svijet stripova. Tako 2021. godine izlazi novi svezak Asterixa u kojem mali junak iz Galije ponovno putuje.

Sve započinje partijom šaha. Druid Miraculix klimne glavom i u snu primi poziv prijatelja za pomoć. On odmah polazi na put sa Asterixom i Obelixom ...

Tako započinje novi strip o Asterixu, koji će se pojaviti u oktobru ove godine.

Asterixov sljedeći album, 39. po redu očekuje se u oktobru, a to je najavio je scenarist Jean-Yves Ferri, koji je s dizajnerom Didierom Conradom postao jedan od "očeva" nejednostavne Galije.

„Ovo je album„ putovanje “, nakon što se zadnja avantura dogodila u selu. Asterix i Obelix otputovat će na jednu posebnu destinaciju (...) takva zemlje danas zaista ne postoji”, naznačio je scenarista u francuskom magazinuu. „Svaki album je mali korak u donošenju nečeg novog. A Obélix nastavlja svoju polaganu psihološku evoluciju ”, dodao je.

Na pitanje da li se i dalje mođe igrati s klišejima posjećene zemlje, kao što je to nekada radio ovaj strip, gospodin Ferri priznao je da je zadatak postao komplikovaaniji. „Šezdesetih godina, Albert Uderzo i René Goscinny mogli su se smijati strancima, karikirati Engleze sa velikim zubima, Grke sa njihovim grčkim profilom. Atmosfera je bila dobrodušna. Danas vam je gotovo potreban rječnik na stolu, da biste znali sa čim se smijete šaliti ili ne ”, rekao je.

(express)

(NovaSloboda.ba)

Putovanja koja nam niko ne može oduzeti

 

Šta je to, što je zaista važno? Šta nas danas dirne- a sutra ne nestane? To su stvari koje nas pokreću otkad ljudi postoje: sreća, ljubav, porodica, partnerstvo, vrijeme, stres, usamljenost, oproštaj, tuga.

Kolumnista Louis Hagen, odgovore na vječna pitanja čovječanstva tražio je od pjesnika, mislilaca i istraživača. Pronašli smo nekoliko odgovora koji su nevjerovatno jednostavni - a opet mogu obogatiti naš život.

Ako ne možete izaći u svijet, dovedite svijet kući. To zvuči jednostavno i pomalo jednostavno. Ali vjerujte, djeluje.

Cijeli vikend televizija prikazuje prekrasne dokumentarne filmove: "Adventure Yukon - Putovanje u divlje srce Kanade". Globetrotter Andreas Kieling, njegov jedanaestogodišnji sin Erik i pas Cita bore se starim stazama zlatne groznice preko snježnih prevoja prema izvorima Yukon. Kopaju snježne pećine, love lukom i strijelom i pokazuju kakav je život daleko od civilizacije.

Ovaj je film jedan od desetak sličnih. Iako već ima nekoliko godina, svejedno, vrijedi pogledati. Kakvu ulogu igra to što je dječak Erik sada muškarac, a kuja Cita stara dama?

Divljina, avantura, naša čežnja - ništa se od toga se ne mijenja tako brzo.

Kad gledate takav putopisni film, javlja se želja, doživjeti nešto slično. To trenutno, u ovim vremenima ne uspijeva, ali putovanje u glavi uvijek uspije. Ili, kako se kaže: "Zašto ići daleko kad se dobro nalazi tako blizu."

Moja mlada kolegica, čiji je otac Grk, voli mediteransku kuhinju. „Radujem se programu za hranu i putovanja„ Oko Mediterana “. Svako ko voli mediteransku kuhinju, mora to vidjeti. "

Priuštite sebi vikend avanturu. Salatu pripremite s maslinovim uljem iz ligurskog sela kako biste - nekoliko minuta kasnije – prošli željeznicom, vlažnim područjima na Šri Lanki. Ili šta kažete na šetnju Jaffom, starom lukom Tel Aviva? Prošećite se uličicama i otkrijte malo drugačiji buvljak.

Sve ovo je dostupno u vašem domu vikendom, ako želite. Možda mala utjeha: ljudi su stoljećima čitali izvještaje o putovanjima i sanjali o mjestima koja nikada sebi nisu mogli putovati. Ali mogli su sanjati. Čitali su Marka Twaina i Georga Forstera, Karla Maya i Goethea.

Za mene je Joseph Conrad (1857-1924) najveći, poznati putopisac i morski pisac. Da bi upoznao svih pet kontinenata, motrao je putovati brodovima. Napisao je jednostavnu, ali mudru rečenicu koja nije izgubila na aktualnosti: "Najduža putovanja se obavljaju u glavi."

(hagen/bild 20210123)

(spagos)

Šta se događa s našim tijelom kada hodamo?

 

Sjedenje nas ne vodi nikamo. Čak povećava rizik od mnogih uobičajenih bolesti. Srećom, šetnja u doba lockdowna postaje sve popularniji sport.

"Svakodnevnim vježbanjem svi mogu smanjiti svoje zdravstvene rizike i poboljšati kvalitetu života", objašnjavaju, internisti, kardiolozi i specijalisti sportske medicine. „Za mnoge je odlazak u šetnju najlakši način da se pokrenu. Nalazite se na svježem zraku, i ne trebaju vam skupa oprema i može se poduzeti u svako doba dana i noći. Čak i samo deset minuta pokazuje učinak”.

Prednosti su očite:

-Proizvodnja hormona sreće (endorfin)

-Smanjivanje stresa i umora i promocija opuštanja

-Promovirajte spavanje

-jačanje mentalnog zdravlja (manje depresije i anksioznost)

-Jačanje imunološkog sistema

-Pomoć protiv nedostatka vitamina D

-Poboljšanje koncentracije i zadržavanja memorije

-Poboljšanje izdržljivosti, koordinacije i pokretljivosti

-poboljšanje zdravlja srca

-Jačanje cirkulacije

-Snižavanje visokog krvnog pritiska

-Smanjivanje rizika od Alzheimerove bolesti

-Smanjivanje rizika od dijabetesa

-Jačanje mišića

-Ublažavanje bolova u zglobovima i leđima

-manji rizik od osteoporoze

-bolja elastičnost zglobova

-Smanjivanje rizika od pada (važno za starije osobe)

-poboljšati metabolizam

-Smanjivanje viška kilograma

-poboljšana opskrba kože kisikom (svježiji ten)

-duži životni vijek.

Jer svako, ko se kreće umjereno (oko 20 minuta brzog hodanja dnevno), može smanjiti rizik od prerane smrti za 20 do 30 posto.

(bams)

(spagos)